Kad smo s velikim entuzijazmom, hrabrošću i očekivanjima početkom devedesetih godina prošlog stoljeća krenuli u obnovu samostalne i slobodne hrvatske države i promjene jugokomunističkog totalitarnog režima u demokratski, malo je tko mogao pomisliti kamo ćemo dospjeti osamnaest godina kasnije. Da nas je netko pitao kakvu Hrvatsku hoćemo, pitanje je bili znali tada odrediti model društvenih vrijednosti, jer je glad za slobodom toliko narasla da se nije imalo vremena razmišljati o dominantnim orijentirima unutar izborene slobode. Ali sigurno je da većina ne bi prihvatila liberalni koncept društva – društva privatnih interesa i egoizma. Dokaz tomu su i rezultati prvih izbora. Pobijedila je konzervativna i nacionalna struja. Ona je pak poslije izbora, moguće i pomirbe radi, u pravilu instalirala lijeve predsjednike vlada, što je u polupredsjedničkom sustavu kako-tako funkcioniralo. U tzv. parlamentarnom sustavu s elementima kancelarskoga, vrata liberalnom sustavu vrijednosti širom su otvorena. Liberalnom konceptu najveći je problem bio kako dobiti na svoju stranu Tuđmanovu stranku. Taj je problem u međuvremenu riješen.

Privatni interes i egoizam danas potiskuju sve vrjednote koje su držale moralnu okomicu hrvatskog naroda i u najtežim vremenima neslobode. Sad kad smo slobodni, izgleda da smo, međutim, oslobođeni i od odgovorne slobode. Za dublju je analizu činjenica da je Hrvatska mimo volje naroda postala filijala globalno galopirajuće liberalne ideologije u kojoj na političkoj razini ne postoji organizirana i vjerodostojna oporba prema toj ideologiji. Načelo individualne slobode bez granica odbacuje bilo kakvu svezu čovjeka s transcendentnim, a smeta mu i državljanstvo i nacionalnost. Društvo je ostalo bez soli i svjetlosti. Pred bljutavošću i mrakom nasrtljivosti liberalne ideologije glad za religioznim raste. Liberalizam će se, ako se na teorijskom planu već i nije, na kraju raspasti kao i marksizam, jer nema odgovor na vječna pitanja, ali nema ni valjana odgovora na pitanje nacije i države. One mu sputavaju vrhovno ideološko načelo o bezgraničnoj individualnoj slobodi.

Čime nahraniti sadašnjost kad je već promovirana društvena paradigma – odbacimo prošlost, okrenimo se budućnosti? Puno zvjezdane prašine, horoskop, crna kronika, tehnička postignuća, danonoćne zabave, dnevnopolitičke smicalice – jer sva područja bitna za pitanje sadašnjeg trenutka nemaju alternativu u odnosu na liberalizirane legitimitete i faktotume. Društvo u kojemu nema mjesta prošlosti, u sadašnjosti ne dopušta alternativu, a budućnost je argument za sve i svašta, o sebi ne misli kao o subjektu u prostoru odgovorne slobode. To je društvo šupljeg znanja. Tu šupljinu najbolje je ispuniti jakuševačkim sadržajem – organiziranim smetlištem krupnog i sitnog otpada, pa neka narod pognute glave po njemu čeprka. To su mu, naime, namijenili subjekti i provoditelji logike privatnog interesa i egoizma, kako narod ne bi, uspravan s pogledom u nebo, počeo misliti o svrsi i smislu života, obitelji, društva i države – jučer, danas i sutra, te time dovesti u pitanje instaliranu individualističku etiku koja ne daje odgovore.

Budući da individualistička etika i logika privatnog interesa i egoizma proizvode žrtve, treba očekivati reakciju. U svijetu rada prvi strada radnik. U svijetu kulture kulturu zamjenjuje pseudokultura. U svijetu politike na barikadama pragmatike gine opće dobro. U svijetu medija istina je potisnuta u geto. U svijetu zabave uživatelj droge postaje uzor mladeži. \rtve proizvode svijest o potrebi promjene društvene paradigme. No, opet se, kao i 1990. postavlja pitanje - kakve promjene. Onaj tko prvi artikulira odgovor i predstavi ga narodu a pri tom izbjegne zamke individualističke etike, taj može računati na političke pobjede. Tuđman je doveo stvar dotle da je mogao kazati: Imamo Hrvatsku! Postuđmanovske elite moraju dati odgovor – kakvu Hrvatsku. U prvom desetljeću ovoga stoljeća uvele su liberalizirani koncept. Je li to ono što smo očekivali? Koja je pitanja liberalizirana Hrvatska riješila na opće dobro većine?

Bilo bi neodgovorno žrtvovati teško izborenu slobodu i samostalnost na oltar liberalne ideologije. U nas je dodatni problem i to što su ideolozi totalitarnog komunističkog režima i nelustrirani provoditelji represivnog mu aparata, objeručke prigrlili načela liberalne ideologije očiju željnih mrvica krupnog kapitala. Čovjek bez vjere i nade mora zalutati u ideologiju. Bilo kakvu. Nasuprot ideologiji privatnog interesa i kapitala, stenje narod sa svojim očekivanjima i sve većom zaduženošću. Tako je bilo i u socijalizmu/komunizmu s tom razlikom što danas možemo slobodno reći da smo Hrvati - narod koji ide u „društvo znanja“ a zapravo izumire najbržim tempom u Europi, pod prešom Haaga, EU i obnove jugoslavenskih odnosa.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}