Iz Glasa Koncila prenosimo komentar Ivana Miklenića o nedavno obilježenoj desetogodišnjici beatifikacije Alojzija Stepinca, koja je svojom svečanošću i posjetom Papina državnoga tajnika Bertonea dala još i dodatnu težinu Stepinčevoj osobi, kao čovjeku koji se borio protiv dvije totelitarističke ideologije. Miklenić također naglašava kako je Bertoneov posjet na žalost poslužio i kako bi neke struje pokušale potencirati jaz između Crkve u Hrvatskoj i Vatikana. "Pohod kardinala Bertonea, najbližeg i najsuodgovornijeg suradnika pape Benedikta XVI. - koji nije tek, kako su u pokušajima omalovažavanja tvrdili neki mediji, predstavnik male vatikanske državice, nego je drugi čovjek čitave Katoličke Crkve koja okuplja više od milijardu i 300 milijuna članova - ima iznimnu važnost za našu Katoličku Crkvu, ali i za Republiku Hrvatsku. Svi njegovi govori vrijedni su i važni tekstovi kojima se treba vraćati na svim razinama naše crkvenosti, a njegovi susreti s Predsjednikom države i predsjednikom Vlade značajan su doprinos međunarodnoj afirmaciji Republike Hrvatske u međunarodnoj zajednici. Baš zbog toga neugodno je iznenađenje što je Ured predsjednika RH pokušao manipulirati tim susretom optužujući Katoličku Crkvu za tobožnji euroskepticizam i podučavajući hrvatske biskupe, tobože iz usta kardinala Bertonea, kako je zadaća parlamenta donositi zakone."

 

 

Nenad Piskač u svojem se uredničkom komentaru u Hrvatskom slovu osvrnuo na hrvatsko društvo danas okvalificiravši ga društvom "privatnih interesa i egoizma". Piskač također postavlja pitanje jesu li Hrvati, kojima je na određeni način i nametnuta liberalna ideologija koja se potom uvukla u sve pore društva po toj istoj ideologiji slobodni ili možda "oslobođeni" i ako jesu, čega to ustvari?  "Privatni interes i egoizam danas potiskuju sve vrjednote koje su držale moralnu okomicu hrvatskog naroda i u najtežim vremenima neslobode. Sad kad smo slobodni, izgleda da smo, međutim, oslobođeni i od odgovorne slobode. Za dublju je analizu činjenica da je Hrvatska mimo volje naroda postala filijala globalno galopirajuće liberalne ideologije u kojoj na političkoj razini ne postoji organizirana i vjerodostojna oporba prema toj ideologiji. Načelo individualne slobode bez granica odbacuje bilo kakvu svezu čovjeka s transcendentnim, a smeta mu i državljanstvo i nacionalnost. Društvo je ostalo bez soli i svjetlosti. Pred bljutavošću i mrakom nasrtljivosti liberalne ideologije glad za religioznim raste. Liberalizam će se, ako se na teorijskom planu već i nije, na kraju raspasti kao i marksizam, jer nema odgovor na vječna pitanja, ali nema ni valjana odgovora na pitanje nacije i države. One mu sputavaju vrhovno ideološko načelo o bezgraničnoj individualnoj slobodi." (N.Piskač)

 

 

Posljednjih je dana u hrvatskim medijima bilo podosta riječi o prodaji Ine mađarskom MOL-u. Iako je puno tinte «proliveno», nigdje nije jasno argumentirano zašto i iz kojih se razloga ta i takva prodaja namjerava realizirati i je li to uopće nužno i potrebno. Trenutna vlasnička struktura tvrtke je takva da hrvatska Vlada posjeduje 44.85% dionica, a zajedno s Fondom branitelja taj se postotak penje na skoro 52%, dok MOL trenutno ima 25%. Prema dostupnim analizama, vrijednost Ine na osnovu nalazišta plina i nafte s kojima raspolaže, kao i rafinerijama i distributivnoj mreži, trenutno se procjenjuje na oko 10 milijardi američkih dolara. To odgovara brojci od 5000 kuna po dionici, dok Mađari nude 2800 kuna za dionicu. Nadalje, ovih dana moglo se saznati kako proizvodnja i distribucija plina predstavlja za Inu jedini problem zbog kojeg ova tvrtka trpi određene gubitke. U pozadini problema s plinom je država, koja Ini iz socijalnih razloga ne odobrava više cijene. No, računice pokazuju kako bi nakon ne tako velikih poskupljena Ina i na plinu vrlo dobro zarađivala. S druge strane, ako bi mađarski MOL stekao kontrolni paket, nema sumnje kako hrvatska država ne bi više imala mogućnost kontrole cijene naftnih energenata, pa bi i cijena plina vrlo vjerojatno brzo porasla. (mm)

 

 

Iz Hrvatskoga slova donosimo komentar Zorana Vukmana koji piše o nogometu kao o sociološkom fenomenu koji na najbolji način zrcali sliku trenutne hrvatske stvarnosti, odnosno kompenzaciju svega onoga što u stvarnom životu u ovoj državi nije dobro. Drugim riječima, Vukman smatra kako je nogomet u Lijepoj Našoj zapravo - utjeha sirotinje. "Nogomet je u Hrvatskoj danas preuzeo svoju sociološku funkciju kakvu je u Brazilu imao nekad, u vrijeme Pelea i najveće pobjedničke euforije – kao utjeha sirotinje. Kad reprezentacija igra, danima se uoči „sudbonosnih“ susreta kao što je bio nedavni s Englezima u Maksimiru, stvaraju nacionalne tenzije, i u njih se unose svi nenogometni naboji koji buknu na stadionu, bilo kao izlijev emocija i domoljubnih strasti, bilo kao izraz navijačkog pa i rasističkog primitivizma određenih skupina. U teškom porazu naše reprezentacije protiv smirenih i hladnokrvnih Engleza, pokazalo se koliko je pogubno u nogomet unositi političke pa i povijesne frustracije. A još je najpogubnije kad nam uspjesi reprezentacije trebaju za liječenje nacionalnih kompleksa manje vrijednosti."(Z.Vukman)

