Hrvatske kronike

Detalji

Objavljeno: 09. ožujka 2009.

Kada se nedavno pronijela vijest da bračka općina Sutivan daje pet tisuća kuna mladencima a znatno više svote za prvo, drugo i treće dijete, te dvadeset tisuća kuna za četvrto – pozornost javnosti se nakratko svrnula na čarobni maleni grad, koji često nezasluženo ostaje u sjeni mondenskoga Bola i mnogoljudnijeg Supetra. Povijest Sutivana (odnosno Stivana kako se odvajkada zvao) paradigma je sudbine mnogih dalmatinskih gradova, postupnog naseljavanja i rasta koji traju stoljećima, te nagloga iseljavanja, stagnacije ili nazadovanja – posebno na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće, ali i kroz cijelo prošlo stoljeće. Mnogi su Stivanjani napustili rodnu luku i nastavili život u Južnoj Americi, osobito u Čileu , gdje je od 30 000 Hrvata najviše Bračana. Demografsku sliku Stivana u prošlosti može se pratiti po starim zapisima. U vrijeme kada su ondje imali posjede plemići Ivanovići (l6. st.) bilo je oko 300 stanovnika, a svršetkom stoljeća, kada Juraj Lenković nudi papi Stivan kao luku za papinsko brodovlje, čini se da je broj nešto manji, ali slikovito naselje i tada živi prilično burno, ako je zaključiti iz vizitacija biskupa Cedulina.(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 06. ožujka 2009.

Proljetna nedjelja ko i svaka druga. Topao i sunčan dan, ulice pune ljudi... Kasno popodne, gotovo pred večer, provozao sam se biciklom do centra grada. Bicikl sam uvijek ostavljao u parku iza korza, odmah nasuprot vojarne . Dok sam zaključavao lokot na biciklu, primjetio sam na parkiralištu, odmah nasuprot ulaza u vojarnu, nekoliko ljudi kako nešto žučno raspravljaju. Zastao sam da vidim o čemu se radi, iz puke znatiželje.... S obzirom da nisam dobro razumio o čemu je riječ, malo sam im se približio. Tada sam čuo riječi tenk, rezervisti... Nakon nekoliko trenutaka shvatio sam o čemu pričaju. Prije nekoliko minuta iz Bosne su stigli tenkovi, transporteri i kamioni sa rezervistama tzv. JNA. S obzirom da se vojarna nalazi u neposrednoj blizini rijeke Save i granice s Bosnom, kolona je vrlo brzo i neprimjetno stigla do vojarne . Međutim ipak su neki građani primjetili. Stanari susjednih zgrada su također to primjetili. Malo po malo na parkiralištu su se spontano počeli okupljati građani. Brzo sam otišao do korza i potražio ekipu . Saša, Crni i Šima bili su na uobičajenom mjestu na korzu, na «ćošku» kod Rupe. Korzo je od vojarne udaljen svega 100-tinjak metara. Kao i svake nedjelje bio je pun ljudi. Dok su se ispred vojarne spremali prosvjedi, samo 100 m dalje ljudi su bezbrižno šetali.(www.uhd91.com)

Detalji

Objavljeno: 02. ožujka 2009.

Da kucnem u drvo: čini mi se da dobro vidim – Hrvatska se vraća Hrvatskoj. Osam godina je trajao teror diletantske i duboko protuhrvatske politike «struktura» iz raznih opcija, osam godina vlada nasilje jednoumnih medija, osam godina su na snazi popisi nepodobnih, osam godina se progone hrvatski zapovjednici u Domovinskom ratu, osam godina se sve što je hrvatsko proglašava nacionalističkim, osam godina se bezočno pljuje po našim vrijednostima. Sada postoje znakovi da se bližimo svršetku toga razdoblja, koje će za buduću povjesničare biti teško shvatljivo i možda će utjehu naći u tome što je kratko trajalo – ali za nas suvremenike bilo je i predugo i preteško. U nekoliko dana i tjedana na granici fašnika i korizme ogoljena je sva bijeda hrvatske politike na početku 21. stoljeća. Umjesto da snaži od ratnih strahota tek donekle oporavljeno tijelo hrvatske države, ta je politika slabila sve njezine udove, umjesto da tvrdo čuva ono što ima, razdavala je srž hrvatske imovine, umjesto da strancima pristojno pokaže gdje im je mjesto, otvorila je širom vrata i onima koji su u novijoj povijesti pokušali ući s oružjem i bili odbijeni, umjesto da se vodi hrvatskim interesima, ona je pred njih postavila sve druge, umjesto da čuva insignije i vitalan duh mlade nacionalne države, ona se – po gluposti ili izdaji – bacila u potragu za nadnacionalim integracijama toliko se pritom grbeći da su Hrvatsku počeli smatrati zemljom političkih idiota, kojima se sve može zapovjediti, od kojih se sve može dobiti i koji ništa ne traže zauzvrat jer ionako ne znaju što čine.(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 28. veljače 2009.

