Titov Račan

U prigodnim tekstovima što se posljednjih dana i tjedana objavljuju, poštujući "zaštitu privatnosti" primijetio sam kako je teško pronaći neke elementarne stvari potrebne za ideološki neispeglanu biografsku crticu preminulog Ivice Račana (1944.-2007.). Uglavnom se svi slažu da je bio dobar taktičar i da mu je nedostajalo odlučnosti. Od 1972. do 2007. njegova je ključna identitetska konstanta – o(p)stati u politici i kroz nju gurati ideološke teze iznad nacionalnih. Račan je na prijelazu stoljeća fenomenalno zamijenio jugokomunističku retoriku eurofilskom, ali ne i praksu. Na ljudskoj razini ostati će nejasno je li tijekom SFRJ bio igdje u radnom odnosu osim pri Savezu komunista. Dano nam je znati da je tri supruge ostavio na državnoj plaći. I, dakako, nije imao unutarstranačke diktatorske sklonosti: SDP, kako sam kaže u posljednjoj potpisanoj izjavi - "drugarice i drugove", ostavkom je poslije 17 godina vladavine, nekoliko dana prije smrti oslobodio kompleksa nezamjenjivog i jedinog vođe poslije Tita.

Kad je umro jugokomunistički diktator Josip Broz, Račan je (taktički, ili iz totalitarnih razloga?) prihvatio mjesto šefa komunističke komisije za očuvanje lika i djela "druga Tita", koja je radila pod geslom "I poslije Tita – Tito". Taj je posao partijski odlično odradio – Tita u Hrvatskoj nitko ne smije dirnuti ni danas (kao ni Jugoslaviju). Taktikom je u demokratskim okolnostima postao prvi nehadezeovski šef vlade, karakter te taktike osobito će dobro upamtiti Dražen Budiša. No, što je Hrvatska Račanovom taktičnošću i navodnom neodlučnošću dobila ili izgubila, uglavnom se prešućuje. Više je izgubila negoli dobila. Tamo gdje je gubila Račan je bio radikalno odlučan.

Kad je jugokomunizam otkrio svoje pravo velikosrpsko lice, Račan - istjeran iz Beograda, odlučno u Hrvatskoj dopušta prve demokratske izbore iz taktičkih razloga – bez njih ispao bi iz političke orbite zajedno s kompletnim totalitarnim sustavom "drugarica i drugova". HDZ mu je taj potez debelo honorirala, a kasnije vlastitim autogolovima omogućila povratak na vlast. Prije obraćenja iz totalitarnog jugokomunista u eurosocijaldemokrata, Račan je odlučno prepoznao u hrvatskoj demokraciji "stranku opasnih namjera", samo zato jer je nacionalno stavila iznad jugoslavenstva i internacionalnog, a demokratsku volju naroda ispred komunističke. Time je odredio taktiku SDP-a sljedećih 17 godina. Račan je taktički uspio prepjevati komunističku partiju Hrvatske (SKH) u socijaldemokratsku (SDP) s kojom je odlučno izašao iz sabornice u trenutku proglašenja hrvatske neovisnosti od Beograda. Demonstrirao je odlučnost i kad je 2000. ponovo došavši u izvršnu priliku, proveo brzu i temeljitu lustraciju državotvornih snaga u svim segmentima hrvatskoga društva, kakva se ne pamti ni u jednoj postkomunističkoj državi ("opasna namjera" iz 1990., uz njegovu totalnu suradnju s Haagom i opskurne Deklaracije o suradnji od 2000. postala je "zločinačka organizacija"). Tim je taktičkim potezima odlučno poništio demokratske dosege iz razdoblja 1990. – 2000. Bio je odlučan i kad je, kao šef vlade, s Drnovšekom skrojio hrvatsko-slovensku granicu, dugoročno na štetu Hrvatske, zbog čega nikad nije odgovarao politički, stranački, kazneno, ni pred mjerodavnim saborskim povjerenstvom. Taktički je, dakle, ostao odlučan bakarićevac. Ni po čemu nije "otac hrvatske demokracije", kako ga postumno pokušavaju nekritički proglasiti.

Treba li mu skinuti kapu što poslije izgubljenih izbora na posljednjim državnim izborima nije nasjeo na ultraradikalne prijedloge Vesne Pusić? Tada je taktički priznao poraz, što mu je Sanaderova koalicija honorirala – ostavila je sve kadrove i političke pravce onakvima kakvima ih je Račan postavio tijekom svojega četverogodišnjeg povratnog vala obilježenog Balkanskim summitom i haaškim poklonstvom na vanjskom planu, te lustracijom državotvoraca na unutarnjem. Tom taktikom Račan je odlučno zamijenio parolu "I poslije Tita – Tito" s novom "I poslije Račana – Račan". U tim okolnostima razbolio se i umro. Kad je umirao tražio je i dobio "zaštitu privatnosti". A umirao je od iste teške i zloćudne bolesti kao i Mate Boban, Gojko Šušak i Franjo Tuđman. Oni "zaštitu privatnosti" nisu dobili. Račan od 1972. do smrti ni za koga nije digao glas za zaštitu privatnosti, osim za sebe. Možda bi ga takvi, ljudski potezi izdigli iznad razine tipičnog partijskog aparatčika i pragmatičara koji ne stvara novu kvalitetu, nego se samo prilagođava okolnostima. Zbog ovisnosti o ideologiji, vlasti i moći nikad nije postao državnikom od formata i nacionalnog značaja.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}