U svibnju, tom hrvatskom mjesecu karmina, opet kolone pred Kućom cvijeća, opet skromna, gotovo poluilegalna priprema obilježavanja Tuđmanova rođendana koja sve više asocira na skupljanje prvih kršćana u katakombama, istodobno panegirično praćenje Račanova odlaska kakav nisu medijski dobile ni povijesno mnogo važnije osobe! A krajem mjeseca slijedi spremanje ruksaka za tisuće sljedbenika što već peglaju titovke za Dan mladosti u Kumrovcu! Jaruzelskom će suditi, Ceausescuu je narod već presudio, istočni Nijemci prvi su se primili lustracije, zapravo nema postsocijalističke zemlje osim Hrvatske koja se klanja svom komunističkom diktatoru.

A pritom u ratu nije završila ni jedna druga zemlja nego baš Titova Jugoslavija! Zdravko Tomac posve je u pravu kad kaže da se zvijezdom petokrakom na čelu ubijalo i u Bleiburgu i u Vukovaru! Tretman hrvatskih povijesnih ličnosti ne događa se, dakle, ni na Mirogoju izvan starih političkih rovova, pokazujući da su ovdje pristojnosti i pijetet politički određene činjenice te da “ni na Mirogoju ni pravice”.

Jer, činjenica da je prošlo gotovo 30 godina od Titove smrti, a da nemamo o njemu ni jedne objektivne, znanstveno relevantne studije s potpisom više je od fenomena. To je zapravo stari partijski politički rad, to je namjerno čuvanje grozomornih povijesnih istina kako se ne bi srušila legenda o Titu. Mi imamo brijunski transkript Tuđmanovih razgovora otprije desetak godina, ali nemamo brijunski transkript Titovih razgovora otprije 40 godina kad je rušen Ranković. Vječna partijska omerta!

Ni 60 godina od Hebrangove smrti ne znamo tko je naručio tu monstruoznu likvidaciju! Niti se time netko bavi, a i ta bi istina smanjila autobusnu kolonu prema Kumrovcu. Kako ne znamo te i druge tajne, šutnja se ovdje tumači i tretira kao povijesna distanca! I ona svima treba i na nju se svi pozivaju! Kad je riječ o Titu! Ne kad je riječ o Tuđmanu! Pijetet i civiliziranost, sve ono što nas razlikuje od zvijeri, pokazali smo i neka smo!, u svim onim riječima kojima je ispraćen odlazak Račana.

Ali zašto i kako to da vrijednosti iste te civiliziranosti i dostojanstva mediji nisu pokazali kad su odlazili Tuđman i Šušak? Zato što je u politici sve politika, pa i one zadnje riječi što se nad odrom izgovaraju! Povijesna istina, a ne sućut, tražila se jedva koji dan nakon odlaska Šuška i doslovno drugi dan nakon odlaska Tuđmana, ali povijesnu istinu nitko ne traži kad odlazi Račan. Ni istinu o odgovornosti 1971., ni povijesnu istinu o izlasku iz Sabora 1991.

Dakako, o mrtvima sve najbolje, i to je kroničare vodilo, ali zašto te taktičnosti, te pristojnosti i naglašene sućuti koju smo medijski pratili ovih dana nije bilo dok su zvona zvonila Tuđmanu i Šušku? Niti je tko apelirao tih dana da se zastane na trenutak i da budemo ljudi barem dok im zvona zvone na vječni odlazak!

No danas već možemo reći da znamo ono što nam jučer nije bilo jasno. Panegirici Titu, duboki nakloni medija kada su odlazili Latin, Vrhovec, Šuvar, kao i naklon Račanu, imaju političku pozadinu. Hoće se reći da su ti ljudi stvarali samostalnu hrvatsku državu. Da je temelj hrvatskoj državi udario Tito (ta teza postoji pa se trajno šuti o njegovim zločinima). Te temelje komunisti su tobože nekako čuvali do kraja osamdesetih, a onda je plejada od Vrhovca i Latina do Šuvara i, naravno, Račana krenula u stvaranje hrvatske države.

I tada su došli Tuđman i Šušak kao ratni piromani s jedne strane i dogovorili veliki požar s luđacima na drugoj strani! Prema tako tretiranoj povijesti slijede ovi mirogojski panegirici! Istina je, naravno, posve drukčija, a borba za nju vodi se, kako vidimo, i na Mirogoju.

Tihomir Dujmović

Večernji list