Hrvatske kronike

 

 

U utorak popodne, 23.lipnja 2009. pokopano je na zagrebačkom Mirogoju tijelo akademika Dalibora Brozovića, koji je ovaj svijet napustio nekoliko dana ranije. Nazočni su bili njegovi kolege jezikoslovci, ali i podosta brojni političari. Niz govora započeo je akademik Petar Šimunović, podsjećajući tko je bio Brozović (rođen 1927.) i što je učinio za hrvatsku lingvistiku u teorijskim proučavanjima jezične standardnosti, u pronicanju baltičko- slavenskih jezičnih veza, u dijalektologiji i povijesti hrvatskoga jezika. Govornici iz Zadra opisali su dugo i razbuđujuće djelovanje Dalibora Brozovića u tom gradu, esperantisti su posvjedočili Brozovićevo nagnuće prema esperantu, naglašena je uloga akademika Brozovića u vođenju Hrvatsko-bugarskoga društva, a Vladimir Šeks je iznenađujuće pribranim riječima govorio o Brozovićevoj ulozi u stvaranju hrvatske države.(H.Hitrec)

 

 

Ljudi koji sebe nazivaju šišmišima, slušaju noću Treći program Hrvatskoga radija. Dragocjen je to program, koji televizijskim zabavama i krimenima usuprot – njeguje zaboravljenu intelektualnu zabavu, uzvišeniju igru duha, dostojnost i dostojanstvo uma, otkrića drugih svjetova ili iznenađujućih tumačenja ovoga svijeta u kojemu nam je živjeti. Od 1991. godine uređivao je novinar i urednik Ratimir Vince mozaičnu emisiju «Refleski i refleksije» i unutar nje rubriku «Riječ života» u kojoj su katolički teolozi tumačili nedjeljna Evanđelja, te je tako s vremenom nastala cijela antologija blistavih eseja u kojima su slušatelji upoznavali i do tada u nas uglavnom nepoznata djela kršćanskih filozofa 20. stoljeća. Dio tekstova objavljenih na Trećem programu HR-a od 1997. do 2002. tiskan je sada u knjizi «Kršćanska misao XX. stoljeća», kao i izbor iz djela pedesetak najvažnijih kršćanskih mislioca u prošlom stoljeću. Knjigu je uredio Ratimir Vince, a pogovor napisao Zdravko Gavran.(H.Hitrec)

 

 

Ovogodišnje izdanje Kruga za trg u organizaciji istoimene građanske inicijative, održano je u Zagrebu, 6. lipnja. Na trgu zbog naziva kojega Hrvatska i Zagreb umiru od stida, okupilo se prema novinskim i radiotelevizijskim izvješćima oko tisuću i pol ljudi, što su bile i moje procjene na licu mjesta, s tendencijom prema dvije tisuće. U svakom slučaju ne samo premalo, nego i poražavajuće malo. Naslonjen na zgradu HNK mogao sam stabilno razmišljati i donositi zaključke koji su u prvotnoj varijanti sadržavali opscene riječi na račun onih što bi trebali biti u Krugu za trg ali nisu došli. Možda su bili na Tomislavovu trgu, gdje je priređeno atraktivno natjecanje u vratolomnim skokovima motobiciklima, uz pratnju deset tisuća Zagrepčana. Možda su bili na Jelačićevom trgu, gdje su već svirali, pjevali i galamili navijači nogometne reprezentacije. Možda su bili na izletu jer je dan bio prekrasan, sunčan i miran. Možda nisu bili obaviješteni, premda su barem čitatelji «Večernjega lista» mogli saznati kada se održava skup na trgu koji još nosi ime zločinca Tita. Možda nisu obaviješteni o događajima u prvim mjesecima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Možda ne znaju čitati, ili ako znaju – preskaču napise i feljtone o zločinima nad Hrvatima (i ne samo Hrvatima) počinjenim 1945., ali i u svim desetljećima komunističke diktature.(H.Hitrec)

 

 

 

Mržnja je bolesno stanje uma. Nakon svih mrtvih prijatelja, nakon teškog ranjavanja zbog kojeg i dan danas trpim teške posljedice, nakon svih spaljenih hrvatskih kuća, nakon svake hrvatske žrtve, s ponosom mogu reći da ne mrzim nikoga. Nikada nisam mrzio Srbe jer me tome nitko nije učio. Pa ne mrzim ih ni danas nakon svega zla koje su napravili... Ovih dana dobivamo različite poruke podrške za naš Portal, za trud koji ulažemo u priču o isitni o Domovinskom ratu. Ali među svim tim porukama podrške ima i onih kojima smo stali na žulj. Neka, to je i bio cilj.... (www.uhd91.com)

 

 

 

„Zahvaljujući“ današnjim medijima, svakog dana na TV-u, onako uz ručak ili kavu, uživo gledamo neke ratove. Ili Rusi nekoga napadaju ili Amerikanci … ili Izraelci. I tako, uz ručak ili kavu, gledamo kako ginu djeca, žene, starci, stotine njih…tisuće. U ime demokracije. I nikome ništa, sve je to za opću korist i mir u svijetu. I onda se tamo negdje na Blakanu u nekoj Hrvatskoj, dogodi slijedeće ... Jedan heroj na jednom mostu brani svoj grad od hordi koje se spuštaju s brda, iz šume… Brani svoj grad, narod, obitelj, svoju Domovinu. U toj borbi ubije 13 neprijatelja. Kakav heroj! (www.uhd91.com)

