Detalji

Objavljeno: 22. kolovoza 2010.

Širenje Rimskog Carstva imalo je kao nužnu posljedicu i širenje latinskog jezika izvan njegova izvornog područja nastanka, u Laciju. Premda nije poznato da je postojao neki razrađen plan rimskih vlasti u smjeru romanizacije osvojenih područja, činjenica jest da su u velikim područjima Italije, Galije i Hispanije tamošnji domaći predrimski jezici (o kojima, u ostalom, i vrlo malo znamo, budući da nisu ostavili pisanih tragova) nestali bez traga ustupivši mjesto latinskom. Prema natpisima bi se reklo da su ta područja već u 4. i 5. st. pos. Kr. već u velikoj većini romanizirana. Tamošnje inačice «vulgarnog» latiniteta nastavile su se govoriti i dalje, sve do dana današnjeg. Talijanski, francuski, španjolski, katalonski, portugalski, sardski i mnogobrojni drugi idiomi organski su nastavak tog latiniteta koji su govorili asimilirani prastanovnici južne i zapadne Europe. Ali latinski se u prvim stoljećima nakon Krista govorio i u rimskoj provinciji Iliriku (Dalmaciji i Panoniji). Izgleda, barem sudeći po natpisima i imenima, da je tada već bio većinski jezik tih područja. Međutim, za razliku od zapadne Europe, u Iliriku se latinski jezik povukao iz velike većine teritorija ustupivši mjesto raznim slavenskim jezicima. Rezultat je to seobe slavofonih naroda u Ilirik u 7. stoljeću, a oni su bili brojčano nadmoćni romaniziranim starosjediocima, te su ih jezično asimilirali.(J.H.Nikšić)

Detalji

Objavljeno: 25. srpnja 2010.

Nakon večere krenuo sam u šetnju u Planinu, iznad grada B.M. potražiti malo osvježenja. Za kraj rujna (bijaše jesen 1989.) dan je bio neobično vruć i, iako je još bio uveliko dan, po ulicama se vidjelo malo ljudi. Već od lipnja, od Miloševićevog vidovdanskog prijetećeg govora na Gazimestanu, Hrvati su malo izlazili iz kuća u slobodno vrijeme. Srbi su se naveliko spremali na ono što će doći, već su bili raspoređeni u čete i dobili su oružje – uz ono koje su sve već imali! Bili su – Srbi - vrlo veseli, veselili su se ratu i krvi, veselili su se konačnom obračunu s Hrvatima.(J.H.Nikšić)

Detalji

Objavljeno: 30. studenoga 2008.

"Oni (Srbi) su izazvali rat, ali s pravom, jer je endehazija pokazivala svoje zube, Tuđmanovo neoustaštvo je krenulo u ofenzivu protiv srpstva u Hrvatskoj, onda je normalno da su Srbi u Krajini ustali na ustanak ". Ovo nije izjavio neki prolupali velikosrpski agitpropovac, već je to 26. studenoga 2008. na Radio Televiziji Srbije izgovorio Igor Mandić u emisiji Olivere Kovačević "Da - Možda - Ne". U nastavku donosimo širi prikaz emisije koji je napisao Josip H. Nikšić, kao i poveznice na videozapis sa samom emisijom. Spominjemo još u ovom uvodu kako se beogradski istup Igora Mandića približno poklopio sa saborskom raspravom o izvješću o provođenju ustavnoga Zakona o pravima nacionalnih manjina za prošlu godinu, iz koje se moglo saznati kako je u tu svrhu provođenja zakona u prošloj godini izdvojeno 131,5 milijuna kuna, odnosno 50% više nego u odnosu na 2006. godini. Međutim, kako su potrošena ova rekordna sredstva nije se iz hrvatskih medija moglo puno doznati, jer je u prvi plan iskočila "svađa" uvaženih zastupnika Šeksa i Kajina.(mm)

Detalji

Objavljeno: 07. srpnja 2008.

Duel između Tita i Petka Miletića, koji je u mnogo čemu odredio sudbinu Jugoslavije u drugoj polovini tek minulog vijeka, ponajviše su, po svemu sudeći, odlučili njihovi moskovski asistenti. A Tito je, sportskim riječnikom rečeno, imao mnogo dužu klupu od Miletićeve. Odvažni Crnogorac, koji se Srbinom smatrao, imao je prednost u političkom aparatu Kominterne, a njegov ljuti rival neuporedivo je bolje kotirao u tajnim službama Staljinovog režima. A kad je sukob izveden na taj teren Miletićeve šanse postale su stvar teorije. Agenti kolo vode Na Miletićevoj strani bila su dvojica-trojica kadrovika Kominterne, a Titova lista bila je dugačka kao gladna godina. Na njoj su bili njegovi bliski suradnici, sovjetski obavještajci Josip Kopinič, Božidar Maslarić i Mita Despotović, te predsjednik Kontrolne komisije Kominterne, Nijemac Vilhelm Florin, pa izaslanik jedne sovjetske tajne službe u Kominterni čije je kodirano ime bilo Andrejev, i na kraju rezident NKVD-a u Kominterni Bugarin Ivan Karaivanov, koji je još 1935. u Titov kadrovski dosije u Moskvi upisao: "Zaslužuje puno (naše) povjerenje". Istina, najkrupnija sovjetska obavještajna figura iz Jugoslavije Hercegovac Mustafa Golubić, koji se osećao i izjašnjavao kao Srbin, nije ni za živu glavu htio s Titom "tikve da sadi", ali od njega ni Miletić nije imao mnogo koristi. Sva je prilika da Golubić tada, u jesen 1939. godine, kada je Hitlerovim i Staljinovim upadom u Poljsku već počeo Drugi svjetski rat, nije ni bio u Moskvi.(J. Hečimović Nikšić)

Detalji

Objavljeno: 01. srpnja 2008.