Od kada znam za sebe, znam i za «Pregled povijesti hrvatskoga naroda» Ferde Šišića. Naime, knjiga tiskana l9l6. bila je u obiteljskoj knjižnici, a i sada je, skoro stotinu godina poslije, u mojem posjedu – za razliku od mnogih koje su nestale na zagonetne načine. Objavila ju je bila Matica hrvatska odnosno kako se tada pisalo Matica Hrvatska, s hrvatskim grbom na koricama. Iz «Pregleda..» od najstarijih dana do godine l873. učio sam o hrvatskoj povijesti, premda me je suhoparnost Šišićeva ponešto odbijala, kao što me zanimljivo Klaićevo pripovijedanje privlačilo. No, nije riječ o meni nego o pojavi Šišićeve povijesti na kioscima godine 2009. «Marjan tisak d.o.o.» prodaje na kiosicima «Tiska» «Povijest Hrvata» iliti pregled povijesti hrvatskoga naroda 600. do l9l8. autora Ferde Šišića, odnosno pretisak izdanja iz l962. što ga je tada bio priredio Jaroslav Šidak. Potonji je vrlo slobodno pristupio Šišiću, te u starostavni «Pregled» ubacio i neke Šišićeve ocjene drugdje objavljene, a i – po vlastitim riječima – dopunio Šišića samostalnim dijelovima. Lijepo. Budući da dugo pamtim, ostala mi je u sjećanju i Šišićeva atribucija bana Jelačića. U verziji koja se upravo prodaje na kioscima (valjda i u onoj l962.) čitam : «Ban Jelačić je bio iskren i odan jugoslavenski patriot.» Te rečenice nema u izdanju 19l6. ali pomnijim čitanjem fussnota saznaje se da je takva ocjena svijetloga bana istrgnuta iz Šišićeve knjige « Jugoslavenska misao «i unesena u tekst «Povijesti Hrvata».(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 27. veljače 2009.

Sjeća li se još netko fotografije iz Domovinskog rata (DR) koja je obišla svijet - golobradi dječarac u maskirnoj uniformi sjedi na protuavionskom mitraljezu a u pozadini na zidu kuće piše: "guns 'n' roses"? O maloljetnim dragovoljcima se jako malo govori i piše, gotovo nigdje ih se ne spominje. Zašto je to tako? Jesu li oni možda još jedan dodatni teret ovoj državi? Državi za koju su se borili, državi za koju su ginuli, državi za koju su ostavili svoje zdravlje, svoju mladost, svoje djetinjstvo, svoje prve ljubavi... Ako su teret ovoj državi, onda je bolje da i nema ove države! Postoje razne podkategorije branitelja iz Domovinskog rata ; ratni invalidi, dragovoljci, oboljeli.... ali što je sa onima koji su u rat išli sa 14, 15, 16, 17 godina !? Ženevska konvencija zabranjuje maloljetnim osobama sudjelovanje u ratu. Hrvatska je potpisnik te konvencije i po tome ispada da je Hrvatska kršila Ženevsku konvenciju dopuštajući maloljetnim osobama da sudjeluju u ratu. Krajem 1991. ili početkom 1992. godine u sve postrojbe HV-a stigla je uredba po kojoj su se svi maloljetni pripadnici i oni koji nisu imali "odsluženi vojni rok", morali otpustiti iz postrojbi HV-a i uputiti na odsluženje vojnog roka.(uhd91.com)

Detalji

Objavljeno: 26. veljače 2009.

