Iz uvoda komentara Ivice Marijačića u Hrvatskom listu može se saznati kako je general Gotovina u skladu s kršćanskim svjetonazorom poslao brzojav sućuti obitelji Ivice Račana: "U hrpi brzojava sućuti što ih je obitelj primila, doznaje se da je njegova supruga Dijana bila posebno dirnuta Gotovininom sućuti, kao što je bila i zamjenica predsjednika SDP-a Željka Antunović. Gotovini prijatelji kažu da je general Gotovina time samo pokazao svoju kršćansku veličinu, isto kao i u slučaju sućuti obitelji srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića koji je preminuo u ćeliji do Gotovinine u Haagu... ". U nastavku Marijačić piše o odnosu Račanove i Sanaderove vlade prema generalu Gotovini, sugerirajući da je ova prva bila i bolja prema Gotovini nego ova druga. Pri tome se autor nije osvrnuo na važnu činjenicu da je jedna od prvih odluka Račanove vlade bila jednostrano davanje nadležnosti Haaškom sudu nad "Bljeskom" i "Olujom". Bilo kako bilo, nama se čini da su obje vlade prvenstveno gledale kako provesti zahtjeve vanjskih čimbenika uz što manje političke štete na unutarnjopolitičkom planu. Sve ostalo je bilo sporedno, što uključuje i generala Gotovinu, i istinu o Domovinskom ratu.

 

 

Iz Večernjeg lista prenosimo kolumnu Tihomira Dujmovića "Za more krvi ni dan zatvora". Autor komentira tvrdnje bivšeg komunističkog tužitelja i bivšeg čelnika antifašističke udruge Ivana Fumića koji bezobzirno i bezobrazno minimizira zločine komunističkih vlasti počinjene nakon završetka II. svjetskog rata. Takve izjave, bolje reći ispade, Dujmović smatra posljedicom nikad provedene lustracije u Hrvatskoj i nikad, makar i na simboličkoj razini, osuđenih počinitelja i nalogodavaca poslijeratnih (do 1990.) zločina. (djl)

 

 

Prenosimo iz Hrvatskog slova komentar Nikola Debelića, člana Hrvatskoga kulturnog vijeća, povodom obilježavanja bleiburške tragedije. Debelić piše: "Pokojnici su za mnoge narode svetinja. Piramide, bogate grobnice, balzamiranje, amajlije, kućni oltari i raznovrsni spomenici govore o kultu umrlih. U mnogim kulturama poštivanje predaka poprima status religije. Posebno mjesto zauzimaju pokojnici koji su pali žrtvom nasilja, bez mogućnosti obrane, žene, djeca, civili, zarobljenici…Već je kodeks viteškog ratovanja branio ubijanje zarobljenika, a moderno doba ih je od osvete pobjednika zaštitilo međunarodnim zakonodavstvom. Stoga su zastrašujući podatci koji govore da se gotovo tijekom cijelog posljednjeg stoljeća Hrvate gotovo slobodno ubijalo bez kazne, kao lovinu, uz pohvale počiniteljima zločina.".

 

 

Vjerojatno je svakome koji imalo prati zbivanja u Hrvatskoj jasno kako jučerašnja propovijed kardinala Josipa Bozanića na komemoraciji u Bleiburgu predstavlja važan događaj o kojem će se zasigurno još dosta pisati i raspravljati. Štoviše, za nadati se je da će riječi koje je Bozanić uputio državnim tijelima pomaknuti s mrtve točke problem koji silno opterećuje hrvatsko društvo, a to je dosljedno poštivanje žrtava 2. svjetskog rata. Naime, u situaciji kada je i dosljedno poštivanje žrtava iz Domovinskog rata postalo upitno, podjele se u Hrvatskoj svakim danom čine sve većima. Točnije, umjesto da se hrvatsko društvo kao cjelina pozabavi ozbiljnim pitanjima koje pred njim stoje, Hrvatsku se stalno vrača unazad uz pomoć već sto puta viđenih ideoloških obrazaca što jedino naravno može odgovarati političkim grupacijama koje žive od lova u mutnom. Milan Ivkošić, čiji komentar jučerašnjih zbivanja u Bleiburgu prenosimo u cijelosti, ustvrdio je kako će jučerašnje "obilježavanje hrvatske tragedije u Bleiburgu ući će u povijest". Treba željeti da je to točno, i da je to odista znak zrelijega stava cjelokupnog hrvatskog društva prema svojoj prošlosti, a time onda i prema budućnosti. Ipak, pri tome treba imati na umu da će raščišćavanje istine i dalje izazvati velike otpore, i da ovaj proces ne će teći nimalo lako. (mm)

