Ušli smo 1. travnja u NATO savez (nije prvotravanjska šala). Uspjeh skoro ravan svojedobnom Božićnom Ustavu. Njemu je prethodio referendum, dok je u slučaju pristupa NATO-u on, po mišljenju hrvatske politike, bio nepotreban. Tako politika u većoj mjeri može prisvajati zasluge zato što je Hrvatska ušla u najmoćniji vojni savez, što je time odmakla od Balkana i ušla pod kišobran sigurnosti te ojačala međunarodni položaj. Strah od referenduma, međutim, bio je nepotreban. Da se malo „okrenulo prošlosti“ vidjelo bi se da je narod početkom devedesetih znao i bez NATO-a i bez potpore Europske zajednice, danas unije, prepoznati svoje interese i jasno ih artikulirati. Od vanjskopolitičkih ciljeva hrvatske politike preostao je ulazak u EU. Tu se referendum ne će moći izbjeći. On može ojačati danas dramatično poljuljanu hrvatsku političku samosvijest. Sanader je, ipak, izjavio kako su hrvatski branitelji najzaslužniji za ulazak Hrvatske u NATO. Također je kazao kako ne bi došlo do agresije (velikosrpske) na Hrvatsku da smo početkom devedesetih bili u NATO savezu.

Treba reći kako do ulaska u NATO ne bi došlo da je na prvim demokratskim izborima većinu glasova osvojila Račanova komunistička partija umjesto Tuđmanova nacionalnog pokreta, jer bi pod njezinom vlašću ostali u Jugoslaviji pregaženi i pogaženi kao i 1945. Treba reći i ovo: Da smo bili u NATO savezu prije 3. siječnja 2000. godine, kad je Račan opet uhvatio povoljan vjetar i zakormilario prema londonskom Balkanu, nikad ne bismo trebali izručiti nevine hrvatske generale sudištu u Haagu. Račan je u tom pogledu odradio sve predradnje, osim isporuke po receptu „locirati, uhititi, transferirati“. To je prepustio pionirima, dovevši ih pred gotov čin. Ta ipak je on bio istaknuti član komunističke Komisije za idejno-teorijski rad, a ne trećerazredni izvršitelj. I zato danas stare retrogradne političke strukture traže da se Račanovim imenom nazovu ulice i trgovi! Da se „maršala Tita“, čuvenog nato-stratega, ostavi kao „svijetli lik“ jugohrvatske povijesti suprotive NATO-u. Kao da smo ponovo ušli u Jugoslaviju, a ne u zapadni vojni savez.

Hrvatski branitelji danas više manje ne znaju što bi s činjenicom da im je država ušla u NATO. Živi su svedeni na zbroj bezbroj udruga, a mrtvi nisu Račan, Tito, Ivo Lola Ribar itd., pa trgovi i ulice ne nose njihova imena. Oni su međunarodno-kazneno-pravno znani i neznani iz haaške optužnice o zajedničkom zločinačkom pothvatu. Jedan od 1.444 zagrepčana diljem Domovine poginulih, nestalih i umrlih branitelja, pronašao se u velebnom petoknjižju Gordane Turić – U viteza krunica. Ivica Drmić. Moj susjed iz zagrebačke Dubrave. Vršnjak iz Osnovne škole Ivan Mažuranić. Susjedni D razrad. Vitak. Košćat. Vrlo dobar nogometaš. Nitko nikada za njega ne bi rekao da će postati vojnik. Ali, kad Domovina zove... Poginuo na Maslenici, javila mi mati prije sad već puno godina. Grob mu je na Miroševcu. Križ i hrvatski grb. Od grobova poginulih hrvatskih branitelja do ulaska u NATO put je koji se koristio i za programirani zaborav. I kao što to u povijesti Hrvata često puta biva, da sve skupa ne ode niz vjetar pobrinu se pojedinci. Samozatajna Gordana Turić svojim djelom ljubavi, istinskom uskrsnom čestitkom, nehoteći opalila je težak šamar hrvatskim ustanovama, i – budimo iskreni – politici oduzimanja pa potom vraćanja „dostojanstva hrvatskim braniteljima“. Onima koji bi morali skrbiti o tomu da vrijednosti i životi na kojima počiva hrvatska država ne odu u zaborav, u ništa, ili još gore u registraturu haaških falsifikata.

Uskrs poginulih hrvatskih branitelja, koji su se bez ostatka suobličili Kristovoj žrtvi ljubavi, ne bi smio završiti vapnom posipan i betonom zazidan u tamnim hudim jamama ovih i onih ideologija i politika, ma gdje se one „idejno-teorijski“ kreirale, uključujući i Hrvatsku. Plod njihove žrtve ne bi se smio pretvoriti ni u obijeljeli grob – sjajna forma, truli sadržaj. Smisao žrtve nije prigodničarska besjeda, već trajna orijentacija. Kardinal Franjo Kuharić u vojničkom službeno nije, ali u duhovnom pogledu jest hrvatski branitelj. Njemu je u povodu sedme obljetnice smrti Hrvatska kulturna zaklada posvetila 2009. Podsjećam na dvije njegove misli: „Mali s velikima ne trebaju razgovarati na koljenima, nego na temelju principa" i „Postoje neke linije s kojih se ne smijemo povlačiti, crte s kojih se ne smije uzmicati". U kojoj smo mjeri dosad na koljenima prihvatili nenačelne razgovore? Jesmo li prepoznali crte s kojih se ne smije uzmicati? Ne ću odgovoriti da Vam, poštovani čitatelji, ne pokvarim sreću Uskrsa i radosnu vijest.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}