Iz Glasa Koncila prenosimo tekst Ivana Miklenića s više pojedinosti o velikom crkvenom susretu održanom prošli tjedan u Zagrebu. Naime, na poziv zagrebačkoga nadbiskupa i potpredsjednika Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) kardinala Josipa Bozanića, o spomendanu bl. Stepinca, održan je jedinstveni i nikada dosad viđeni skup na kojem su sudjelovali kardinali, predsjednici ili predstavnici biskupskih konferencija iz gotovo svih bivših komunističkih država Srednje i Istočne Europe. Raspravljalo se na temu »Poslanje Crkve u Srednjoj i Istočnoj Europi dvadeset godina nakon pada komunističkog sustava (1989-2009)«. Miklenić između ostalog piše i ovo: "Iskustvo žilavosti komunističke ideologije i njezine velike spretnosti da se makar izričajno i po vanjštini preobrazi u kvazidemokratsku i liberalističku matricu ponašanja priziva s jedne strane triježnjenje, budnost i oprez, a s druge strane konkretna nastojanja za stvarno oslobađanje i pojedinaca i dijelova društava od te sektaške i poput karcinoma razarajuće društvene pojave. Suvremena Zapadna Europa, ona ista koja se desetljećima mirila s postojanjem željezne zavjese i Berlinskoga zida, ne shvaćajući da se čitavim narodima Istočne Europe g. 1945.dogodilo novo porobljavanje, još uvijek nema ili ne želi imati jasnoću o zloćudnosti komunističke ideologije i vladavine. Iz glavnih središta Europske Unije dolaze javni glasovi da »ne može biti govora o deideologizaciji povijesti«, a potajno se podupiru bivši komunistički kadrovi, na njih se računa te ih se i štiti."

 

 

Domagoj Ante Petrić u tjedniku Fokus piše o Međunarodnoj konferenciji o sigurnosti koja se je održala u Münchenu od 06. do 09. veljače, a koja, suprotno nekim očekivanjima nije ukazala na krizno stanje unutar NATO-a. Republika Hrvatska je odlučila ignorirati taj skup, iako ulazi u spomenuti obrambeni sustav službeno za manje od dva mjeseca. "Rasprava je bila veoma značajna i o Afgasnistanu, gdje Hrvatska sudjeluje u mirovnim snagama, a naš udio će se tamo povećati već tijekom 2009/2010. Pedeset država sudjelovalo je na konferenciji održanoj na tek dva sata leta od Zagreba, pa pomanjkanje interesa za taj skup smatran je u nekim krugovima kao posljedica pomanjkanja interesa prije spomenute grupacije za budućnost Hrvatske. Kao da se Hrvatsku želi proglasiti nepostoječom (nije bilo ovo naše jedino odsustvo na važnim skupovima) - u stilu izjava jadnoga g. Zdravka Mamića u njegovom jugoizdanju 2009. Ali Mamić je samo nogometni ''lik'' kluba Dinama, pa mu se tako mogu dogoditi i autogolovi, a to u takvim slučajevima, iako je neopravdano, ipak ne znači put u propast države. O krizi u NATO-u mnogo se je nagađalo nakon pobjede Baracka Obame na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama, a posebice nakon priznanja bivšega predsjednika Georgea W. Busha da je tijekom svog mandata počinio stanovite pogreške u vanjskoj vojnoj politici."(D.A.Petrić)

 

 