Nakupilo se toga dosta u zadnje vrijeme, iznutra i izvana. Glede vanjskih poslova, odnosno potrebe da se sazove nacionalna konferencija o međunarodnom položaju Republike Hrvatske – HKV je objavilo priopćenje za javnost. Na toj bi konferenciji uz obnašatelje državne vlasti i predstavnike oporbe, sudjelovali i nezavisni intelektualci bez kojih oni prvi ne mogu naći put jer su zabasali u neprohodnu pustopoljinu svojim priglupim bezalternativnim pravcem koji završava u slijepoj ulici. Slovenci puštaju probne balone preko manjih parlamentarnih ili posve neparlamentarnih stranaka, koje su glasnogovornici parlamenta, odnosno slovenske državne vlasti. Ova potonja je pak glasnogovornik onih poznatih velikih sila, koje huckaju Sloveniju da ne bi bile u prvom planu. Cilj je poigravanje s Hrvatskom sve dok ne uđe do koljena u zapadnobalkansko blato. Smisao poigravanja je nepristajanje na hrvatsku samostalnost. Da bi lakše ostvarila minimalističke (po njoj) zahtjeve za Savudrijskom valom i još ponešto teritorija na kopnu, Slovenija ide s maksimalističkim zahtjevima – ne još službena, ali znamo proceduru. Stranka Zmage J. upravo otvoreno izgovara ono na što su me poznanici Slovenci i prije upozoravali – da je krajnji cilj Istra, ali ne samo Istra nego i kvarnerski otoci, minus Krk. Sjetih se kolonijalnog apetita polovicom osamdesetih, kada sam na putu iz Osora prema Malom Lošinju, vidio vikendaško naselje s putokazima na slovenskom jeziku. Kako bismo posve znanstveno utvrdili o čemu se radi, Hrvatsko kulturno vijeće namjerava uskoro prirediti okrugli stol ili tribinu pod naslovom « Osovina London : Ljubljana – Beograd».(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 25. veljače 2009.

Nisam odmah reagirao na Šeksovo svjedočenje u montiranom «slučaju Glavaš», odnosno na potvoru HHO-a o lažljivom svjedoku. Vladimir Šeks ima putra na glavi u slučaju histeričnog akcijskoj plana za uhićenje generala Gotovine, ali nema u «slučaju Glavaš» gdje je svjedočio po istini, ničime ne opterećujući Glavaša već i zato što u doba navodnih incidenata nije imao ingerencije u Osijeku. Ono što je zasmetalo HHO i vjerojatno (posebno) osječkoga novinara iz hho-redova jest spominjanje pete kolone u Osijeku za vrijeme rata. Na spomen pete kolone doslovce podivljaju svi oni koji su petoj koloni na ovaj ili onaj način pripadali u sve vrijeme agresije na Hrvatsku – tvarno ili duhovno. A budući da u ovo današnje vrijeme imaju na raspolaganju sve poluge za krivotvorenje povijesti, eto i prilike da još jednom kažu kako nikakve pete kolone nije bilo, jer ako je bilo i ako netko nadobudan po tome stane čačkati, moglo bi se doći do zanimljivih imena. Za sada samo nekoliko osobnih iskustava. Bio sam nekoliko puta u Osijeku u jeseni l99l. i osjetio još toplo zgarište utrobe osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, pogođenog srpskim granatama. Uz tu zgradu, ali posebno i preko puta nje, bilo je s vojnoga stajališta interesantnijih zdanja, ali su srpske granate udarile baš u nju, vrlo precizno. Netko im je iz samoga Osijeka morao dati točne koordinate. Drugo: tko je pucao s krovova i s prozora, komu se pripadali ti snajperisti u Osijeku , ali i u svim drugim gradovima, uključujući Zadar i Zagreb? Pa zašto ne bi ti isti svoje zločine, onda i sada, pripisali drugima jer i to je dio petokolonaških zadaća?(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 20. veljače 2009.