 

 

Milan Ivkošić, u svojoj kao i inače britkoj i jasnoj kolumni "Rodoljubna zanovjetanja", osvrnuo se na ulogu HDZ-a i premijera Sanadera na hrvatskoj političkoj sceni. Ivkošić pri tome iscrtava obrazac po kojem se u Hrvatskoj dolazi na vlast. Tko pokaže više uspješnosti u pravljenju ustupaka europskim zahtjevima ima veće izglede za novi mandat. Izdvajamo: "Ne samo da više nitko ne pruža otpor kolonizaciji Hrvatske, nego europski i svjetski gazde mogu birati stranke i koalicije po kriteriju servilnosti prema strancu i kriteriju sadizma prema vlastitoj zemlji i njezinim ljudima, pogotovo herojima. O bolnosti toga sadizma rječito govori podatak da je za ispitanike u IRI-jevoj anketi postupak prema Gotovini veći grijeh od korupcije. Ali ta diskvalifikacija HDZ-a u Hrvatskoj kvalifikacija je za Europu.".

 

 

Nakon što je 8. svibnja Tomislav Nikolić, zamjenik Vojislava Šešelja, izabran za predsjednika srbijanskog parlamenta, Vijeće Europe za predsjedavajućeg je dobilo Vuka Draškovića. S portala Hrvati AMAC prenosimo zanimljiv komentar ovih činjenica, iz kojeg u uvodu izdvajamo: "Sada, kad stranka koja okuplja sve ideologe, stratege i taktičare nedavnog balkanskog rata zasjeda na čelo države, europski političari besramno izjavljuju kako nema smisla uvoditi sankcije jer to samo može "penalizirati" stanovništvo a problem je u krivom rukovodstvu! Kao da je to rukovodstvo došlo na čelo države dekretom a ne na izborima! Europska politika nije dovoljno slijepa a ni glupa da ne shvaća kako Srbija i njezino stanovništvo ovakvu europsku politiku zapravo doživljavaju kao potvrdu ispravnosti svojeg puta. Ali, nakon deset godina umiljavanja, nakon izbjegavanja da se"popu kaže pop" i da se u Haag dovedu i Blagoje Adžić i sva ta bulumenta srpskih fašista, uz pomoć Carle Del Ponte i najvjerojatnije britanskih instruktora srpska je politika gotovo amnestirana od svega što se dogodilo u posljednjih petnaest godina.".

 

 

Iz Večernjeg lista prenosimo kolumnu Tihomira Dujmovića iz njegovog slijeda kolumni Vrijeme apsurda. Autor uspoređuje medijsko izvještavanje koje je pratilo nedavnu smrt Ivice Račana, kao i ranije preminulih komunističkih vlastodržaca na čelu s Titom, s načinom na koji su mediji propratili smrt prvog hrvatskog predsjenik dr. Franje Tuđmana i najznačajnijeg ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška. Dok se prema prvima odnose s punim poštovanjem, prešućujući njihove grješke i zločine, kod ovih drugih se odmah tražila "povijesna istina", zapravo, tražile su se, i izmišljale, nevažne i negativne strane, kako bi se umanjile njihove zasluge za stvaranje hrvatske države. Posljedica je to nikad provedene lustracije. Tako se i događa da nam, primjerice, udžbenici povijesti izgledaju kako izgledaju, da se na istu razinu (ili još gore) dovode promjena imena nogometnog kluba (kojem je, usput, promijenjeno ime i 1945., bez da se itko smio usuditi protusloviti, o čemu se, naravno, ne piše u tim udžbenicima) i činjenica kao što je stvaranje samostalne države Hrvatske nakon gotovo 9 stoljeća. (djl)

 

 

U svojoj redovitoj kolumni u Hrvatskom slovu, urednik Nenad Piskač u zadnjem broju piše o preminulom šefu SDP-a, Ivici Račanu. I on se slaže sa ostalima koji, prije svega, o Račanu govore kao o velikom taktičaru. Zato je i uspio "prepjevati komunističku partiju Hrvatske (SKH) u socijaldemokratsku (SDP)", a svoju odlučnost demonstrirao je i "kad je 2000. ponovo došavši u izvršnu priliku, proveo brzu i temeljitu lustraciju državotvornih snaga u svim segmentima hrvatskoga društva, kakva se ne pamti ni u jednoj postkomunističkoj državi ("opasna namjera" iz 1990., uz njegovu totalnu suradnju s Haagom i opskurne Deklaracije o suradnji od 2000. postala je "zločinačka organizacija"). Tim je taktičkim potezima odlučno poništio demokratske dosege iz razdoblja 1990. - 2000."