Zoran Vukman u Hrvatskom slovu piše o britanskom licemjerju koje se ponovno pokazalo u najnovijem slučaju kad je britanski premijer izdvojio baš hrvatske navijače kao ekstremni primjer rasizma na stadionima. Zanimljivo je kako Britanci svoje identične, ali mnogo veće probleme pokušavaju amnestirati prokazivanjem tuđih, mnogo manjih i beznačajnijih. "Da stvar bude paradoksalnija, Brownova izjava je došla na samom kraju Svjetskog rukometnog prvenstva, na kojemu su se hrvatski navijači iskazali kao vesela i simpatična populacija, bez ijednog većeg ispada, a pogotovo ne rasističkog. Rasizam općenito na sportskim borilištima prije svega je stvar primitivizma, jedne subkulture koja je, na koncu, i uvezena iz britanskih navijačkih kaveza. To ne opravdava domaći primitivizam i razumljivo je, da se stvari moraju dovesti u red zbog nas samih, zbog naše kulture i dostojanstva, a ne zato što bi nam Gordon Brown uređivao odnose i ponašanja. Kod nas se svaka kampanja u tom smislu, pokreće jer tako želi Europska unija, jer su to njezini standardi, a ne stoga što bismo sami izgrađivali i poštovali kulturne i civilizacijske norme."(Z.Vukman)

 

 

U svom uredničkom komentaru u Hrvatskom slovu nenad Piskać se između ostalog osvrnuo na netom završeno svjetsko rukometno prvenstvo u Zagrebu i povukao zanimljivu paralelu između dva saborska zastupnika, Line Červara i Damira Kajina, kojima je jedina zajednička poveznica činjenica da su obojica iz Istre. "Njih dvojica, Kajin i Červar, dva su dijametralno suprotna prototipa. Prvi se gubi u internacionalnim maglama, drugi izgara za nacionalne boje. Prvi je non-stop za mikrofonom, drugi non-stop radi. Prvi s totalitarnih pozicija zabranjuje domoljubne estradne nastupe, drugi istim tim domoljubnim pjesmama sokoli svoje igrače za nove pobjede. Prvome je otpala kosa jer hrvatski navijači ne bodre našu reprezentaciju pokličem: „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Drugome znoj navire od napora ne bi li uoči početka Svjetskog rukometnog prvenstva amortizirao nasrtaje na reprezentativce i unošenje politikantske nesloge u reprezentaciju. Prvi se trudi nametnuti nam krimen fašizma. Drugi kontinuirano niže uspjehe u svjetskim razmjerima. I tako to ide godinama, desetljećima, pa i cijelo prošlo stoljeće, samo u drugim varijacijama."

 

 

Ivan Miklenić u svome komentaru u Glasu Koncila piše o nedavno završenom Svjetskom rukometnom prvenstvu i hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji čije ponašanje uvelike može biti poučak i primjer za rješavanje nakupljenih problema u raznim sferama hrvatskog društva općenito. "I Hrvatska, bez sumnje, ima svoje »talente«: bilo da je riječ o sposobnim ljudima, bilo da je riječ o geografskim, klimatskim, prirodnim svojstvima hrvatskoga teritorija ili o prirodnim i kulturnim bogatstvima. No veliko je pitanje koliko Hrvatska odnosno njezine državne i društvene strukture i političke elite stvarno spoznaju te hrvatske komparativne prednosti, koliko od njih polazeći trasiraju nacionalne ciljeve i strategije i koliko upravo postojeće obdarenosti oplemenjuju i dograđuju. Nažalost u Hrvatskoj, umjesto polaženja od postojećih komparativnih prednosti i stvarnih mogućnosti i njihova dograđivanja za postizanje ukupnog boljitka za cijelo hrvatsko društvo, snage se neprestano troše na sukob između različitih grupnih interesa - uvijek na štetu općega ili zajedničkoga dobra. Kao što bi talenti hrvatskih rukometaša sigurno bili neiskorišteni da nisu s tim mladim ljudima radili sposobni stručnjaci i vodstvo iskreno predano dobru i tih mladih ljudi i sportu, tako ni - ma kako bili brojni - stvarno kvalitetni i sposobni ljudi u Hrvatskoj ne mogu se razvijati i davati onoliko koliko bi mogli bez pametnoga, kompetentnoga i poštenoga vodstva."

