Jesmo li svjesni da se tijekom cijelog jednog stoljeća Hrvate slobodno ubijalo, bez kazne… da se rušilo njihova sela i gradove da bi se zatim njih optužilo za zločinački pothvat? Je li taj poriv "do istrage vaše ili naše" nestao, jesu li se počinitelji zločina pokajali i poklonili žrtvama ili ta mržnja u njima još živi, pritajena…

Prešućivanje vlastitih žrtava ili čak slavljenje počinitelja zločina (Trg maršala Tita!?) dovodi narod do dezorijentiranosti i samonegacije…

Pokojnici su za mnoge narode svetinja. Piramide, bogate grobnice, balzamiranje, amajlije, kućni oltari i raznovrsni spomenici govore o kultu umrlih. U mnogim kulturama poštivanje predaka poprima status religije. Posebno mjesto zauzimaju pokojnici koji su pali žrtvom nasilja, bez mogućnosti obrane, žene, djeca, civili, zarobljenici…Već je kodeks viteškog ratovanja branio ubijanje zarobljenika, a moderno doba ih je od osvete pobjednika zaštitilo međunarodnim zakonodavstvom. Stoga su zastrašujući podatci koji govore da se gotovo tijekom cijelog posljednjeg stoljeća Hrvate gotovo slobodno ubijalo bez kazne, kao lovinu, uz pohvale počiniteljima zločina. Jedan od početnih datuma takovih zbivanja je 5. prosinca 1918., pet dana nakon svečanog pristupanja Hrvatske karađorđevićkoj monarhiji, kada je na Jelačićevu trgu ubijeno iz mitraljeza 13, a ranjeno 17 demonstranata i prolaznika. Za taj čin je šef policije Grga Anđelinović izjavio da se ponosi svojim krvavim rukama. Nastavljeno je terorom žandara i orjunaša. "Žandari ubijaju koga hoće i kada hoće… i šalju obiteljima račun da plate metak kojim su im ubili oca, brata…" (D.Jelčić: "100 krvavih godina"), a svojevrstan vrhunac predstavlja ubojstvo Stjepana Radića i drugova u beogradskoj skupštini. Još prije uspostave NDH počeli su četnički pokolji hrvatskog življa, a tijekom rata i "etnička čišćenja unutar partizanskih oslobođenih teritorija…" (D. Pavličević: "Povijest Hrvatske"). Dijelovi Like, Korduna, Srijem i dijelovi BiH temeljito su očišćeni od Hrvata, a kao magnissimum crimen i metafora planiranog zločina slovi Bleiburg i sve ono što je iza njega slijedilo. Isti rukopis mržnje nose i ratna zbivanja iz 1991.

Ishodište masovnih zločina su dvije ideologije: velikosrpska, sa snažnim protuhrvatskim nabojem i komunistička u boljševičko-titoističkom izdanju. Krajnji bilans njihove "suradnje" bilježi stotine tisuća žrtava.

Pitamo se je li taj zločinački poriv "do istrage vaše ili naše" nestao, da li su se počinitelji zločina iz 1991. pokajali i poklonili žrtvama? Jesu li to možda u njihovo ime učinili njihovi predstavnici, predsjednici stranaka, saborski zastupnici? Ako nisu, da li je ta ista mržnja još tu, da li živi i dalje pritajeno u njima i čeka svoj novi trenutak. Je li hrvatska vlast toga svjesna? Jesmo li svi mi svjesni što se s nama događalo proteklo stoljeće i poduzimamo li nešto u tom smislu?