Tri dana nakon Nove Godine potpisano je tzv. „Sarajevsko primirje" između Hrvatske vojske i JNA i srpskih paravojnih potrojbi. 04.02.1992. naš Samostalni izvidnički vod poslan je u Županju a tamo smo dobili upute za daljnje zadaće. S obzirom da je upravo stupilo na snagu primirje, zadaća nam je bilo isključivo izviđanje terena u šumi Spačva prema okupiranom selu Lipovac koje se nalazilo gotovo na samoj granici sa Srbijom Srbi su Lipovac zauzeli još u Listopadu 1991.g. i to tek tri dana nakon što su se naše snage povukle iz Lipovca. Zbog čega su se naši povukli iz Lipovca bez borbe ostavit ću drugima da razmatraju.(uhd91.com)

Detalji

Objavljeno: 13. veljače 2009.

 

Noćas su vođene oštre borbe na položajima. Četnici su dobili novu pošiljku municije od JNA i sada tuku iz svih cijevi. Pred jutro zatišje. Svi smo umorni i neispavani. Ljudi u rovovima su napeti i nervozni. Pitanje smjene je aktualno. Nakon toliko dugih dana i još dužih noći željni su smjene, barem na dva tri dana. Ništa im ne mogu obećati. 0čekujem jaki napadaj na Topusko i ne mogu nikome dati dopust. U toku dana javljaju se problemi i s opskrbom. Gardisti krive mene i za to i za sve druge nedaće jer sam im tu pod nosom. Na meni iskaljuju gnjev zbog loše opskrbe i nedovoljne brige o nama i ništa ne pomaže što im tumačim da i u drugim jedinicama nije ništa bolje. Pred večer situacija se u našim redovima opasno usijava pa odlučujem krenuti u Zagreb s predsjednikom mjesnog Kriznog štaba kako bih objasnio situaciju u ministarstvima i u Štabu. Krećemo, i spašavamo živote time što smo na kratko zastali kod zadnjeg položaja mojih gardista. Nismo razgovarali niti pet minuta kad je s ceste kojom smo trebali proći započeo napad. Sat i pol odbijamo svi skupa taj napad i onda se vraćamo i krećemo drugim ali ne i sigurnijim putem. Kasno dolazim u Zagreb i nakon dugog vremena opet sam s obitelji. (www.domovinskirat.hr)

Detalji

Objavljeno: 06. veljače 2009.

…. Polako sam otvorio oči još uvijek ne shvaćajući gdje se nalazim i što se dogodilo. Iznad sebe sam ugledao krošnju stabla i sunce koje je prodiralo kroz njega. Polako sam se počeo prisjećati svega. Polako sam okrenuo glavu u stranu i ugledao Dejanovo nepomično tijelo … O Bože, ipak nije bio ružan san . Shvatio sam da sam neko vrijeme bio u nesvijesti a koliko dugo, nisam znao. Pažljivo sam počeo osluškivati. Čak se ni ptice nisu čule…vladala je neka zlokobna tišina. Tada sam opet pomislio na pušku i krenuo rukom da je potražim. Tek tada sam shvatio da u ruci još uvijek držim bombu. Pokušao sam se polako pomaknuti ali nisam mogao. Bio sam sav ukočen, a u istom trenutku me je zaboljelo na nekoliko mjesta… Neko vrijeme sam još malo osluškivao a kada nisam čuo nikakve sumnjive zvukove u blizini, počeo sam tražiti pušku. Jedino sam mogao micati glavu i malo gornji dio tijela i ruke. Od stomaka prema dolje nisam osjećao gotovo ništa osim neke čudne tupe boli… Malo sam nakrivio glavu na stranu i počeo gledati oko sebe. (uhd91.com)

Detalji

Objavljeno: 30. siječnja 2009.