 

 

Jedan naš čitatelj poslao nam je zadnju kolumnu Milana Ivkošića "Tri Bebićeva Tita" uz komentar: "Ovo je Ivkošićev vjerojatno posljednji tekst u Večernajku! Odličan je!". Kolumnu koja rastavlja na sastavne dijelove predsjednika Hrvatskog sabora dipl. ing. Luku Bebića ovdje prenosimo u nastavku, vjerujući da se ipak ne radi o posljednjem Ivkošićevom tekstu u Večernjaku - jer nije mu to ni prvi takav. S druge strane, pada nam na pamet ako Ivkošiću zabrane pisati u Večernjem listu da će ako bude htio moći uvijek pisati na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća. Nije baš plaćeno, ali barem nema cenzure.(mm)

 

 

Iz Glasa Koncila prenosimo urednički komentar Ivana Miklenića o važnosti proslave desete obljetnice proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Miklenić podsjeća na program bogate proslave, uključujući i međunarodni znanstveni simpozij "Kardinal Alojzije Stepinac - Povijesni kontekst u međunarodnoj perspektivi", s uglednim i zanimljivim gostima: francuski diplomat i bivši veleposlanik u RH Georges-Marie Chenu, britanski povjesničar i bivši savjetnik premijerke Margaret Thatcher dr. Robin Harris, američka povjesničarka Esther Gitman (Židovka rođena u Sarajevu), američki profesor prava Ronald J. Rychlak, talijanski povjesničar Roberto de Mattei, njemačka povjesničarka Katrin Boeckh i slovačka profesorica povijesti Emília Hrabovec. Nažalost, proslavu desete obljetnice proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca muči, rekli bismo, standardno medijsko prešućivanje: "Afirmativno spominjanje Stepinca sve do demokratskih promjena 1990. izazivalo je režimsku represiju i medijsku hajku te je i danas na javnoj sceni puno novinara i javnih djelatnika koji su svoju lojalnost komunizmu dokazivali vrijeđanjem i ocrnjivanjem Alojzija Stepinca. U samostalnoj Hrvatskoj, kad su tek neke maske pale, odnos prema Alojziju Stepincu i danas je test za odnos prema istini, prema dobru čitavoga hrvatskog naroda, čitavoga hrvatskog društva i hrvatske države. Da je to doista tako, potvrđuje i činjenica da Hrvatska televizija - koja je javna televizija, dakle u službi čitavoga hrvatskoga društva u kojem je 87% slobodno deklariranih katolika - nije u svom dnevniku u petak 12. rujna smatrala potrebnim obavijestiti javnost o tiskovnoj konferenciji na kojoj je toga dana bio predstavljen bogati program tako važne proslave, ne samo na crkvenoj nego i na hrvatskoj društvenoj i međunarodnoj razini.".

 

 

Iz Hrvatskoga slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača koji se osvrnuo na u medijima trenutno vrlo aktualne rasprave o mogućim budućim predsjedničkim kandidatima, te o prljavim kampanjama koje neki od njih već sada vode. "Politički gubitnik ne može biti kandidat na predsjedničkim izborima – teza je plasirana u Jutarnjem listu i HDZ-u. Povijest nas uči kako politički gubitnici u određenom povijesnom trenutku mogu postati politički pobjednici. Dr. Franjo Tuđman je do 1990. bio politički gubitnik. Kako njegova politička pobjeda ne bi postala uzorom za buduće političke pobjede, provedena je detuđmanizacija. Njegovo razdoblje političke pobjede u kojoj je obnovio hrvatsku državu, uveo je u UN i VE i oslobodio od velikosrpske agresije, postalo je razdoblje svekolikog zla, a razdoblje u kojemu je bio politički gubitnik ostalo je nelustrirano u svakom pogledu. Pa, ipak, kad bi se kojim slučajem Tuđman vratio s onoga svijeta, unatoč detuđmanizaciji poduprtoj iz Haaga, zna se, opet bi premoćno pobijedio oslanjajući se na vlastite snage i pomoć Božju."

 

 

Damir Pešorda u Hrvatskom listu postavlja pitanje treba li nama uopće Hrvatska, kada kako je krenulo, "uskoro ne ćemo imati nikakvih briga, to jest ne ćemo imati čime raspolagati. A s obzirom na demografska kretanja i posvemašnju državnu nebrigu za njih, uskoro ne će imati tko u hrvatsko ime ičim raspolagat, čak i kada bi imao čime". Nakon ovih konstatacija, Pešorda se okreće današnjem političkom trenutku i izjavama premijera Sanadera o gubitnicima: "Miroslav Tuđman uistinu i jest gubitnik, kao i Mirko Norac, kao i Ante Gotovina, kao i onaj gardist iz devedeset treće, a Bljesak i Oluja možda su bile samo pobjedonosne bitke u ratu koji još traje, samo što se vodi drugi sredstvima. Na koncu, sve se svodi na to tko je u svojoj težnji uporniji, tko može dulje izdržati. Nijedna pobjeda, kao ni poraz, nije konačna. A tu lekciju Hrvati, evo, već tisuću i kusur godina kao da ne uspijevaju savladati".