Tiho, gotovo skrivečki, kako pjeva V. Vukov, došao je dan kada pod zbirnim imenom Tragedija Bleiburg i Hrvatski križni put obilježavamo stradanja hrvatskog naroda od komunističko-partizanske vlasti. Najveći poratni zločin u Europi samo je djelomično znanstveno obrađen uz stalno otkrivanje novih masovnih grobišta. Obilježavanje obljetnice će se i ove godine, kako doznajemo, održati na bleiburškom polju uz prigodnu komemoraciju i misno slavlje čemu vjerojatno ne će, kao ni do sada, nazočiti najviši državni dužnosnici. Većina medija će, kao i do sada, o tome izvijestiti jednokratno i nevoljko. Zasluga da uopće dolazi do tog obilježavanja pripada časnim i radišnim ljudima iz Počasnog bleiburškog voda i Crkvi u Hrvata, koja je uvijek u teškim trenucima stajala uz svoj narod. Hvala im.

I tu počinje niz pitanja na koja hrvatska javnost još nije dobila jasne odgovore. Što je učinjeno u istraživanju počinitelja i žrtava komunističko-partizanske represije? Što je sa saborskom komisijom za zločine rata i poraća, što je učinjeno da se "lociraju, uhite, izruče i kazne" krivci masovnih zločina i da li su za svoja nedjela doživjeli opetovanu javnu osudu?

Žrtve već svojim statusom zaslužuju posebnu pažnju državnih institucija kao što to rade drugi narodi, Židovi na primjer, jer poštujući mrtve poštujemo žive. Prešućivanje vlastitih žrtava ili čak slavljenje osoba pod hipotekom zločina (na pr. Trg Maršala Tita), dovodi narod do dezorijentiranosti i samonegacije. Hrvatski narod kao teški stradalnik ima pravo na svoja spomen obilježja, na svoj Vad Zashem, a Hrvatsko žrtvoslovno društvo i druge srodne udruge trebaju adekvatnu potporu zajednice. Gdje su umjetnička djela inspirirana sudbinom jednog cijelog nestalog mladog naraštaja, sudbinama udovica i siročadi? Gdje je priča o djevojčici iz, horribile dictu, obitelji pogubljenog domobrana ili ustaše koja gubi život u ratnom stradanju (sjećamo se tople posvete "Tebi, moja Dolores") ili o promrzlom dječaku koji nikada ne će upoznati svog oca?

Obilježavanje tragedije koja je odnijela vjerojatno desetinu hrvatskog pučanstva i to njen mladi i najproduktivniji dio i koja je u crnu bijedu bacila nebrojene obitelji, traži podizanje na odgovarajuću državnu razinu. Često se svojom šutnjom i nesamosvijesnim ponašanjem izlažemo potsmijehu, a "šutnja o zločinima plod je kukavičluka i ravnodušnosti" (Stefan Courtois: "Crna knjiga komunizma").

Središnje obilježavanje hrvatskog stradanja trebalo bi zaživjeti ovdje na hrvatskom tlu, u Zagrebu, Macelju, Udbini, Vukovaru, Dubrovniku, Škabrnji, Istri, Grobničkom polju i drugdje, ne zanemarujući Bleiburg. Takova svenarodna manifestacija će, uz sjećanje na žrtve, predstavljati simbol pobjede hrvatskog naroda nad pokušajem istrebljenja i slavlje života nad silama mraka. Predstavljati će triumf pobjedničkog ponosa i međugeneracijskog zajedništva kao najsigurnijeg zaloga za budućnost naroda i države.

Za sada, ako ne možemo tog dana osobno poći na bleiburško polje, upalimo svijeću na Mirogoju ili u svom domu. Jer nije naša svijeća dogorjela, ona svijetli i poručuje svima koji nas jako ne vole, ali i raznim činovnicima, emisarima i lordovima da je hrvatski narod znao sam izvojevati pobjedu i da će znati sam upravljati svojom sudbinom, svojom zemljom i morem. Ali to treba kazati jasno i glasno, jer svijet će nas cijeniti onoliko koliko sami sebe cijenimo. Fortes fortuna iuvat (hrabrima sreća pomaže), govorili su stari Rimljani.

Nikola Debelić
Hrvatsko slovo

{mxc}