Kako je mala razlika između sreće i nesreće, između tuge i radosti, života i smrti.... U jednom trenutku si zdrav, vesel, mlad i nasmijan, a već u slijedećem trenutku si beživotno tijelo, statistički broj, predmet rasprave, opterećenje, tuga i bol za svoje najmilije..... Divoševci su tipično slavonsko selo smješteno u nepreglednoj ravnici. Smješteno u blizini Donjih Andrijevaca sa sjeverne strane i auto ceste Zagreb-Lipovac sa južne strane. Mirno selo sa svim svojim slavonskim šarmom, guskama i patkama što se lijeno gegaju ispred kuća, kravama što svako jutro odlaze na ispašu i vraćaju se na večer u svoje staje. Tada sam prvi put vidio kako i krave nisu baš tako glupe kao što svi misle . Jedan seljanin svako jutro krene iz svoje kuće sa svoje dvije krave i s njima prolazi kroz selo. Iz otvorenih dvorišta izlaze druge krave i lagano se njišući, pridružuju se maloj povorci na cesti. Do kraja sela skupi se već dvatesetak krava a zatim nestanu iza zavoja..... Pred večer se vraćaju nazad u selo i svaka krava sama odlazi u svoje dvorište. Nitko je ne treba tjerati i objašnjavati koje je njeno dvorište. I krave imaju svoj red .(uhd91.com)

Detalji

Objavljeno: 23. siječnja 2009.

O problematici manipuliranja brojem žrtava logora Jasenovac nedavno smo opširno pisali na Portalu (Odvratno poigravanje žrtvama ). Kao očit primjer neslaganja službenih podataka tijela koja se bave proučavanjem tog dijela povijesti, točnije Memorijalnog centra Jasenovac iz New Yorka, naveli smo primjer mještana Siverića. Ovom prigodom u cijelosti donosimo proširenu verziju otvorenog pisma mještana Siverića koje potpisuje član Hrvatskoga kulturnog vijeća Mile Prpa, a iz kojeg se može dobiti detaljniji uvid u očita neslaganja evidencije centra i stvarnih činjenica o sudbinama ljudi tog mjesta.

Detalji

Objavljeno: 18. siječnja 2009.

Neku večer sam za čitatelje međumrežnih stranica Hrvatskoga kulturnog vijeća analizirao Dnevnik HTV na obljetnicu međunarodnoga priznanja hrvatske države. Rekoh na svršetku teksta da sam jednim uhom čuo najavu (u istom poraznom Dnevniku) emisije u kojoj će se govoriti o ćirilici. Sutradan su mi otkrili da se radilo o «Pola ure kulture» koja je, dakle, emitirana 15. siječnja, na dan spomenute obljetnice, te mi je dostavljena i snimka. Dakle, «Pola ure kulture» i urednica Branka Kamenski nisu za rečeni dan mogli izabrati drugu temu, što držim običnom provokacijom, ali ne namjeravam samo tako prijeći preko tog besramnog izazivanja, to više što se radi o već godinu dana starom i stalnom rovarenju Pupovca i njegova kruga s ciljem da se srpska ćirilica uvede u hrvatske škole, makar i neobvezatno. To društvo ima poluge (u Ministarstvu kulture), ima utjecaja (u koaliciji su sa HDZ-om), ima simpatizere na javnoj televiziji koji će pripomoći da tema postane aktualnom. «Pola ure kulture» dobar je medij za takvu promidžbu, jer ta glupava emisija i postoji da bi relativizirala sve kulturne vrjednosti, a usput se bavi imponderabilijama, posve nezanimljivim hrvatskoj publici (pretplatnicima).(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 16. siječnja 2009.