Preporučujući se Staljinu za njegovog novog misionara u Jugoslaviji, Tito se 1939. i 1940. okomio i na prvu jugoslavensku žrtvu staljinističkih pogroma u SSSR-u. Bio je to jedan od prvih makedonskih komunista, član KPJ od 1920. godine Stevan Pop-Ivanov, rođen 1875. u Kočanima. Ovaj visokoobrazovani ljevičar emigrirao je u "prvu zemlju socijalizma" 1929. godine. U njegovom dosijeu koji je "Novostima" upravo uručen u Moskvi, piše da u sovjetskoj prijestolnici nije imao stalno mjesto stanovanja, da su ga zvali Makedonovič, da je uhićen 1. listopada 1929., da ga je Kolegijum Staljinove tajne policije osudio 3. ožujka 1930. godine, a da je strijeljan tri dana kasnije. Njegovi posmrtni ostaci sahranjeni su na Vagankovskom groblju u Moskvi. Ispunjavajući jedan od uvjeta koji mu je omogućavao da postane lider CK KPJ, Tito je Stevana Pop-Ivanova devet godina poslije njegove likvidacije, ožujka 1939., posmrtno isključio iz svoje partije. I njega je, pri tomu, anatemizirao kao tipa koji je "obezglavljivao pokret radničke klase Jugoslavije" i tako opravdavao zločin koji je Staljinov režim izvršio nad ovim čovjekom. Tito se, međutim, na tome nije zadržao. Godinu dana kasnije javno ga je raskrinkavao u "Proleteru", službenom organu svoje partije, nazivajući ga bez ikakvog osnova podmuklim provokatorom i špijunom.

Detalji

Objavljeno: 30. lipnja 2008.

Mjesec dana poslije Titove odluke da ih "s veseljem" potjera iz svoje partije i anatemizira kao izdajnike komunističke utopije, u Moskvi su u roku od samo nekoliko minuta strijeljana trojica osnivača KPJ. Zbilo se to 19. travnja 1939. kada su pripadnici strijeljačkog odreda Staljinovog NKVD-a po kratkom postupku likvidirali Kostu Novakovića, Simu Miljuša i dr Simu Markovića. Kosta Novaković je jedno od najkrupnijih imena srpske ljevice 20. vijeka. Rođen je u Čačku 1896. godine. U Beogradu je završio Filozofski fakultet i postao član Srpske socijaldemokratske partije. Bio je sekretar Radničke komore Srbije, urednik listova "Budućnost", "Radničke novine", "Radnik" i "Borba". Na osnivačkom kongresu KPJ izabran u njezino najuže rukovodstvo. Jugoslavenske komuniste je zastupao na dva kongresa Kominterne.( J. Hečimović Nikšić)

Detalji

Objavljeno: 29. lipnja 2008.

Prije dva tjedna neki mediji podrobnije su izvijestili o načinu na koji je Josip Broz Tito došao do vlasti unutar komunističke partije, točnije fizičkom likvidacijom "drugova" komunista koji su na hijerarhijskoj ljestvici bili puno iznad njega. Ti podatci jasno su vidljivi iz dokumenata većinu kojih je povjesničar i psihoanalitičar Silvin Eiletz (79) u Ruskom državnom arhivu za socijalnu i političku povijest (RGASPI) objavio u nedavno predstavljenoj knjizi “Titove tajnovite godine u Moskvi 1935.-1940.” No, da su te činjenice mnogima bile poznate i prije dokazuje feljton člana Hrvatskoga kulturnog vijeća Josipa Hečimovića-Nikšića, objavljen 2005. u Hrvatskome slovu, a koji ćemo donijeti u četiri nastavka. Izdvajamo: "U ovomu feljtonu pokazat ćemo kakav je bio «drug Tito» prema svojim najbližim suradnicima-komunistima i koje je sve likvidirao da se dočepa vlasti, jer mu je to bio glavni cilj u životu. Još uvijek nisu otvoreni svi arhivi (vjerojatno nikada i ne će biti) koji bi pokazali i dokazali svu zločinačku ćud Josipa F. Broza. Vidjet će se u ovomu feljtonu kako krvoločan prema «svojim crvenim drugovima», pa se iz toga može izvući zaključak kakav je tek bio prema «klasnom neprijatelju»."

Detalji

Objavljeno: 09. travnja 2008.

Mnoge stvari, reklo bi se neobjašnjive, se događaju u Hrvatskoj, a koje će u dogledno vrijeme imati nesagledive posljedice. Čitav niz sramotnih i montiranih procesa hrvatskim borcima se vode pred sudovima, od onog haaškog do domaćih. Međutim, začudo, o srpskim zločinima se malo zbori, prešućuju se i zataškavaju. U tomu prednjači hadezeovska vlada. A kada su u pitanju srpski zločinci-agresori, suđenja su uglavnom, glede “hrvatskih medija”, tajna, to jest ne spominju ih. Za čitav niz pokolja hrvatskih civila i vojnika: Baranja, Banija, Voćin, Ćelije, Bučje, Škabrnja, Široka Kula itd nisu podignute ni formalne optužnice. A o sustavnom bombardiranju gradova da i ne govorimo. Zašto?( J. Hećimović Nikšić)