U Hrvatskom slovu Nenad Piskač piše o oklnostima u kojima su građani Hrvatske, posebice hrvatski branitelji dočekali ovogodišnji Uskrs. Pa iako je Hrvatska prije nekoliko dana službeno postala članicom NATO-a postavlja se pitanje je li bi tome bilo tako da je 1990. Račanova opcija osvojila vlast ili da nije bilo branitelja koji su se žrtvovali za domovinu. No za razliku od branitelja koji su u hrvatskom društvu danas svedeni na puki broj i statistiku, što se Račana tiče nikoga ne bi previše začudilo da uskoro dobije svoj trg ili ulicu, baš poput mnogih drugih političkih "zaslužnika" prije njega. "Jedan od 1.444 zagrepčana diljem Domovine poginulih, nestalih i umrlih branitelja, pronašao se u velebnom petoknjižju Gordane Turić – U viteza krunica. Ivica Drmić. Moj susjed iz zagrebačke Dubrave. Vršnjak iz Osnovne škole Ivan Mažuranić. Susjedni D razrad. Vitak. Košćat. Vrlo dobar nogometaš. Nitko nikada za njega ne bi rekao da će postati vojnik. Ali, kad Domovina zove... Poginuo na Maslenici, javila mi mati prije sad već puno godina. Grob mu je na Miroševcu. Križ i hrvatski grb. Od grobova poginulih hrvatskih branitelja do ulaska u NATO put je koji se koristio i za programirani zaborav. I kao što to u povijesti Hrvata često puta biva, da sve skupa ne ode niz vjetar pobrinu se pojedinci. Samozatajna Gordana Turić svojim djelom ljubavi, istinskom uskrsnom čestitkom, nehoteći opalila je težak šamar hrvatskim ustanovama, i – budimo iskreni – politici oduzimanja pa potom vraćanja „dostojanstva hrvatskim braniteljima“.(N.Piskač)

 

 

U Uskršnjem broju Glasa Koncila uredničkim komentarom Ivan Miklenić vrlo se otvoreno  i jasno posvetio stanju u kojem se danas našla Hrvatska. Na početku komentara autor se osvrće na hrvatsko primanje u NATO, što je "definitivni izlazak Hrvatske iz umjetnih državnih tvorevina 20. stoljeća". Time su ujedno poražene "skrivene ideološko-političke snage, koje ne samo da se nisu mirile s opstankom samostalne hrvatske države već su je i više ili manje suptilno potkapale". U komentaru se kaže kako je sada došlo vrijeme za unutarnji preustroj Domovine, u skladu s trajnim legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima. Pri tome je autor vrlo oštar, uspoređujući s veleizdajom mnoge načine kojima se vlada, odnosno pristupa nacionalnim vrijednostima, od afera s menadžerskim kreditima, preko davanja povlastica za stranačku poslušnost, sve do toleriranja upropaštavanja mladih ljudi. Sve  ovo rezultiralo je raskidom između tzv. političkih elita i najzdravije jezgre hrvatskoga naroda. "Odmak od usmjerenja koja pružaju hrvatski nacionalni ciljevi odraz je ili (ne)svjesnog lutanja ili nedopustivo teške zloporabe koja bi se mogla izjednačiti s nacionalnom veleizdajom", piše Miklenić, zaključujući: "za Hrvatsku, koja je osigurala opstojnost, nastupio je sudbinski važan čas unutarnjeg »pometanja« i sređivanja koji se ne smije prokockati".(mm)

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo urednički komentar u kojem autor Nenad Piskač piše o u Beogradu nedavno potpisanom, no javnosti još uvijek nedostupnom Memorandumu o suradnji na području književnosti i lingvistike, kao i o pred nekolikoj dana održanoj sjednici saborskog Odbora za kulturu o stanju hrvatskog jezika danas. "Dok ovo pišem ni traga ni glasa o Memorandumu o suradnji na području književnosti i lingvistike, kojega su u Beogradu nedavno potpisale Hrvatska i Srbija. U nadi da će se pojaviti dostupan javnosti, vjerujemo da je u njemu regulirano i pitanje srpskih posezanja za hrvatskim književnicima, osobito dubrovačkoga kruga, ali ne i samo njih. Ako pak nije, onda vjerujemo da će se u Srbiji uz pomoć Memoranduma otvoriti studij hrvatskoga jezika, kao što u Hrvatskoj postoji studij srpskoga s vrlo malim brojem zainteresiranih studenata. Tu je moguće i dodatno regulirano pitanje jezika. Govorimo li srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim? To je pitanje, istina, riješeno međusobnim priznanjem dviju država. Međusobno priznanje uključuje i priznanje dvaju ustava u kojima je regulirano i ime jezika u pojedinoj državi. Ima, međutim, i danas onih koji tvrde da govorimo istim jezikom, jer da je mala razlika između kisika i kiseonika, a još manja između graha i pasulja, itd." (N.Piskač)

 

 

Ivan Miklenić u zadnjem uredničkom komentaru u Glasu Koncila dao je vrlo podroban presjek načina na koji funkcioniraju hrvatske političke stranke, s kojim će se sigurno mnogi složiti, naglašavajući: "Posebno je za suvremeno hrvatsko društvo problematično i doslovno pogubno stranačko poslušništvo koje je identično nekadašnjoj tzv. moralno-političkoj podobnosti, a koje donosi povlastice". Kritizirajući stanje, Miklenić poziva prvo katolike u strankama na mijenjanje mentaliteta poslušništva za povlastice, zalažući se za očišćenje hrvatskih stranaka kroz snagu članstva. Ipak, ostaje pitanje može li u situaciji, kada stranačka vodstva sve neposlušnike i kritičare po kratkom postupku izbacuju iz svojih redova, išta promijeniti iznutra ili je bolje osnovati novu stranku na zdravim temeljima i tako pokušati promijeniti stanje u Hrvatskoj. Poučeni dosadašnjim iskustvima, put preko nove stranke, odnosno novih stranaka, koje bi okupile kritičan broj ljudi čini se možda ipak izglednijim za uspjeh, nego čekati da vodeće hrvatske stranke očiste svoje redove same.(mm)