Datuma međunarodnoga priznanja moderne hrvatske države prisjetio se i Dnevnik Hrvatske televizije navečer 15. siječnja 2009. Što su djevojke i mladići rođeni 1992. mogli saznati iz emitirane reportaže? Da je Hrvatska u to vrijeme bila u ratu, što je točno. S kim je to vodila rat, ostalo bi iz spikerskoga teksta nepoznato, no na sreću je jedan umirovljeni general spomenuo vekosrpsku agresiju, te je situacija donekle razjašnjena. Drugi zaslužnik, koji je u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio u partizanima, a u Domovinskom ratu se doista iskazao kao liječnik i organizator, rekao je mladim gledateljima da su se oni u svjetskom ratu borili protiv Nijemaca, a u Domovinskom ratu za svoju državu. Elegantno je prešutio tko je bio na drugoj strani u Domovinskom ratu. Osim nekoliko kadrova slavlja «na terenu», ostali dio teksta o hrvatskoj državi išao je preko snimaka praznoga Vladina stola i prazne sabornice. Zašto? Da se djevojkama i mladićima rođenima početkom devedesetih ne pokažu članovi tadašnje Vlade, zastupnici u Hrvatskom saboru u to vrijeme ili nedajbože predsjednik države, dr. Franjo Tuđman, te vojno vodstvo Republike Hrvatske. Ovako su momci i djevojke dobili dojam da je Hrvatska u trenutku priznanja bila posve obezglavljena, ili da su svi tadanji državni i vojni čelnici zločinci koje ne treba spominjati u jubilarnim zgodama, što je na crti Haaškoga suda.(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 15. siječnja 2009.

U časopisu «Jezik» objavljen je nedavno napis jezikoslovca Marija Grčevića pod naslovom «Poteškoće u priznavanju hrvatskoga jezika u inozemstvu», te članak Stjepana Babića «Još o hrvatskom jeziku u Europskoj Uniji». Budući da je broj pretplatnika i čitatelja «Jezika» žalibože manji nego što taj odlično uređivan i značajan časopis zaslužuje, prenosim širokom krugu zainteresiranih bitne dijelove spomenutih članaka. Mario Grčević, jedan od najboljih suvremenih hrvatskih lingvista mlađega naraštaja, podsjeća u uvodu na autrougarski, a zatim jugoslavenski unitarizam, odnosno na sudbinu hrvatskoga jezika u višenacionalnim državama ili državnim zajednicama kojih je Hrvatska bila član. Upozorava zatim da će Hrvatska ulaskom u EU opet ući u sličnu višenacionalnu državnu zajednicu i kaže: « U Hrvatskoj smatraju da se zato ne treba brinuti, jer je poznato da EU poštuje višejezičnost i da je jezično tolerantna. Međutim, neki u inozemstvu smatraju da bi upravnim tijelima u EU bilo najpraktičnije da se srednjojužnoslavenski prostor u književnome jeziku izjednači, onako kako se pokušavao izjednačiti u Austro-Ugarskoj Monarhiji, zatim u objema Jugoslavijama, a trenutačno na haškome Međunarodnome sudu za bivšu Jugoslaviju. Proteklih se godina haški jezični pristup i nomnacija «BHS» jezika (bosansko-srpsko-hrvatski) širi i na sve više lektorata zapadnih europskih sveučilišta. Stoga se ondje hrvatski jezik, i kada je isključivi predmet nastave, često zove upravo onako kako se zove na Haškom sudu, unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi strana slavistika već odavno prihvatila da su hrvatski i srpski dva posebna književna jezika.(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 09. siječnja 2009.

Početkom 1992. g. na hrvatskim bojištima vladalo je službeno primirje, koje se gotovo i nije poštivalo. Srbi su uvijek potpisivali primirja ali ih se nikad nisu pridržavali. Kao pripadnik izvidničko diverzantskog voda, bio sam svjedok apsurdnosti svih tih silnih primrja. Npr., 3. siječnja 1992. poslani smo u istočnu Slavoniju, u šumu Spačvu. Naši položaji, ako ih se tako uopće može nazvati, tada su bili na auto cesti Zagreb – Beograd kod Motela «Spačva». U blizini motela, prolazile su dvije rijeke. Rijeka Spačva prolazila je iza motela a ispod auto ceste riječica Lubanj. U jesen 1991.g., naše snage su se povukle iz sela Lipovac do motela i tu su dignuli u zrak most na auto cesti kako Srbi nebi mogli napredovati prema Županji. Međutim, taj dio je bio jako šumovit i jedini pravac gdje su Srbi mogli napasti, bila je upravo auto cesta. Hrvatska vojska u to vrijeme imala je samo punktove na desnoj obali rijeke Spačve i punkt kod motela «Spačva». Prave crte obrane nije bilo i nevjerojatna je sreća da Srbi nisu udarili tim pravcem jer je bio jedan od naših najslabijih točaka. (uhd91.com)