Dvije finske korvete (klase Helsinki) izgrađene sredinom osamdesetih godina pojačale su ovih dana Hrvatsku ratnu mornaricu. Koštale su, kako smo izvješteni, 8,3 milijuna eura. Uz poluzahrđale topovnjače Dmitar Zvonimir i Petar Krešimir, sad imamo i korvete Vukovar i Dubrovnik. Svježe su obojene. Gradonačelnice Zdenka Buljan i Dubravka Šuica krstile su finsko-hrvatske brodove. Vojni ih ordinarij, biskup Juraj Jezerinac, blagoslovio. Državni tajnik Mate Raboteg održao je prigodni govor dovevši u svezu nove brodove s kompatibilnom opremom NATO-a. Načelnik Glavnog stožera, general zbora Josip Lucić, u svom govoru povezao ih je s turizmom i obavijestio nas kako one mogu ploviti i izvan Jadrana. K tomu, uz borbena djelovanja, služit će i potrebama Obalne straže, a opremljene su i za nadzor podmorja. Odlično! Sad ih samo treba uputiti u Savudrijsku valu kako bi zaštitile naše granice i ribare od slovenskih nasrtaja na hrvatski Jadran. Ako se to ne dogodi, opet nema frke!

Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, Mesić, naime, Stjepan, sigurno će ispravno reagirati i u Savudriju poslati dva s NATO-om nekompatibilna čamčića na vesla punih članova SUBNOR/SAB-a koji će uime, Tita i Partije (antifašizma!), osloboditi taj dio Istre od velikoslovenskih nasrtaja, a onda će energično odveslati do granice ZERP-a da bi se u velikoj ofenzivi oslobađanja zaustavili na granicama hrvatskoga gospodarskog pojasa, pojma poznatog iz međunarodnog prava (noćit će u Titovoj pećini na Visu, čekajući upute iz Londona). Tada će i obnovljeni Titov brod Galeb mirno uhvatiti brazdu i pronositi slavu „naše borbe po-o-nosne“ iz znamenite koračnice tzv. NOB. Vjerojatno i zato što se približavamo standardima Zapada, istarski se saborski zastupnik Damir Kajin lavovski bori za što veći utjecaj tzv. antifašizma Istoka Stjepana Mesića. Žali se na navodno sve manji utjecaj aktualnog predsjednika u aktualnoj mu državi. Kotač povijesti, učili su nas, ne može se zaustaviti.

Samo usporiti, ali zaustaviti se ne može. Drugi saborski zastupnik iz Istre, Lino Červar, lavovski – nikako ne „paklenski“! – bori se na lošem parketu Svjetske rukometne federacije kako bi Hrvatska rukometna reprezentacija došla na vrh svjetskih športskih standarda. Njih dvojica, Kajin i Červar, dva su dijametralno suprotna prototipa. Prvi se gubi u internacionalnim maglama, drugi izgara za nacionalne boje. Prvi je non-stop za mikrofonom, drugi non-stop radi. Prvi s totalitarnih pozicija zabranjuje domoljubne estradne nastupe, drugi istim tim domoljubnim pjesmama sokoli svoje igrače za nove pobjede. Prvome je otpala kosa jer hrvatski navijači ne bodre našu reprezentaciju pokličem: „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Drugome znoj navire od napora ne bi li uoči početka Svjetskog rukometnog prvenstva amortizirao nasrtaje na reprezentativce i unošenje politikantske nesloge u reprezentaciju. Prvi se trudi nametnuti nam krimen fašizma. Drugi kontinuirano niže uspjehe u svjetskim razmjerima. I tako to ide godinama, desetljećima, pa i cijelo prošlo stoljeće, samo u drugim varijacijama.

Da se Svjetsko rukometno prvenstvo u Hrvatskoj održalo u devedesetim godinama, predsjednik Tuđman sigurno bi taj događaj ocijenio kao onaj koji pridonosi ugledu Hrvatske u svijetu i došao bi na svečano otvaranje i finale Hrvatska - Francuska. Kako je prvenstvo u Hrvatskoj okasnilo jedno desetljeće, drugi hrvatski predsjednik taj je događaj ocijenio nebitnim, pa na otvorenje nije stigao ni on ni njegov navijač Kajin sa SUBNOR/SAB-ovim transparentima. A da jest, narod svejedno ne bi skandirao „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Rukometaši se bodre pokličem: Iznad svih, Hrvatska! Lijepo ih je čuti u tom zajedništvu. Stigli su do drugog mjesta, mogli su biti i prvi da ih danski suci nisu okrali usred Zagreba taman toliko koliko je Francuzima bilo potrebno (to su ti standardi koje možemo očekivati i u Europskoj uniji). Uoči finala Mesić je poručio rukometašima kako od njih očekuje zlatnu medalju, što nije ništa drugo nego unošenje nepotrebnog pritiska u reprezentaciju. Slovenija nije igrala na Svjetskom rukometnom prvenstvu, ali, kad je riječ o Hrvatskoj, u EU igra Mesić-Kajinovim kartama.

Dosjetili se Slovenci, kao i velikosrbi i jugoslaveni, spasonosnog ustašluka. Ustaše su krive što današnja Hrvatska ne da svoj teritorij/akvatorij eužabi koja hoće postati velika kao krava. I pri tom se uopće ne plaši uplovljavanja Vukovara i Dubrovnika u sastav HRM. Ta, znaju, korvete su Hrvati kupili više zbog zadovoljavanja „standarda“ negoli „borbenih djelovanja“ npr. u Savudrijskoj vali. Tako opet ispada da će u 21. stoljeću Prvi partizanski odred bombaša Damira Kajina stražariti na granicama, kojih, tvrdi Mesić, o, apsurda li, u ujedinjenoj Europi ne će biti. Zato je sve deblja granična crta između hrvatskih navijača i političke im elite. Potonji se više ne pojavljuju među narodom ni na „povijesnim utakmicama“. Strah od jednodušnoga gromoglasnog zvižduka uvukao im se u kosti.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}