 

 

Nenad Piskač u Hrvatskom slovu piše o takozvanim stilskim vježbama odnosno raznoraznim načinima na koje se u hrvatskom društvu neprimjetno pokušavaju nametnuti određena razmišljanja onako kako se to činilo i za vrijeme bivše Jugoslavije - o "zajedničkoj" hrvatsko-srpskoj kulturi, politici i tako dalje..."I naši nadri povjesničari uporno vježbaju još od 1918. Ivo Goldstein u knjizi Hrvatska 1918. – 2008. vježba stil kazivanja svojega oca, Slavka. To je jedan znanstveno nezanimljiv stil i bilo bi najbolje za znanost, povijest i budućnost da završi u Guinessovoj ropotarnici umjesto u hrvatskim obrazovnim sustavima. Ako je, međutim, točna informacija da je mjerodavno ministarstvo otkupilo čak 400 primjeraka njegove i očeve mu Hrvatske, a znamo da nije otkupilo ni primjerka Zbornika radova s Dana dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća, onda vidimo da je čudnovato vježbanje stila zahvatilo redovno funkcioniranje države. Kad to vježbanje stila nazovemo pravim imenom, onda ipak dođemo do kakva-takva sadržaja: Uvođenja jugoslavenskog stila, odnosa, mentaliteta, sluganstva, podrepaštva – u čemu su hrvatski jugokomunisti bili i ostali prvaci svijeta, nenadmašni poput, ne zamjerite na neprimjerenoj usporedbi, naših rukometaša, kojima skidam kapu."

 

 

Europska komisija Hrvatskoj je nedavno predložila korištenje posredničke, takozvane Ahtisaarijeve skupine u rješavanju graničnih pitanja sa susjednom Slovenijom. Po riječima hrvatskih političara predvođenih Mesićem ta bi skupina stručnjaka trebala pomoći da se prijepor iz «političke sfere prebaci u pravnu». No kolika je zapravo potreba da o spornom pitanju ne odlučuju raznorazne na brzinu oformljene ad hoc arbitraže uz primjenu ne dokraja definiranog i potencijalno opasnog načela pravičnosti u svome pismu objavljenom u tiskanom izdanju Glasa Koncila razlaže i dr. Davor Vidas koji naglašava kako se rješavanje spora može i smije odvijati samo posredovanjem međunarodne pravosudne ustanove po odredbama međunarodnog prava. S obzirom da nam je prilog dr. Vidasa ljubazno proslijeđen, a nije objavljen u elektronskom izdanju Glasa Koncila, ovim ga putem donosimo u cjelosti kako bi čitatelji dobili što bolji uvid u ovu kompleksnu problematiku.

 

 

S portala Hrvati AMAC prenosimo komentar čiji je povod sukob turskog premijera Recep Tayyipa Erdogana i izraelskog predsjednika Simona Peresa u Davosu za trajanja panel diskusije. "Peres je govorio oko dvadeset i pet minuta dok se Erdogan borio za riječ dobivši pola manje vremena. No to ne bio bio uzrok Erdoganova odlaska iz dvorane da Peres nije izgovorio i da u Gazi nitko ne gladuje te potom da prijelazi između Gaze i Izraela nisu bili zatvoreni ni jedan jedini dan. Erdogan je na ovo pokušao odgovoriti no moderator diskusije mu nije želio dati riječ dopustivši mu tek da započne a potom prekidajući ga je s 'treba ljude pustiti da odu na večeru'. Negdje prije ovog sukoba Erdogan je reagirao na Peresove tvrdnje spominjući 'dva izraelska premijera koji su znali govoriti da su sretni kad mogu na tenkovima ući u Palestinu...' uz tvrdnju da je Gaza 'koncentracioni logor na otvorenom'. Između dva političara razvila se vrlo emotivna diskusija koju je moderator pokušao zaustaviti prekidajući Erdogana na što je ovaj napustio dvoranu. Zanimljivo je i spomenuti da se Erdogan vratio u Ankaru gdje su ga na aerodromu ovacijama dočekale tisuće ljudi."