 

 

20. ožujka 2009. predstavnici Počasnog bleiburškog voda, Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran, Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Islamske zajednice u Hrvatskoj i Ureda za inozemnu pastvu HBK i BKBiH posjetili su masovnu grobnicu Huda jama. Položeni su vijenci i zapaljene svijeće, a potom je u Zagrebu održana tiskovna konferencija s koje donosimo izlaganje dr. Zvonimira Šeparovića objavljeno u Hrvatskom slovu. "Otkriće masovnog zločina Huda Jama kod Barbarinog Rova, nekadašnjeg rudnika ugljena kod Laškog u Sloveniji iznenadilo je nas i svijet samo po bizarnosti i brutalnosti strašnoga zločina i žestine koju su zločinci unijeli u to da se zločin prikrije: rudnički su rov blokirali sa 400 kubika betonskih i drvenih pregrada, te zemljanog materijala. Da se ne sazna, da se ne otkrije. U rov je bačeno krajem svibnja i početkom lipnja 1945. više od sedam tisuća umorenih vojnika i civila. Bez suda i zakona, bez popa i pokopa, bez srama i ponosa. Pobili nedužne, bacili u zajedničke jame, posuli vapnom, ugušili plinom i zatvorili od javnosti, misleći da će izbjeći sudu povijesti."(Z.Šeparović)

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo komentar Zorana Vukmana u kojem piše o nedavnom službenom posjetu premijera Sanadera Srbiji, te znakovitim izjavama koje je uputio hrvatskim medijima, a iz kojih je lako isčitati kako je Europa predvidjela usku suradnju Hrvatske i Srbije koje će jedino "zajedničkim snagama" dobiti zeleno svjetlo za ulazak u EU. "Nedavnu prošlost nećemo zaboraviti, ali u njoj ne smijemo živjeti. Hrvatska daje punu podršku Srbiji pri ulasku u NATO i EU i ne će se prema Srbiji ponašati kao Slovenija prema Hrvatskoj, jer što Srbiji bude bolje, i nama će biti bolje. Tako glasi prva izjava hrvatskog premijera dr. Ive Sanadera, nakon njegova sastanka sa srbijanskim čelnicima Cvetkovićem i Tadićem, kako je u svom izvješću prenosi Večernji list. Zanimljivo je da su drugi hrvatski mediji zadnji dio citirane Sanaderove rečenice uglavnom nastojali prešutjeti, sakriti ili barem ne naglašavati kako je to učinio Večernjak pa je istaknuo u naslovu. Tako je premijerova misao da će Hrvatskoj biti bolje ako Srbiji bude dobro, zazvučala kao neukusno ulagivanje, nasuprot njegovoj navodnoj aroganciji u razgovoru s Tadićem i Cvetkovićem, kako su primjetili srbijanski mediji."(Z.Vukman)

 

 

Ivan Miklenić u Glasu Koncila piše kako je zbog vanjskih blokada i unutarnjih ekonomskih problema koji su pritisnuli Hrvatsku nastupilo vrijeme u kojem je ponovno potrebno odrediti ključne hrvatske nacionalne ciljeve, pri čemu bi se trebao postići što širi konsenzus. No, budući da se u Hrvatskoj često nacionalni ciljevi miješaju s uskogrudnim partikularnim interesima, Miklenić također naglašava: "Nije, niti smije biti smisao hrvatske države punjenje i ostvarivanje državnog proračuna, nego je smisao služenje nacionalnim ciljevima svoje nacije, odnosno hrvatskoga naroda. Isto tako nije, niti smije biti smisao hrvatske države integracija u Europsku Uniju - što bi se moglo iščitati iz izjava da europske integracije nemaju alternative - a jest smisao države da hrvatskom narodu, kao starom europskom narodu, postupno omogući svekoliki europski standard života sprečavajući pojedine interesne skupine koje to zbog svojih interesa onemogućuju".(mm)

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača u kojem uspoređuje situaciju danas, u kojoj se pod krinkom "zapovjedne odgovornosti" osuđuju hrvatski branitelji za događaje iz 1991. s onom od prije šezdeset godina, kad je bez suda i žalbe smrtno stradao dan danas još neutvrđeni broj Hrvata, naravno, bez ikakvih pravnih posljedica, ali ni same želje da se barem utvrdi istina. "„Znam da su streljane ustaše, nešto četnika i nedićevaca… Ne mogu reći, ni da je to bilo masovno… To je bila direktiva druga Tita i dobro se sećam da mi je to sam naredio“ – rekao je Ivan Maček, načelnik OZN-e 1945. godine za Sloveniju (Milomir Marić, „Deca komunizma“, Beograd, 1987., str. 102.). Zdenko Zavadlav zamjenik načelnika Ozne za područje Maribora: "Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate predavali smo ih 3. armiji... U rovovima oko dvorca (kod Maribora) ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile - žene, djecu, starce". Na pitanje kako su mogli masovno ubijati ljude bez suđenja, kad je rat već bio završen, Zavadlav kaže: "Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je, da neprijatelja treba ubijati bez suđenja, jer revolucija još traje. Rekli su nam, da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata druga faza" (Nedjeljni jutarnji, 25. svibnja 2003.)."