 

 

 

Danas sam dobio mail od jednog hrvatskog branitelja. Da ne bih prepričavao njegovu muku, prenosim njegovo pismo u cijelosti ; "Poštovani gosp. Dražen, javljam vam se na preporuku mog prijatelja i suborca XY koji je već kontaktirao s vama a vezano za moje probleme. Zovem se Tonči Perić i dragovoljac sam i veteran Domovinskog rata u kojem sam bi od 1991. do 1995. Oženjen sam i iman dvoje djece, sina i kćer. Sin ima 20. godina i trenutno je na dragovoljnom služenju vojnog roka, na što sam izuzetno ponosan, kao i moj ostatak obitelji. Supruga radi kao zaštitarka, a ja sam prije 20 dana dobio rješenje o invalidskoj mirovini na temelju profesionalne nesposobnosti (30% vojno/ 70% civilno). Do sada smo živjeli u Splitu devet godina kao podstanari, a sad pošto nemam više mogućnosti za plaćati najamninu sam prisiljen vratiti se na otok Šoltu gdje sam i rođen..." (www.uhd91.com)

 

 

 

Gledam u plakat ministarstva obrane. Oglas. Postani dio nas. Koga, čega? Dio elite? Dio heroja? Branitelja? Dio budućnosti? Ja samo želim biti hrvatski ratnik. A kakav je taj ratnik? Sigurno nije običan kad mu za pridjev stoji- hrvatski! Kakav je u biti hrvatski ratnik? Treba li njega pisati sa velikim početnim slovom, treba li ga pisati štampanim slovima? Treba li ga podcrtavati ili ga treba podebljavati prilikom pisanja? Gledam ga kroz svoje oči, gledam ga kroz povijest. Tog ratnika, hrvatskog. (www.uhd91.com)

 

 

Da je netko nekom nesrećom pao u komu prije tridesetak godina, pa se probudio u nedjelju 26. travnja 2009. mislio bi da je duboko spavao samo nekoliko dana. Jer na prvom programu Hrvatskoga radija mogao je čuti govor Stipe Mesića u Jasenovcu, koji se ni po čemu nije razlikovao od sličnih govora u olovnim komunističkim vremenima, u doba hrvatske neslobode. Dan poslije dnevne novine su, kao i u ona vremena, donijela iscrpna izvješća, «Večernji list» čak je tiskao govor u cijelosti, ne nalazeći u njemu ništa čudno – tek je upozorio na osobe na koje je drug Mesić mislio, a nije ih imenovao. «Jutarnji list» je donio naglaske iz govora, a tek je sljedeći dan komentator Butković oprezno opazio da se radilo o lošem i politički nepristojnom govoru, no kolumnu je brzo skrenuo na Sanadera i njegovo plašenje birača komunizmom. Treba dakle reći, barem na internetskim stranicama Hrvatskoga kulturnog vijeća (koje se doista pretvaraju u novi dnevni list) da se radilo o govoru koji dolazi iz dubine totalitarnoga svjetonazora jedne bjesomučne spodobe koja je do sada neobjašnjenim inženjeringom svojedobno instalirana na položaj predsjednika Republike Hrvatske – na nesreću naše domovine i na sramotu onih politički nezrelih birača koji su podlegli pogromaškoj atmosferi početkom 21. stoljeća. (H.Hitrec)

 

 

Drago nam je objaviti dvije pjesme hrvatskog branitelja Gorana Protege kojeg su žene Hrvatske Pozadinske fronte upoznale 1992. negdje oko Drniša. Žene Hrvatske pozadinske fronte su bile humanitarna organizacija žena koja je obilazila branitelje s potrebnim stvarima, ranjenike po bolnicama i pomagala djecu poginulih branitelja. Nakon Bljeska i Oluje, obilazili su oslobođena područja i rasčiščavali ruševine crkava.

 

 

 

Bilo je ljeto '91., kraj školske godine. U glavi su mi bili samo tulumi, cure, ekipa … Međutim, crni oblak s istoka polako je zatamnjivao nebo .. U ono vrijeme, neposredno prije eskalacije sukoba, imao sam „čvrstih“ 17 godina. Još koji mjesec i punoljetnost, a onda me više nitko neće moći zaustaviti. Tako nekako je i bilo, ali nisam dočekao još tih par mjeseci nego sam se nešto ranije uputio ….u rat. Iako, mislim da je meni rat počeo puno ranije, na neki moj način. Bio sam tinejdžer i imao sam neke druge prioritete, ali ipak sam bio svijestan što se događa, i nisam to mogao samo promatrati. Čudio sam se nekim ljudima oko sebe kako se prave da ne vide što se događa…. a rat sve bliže. (www.uhd91.com)

 

 

Igrom slučaja našao sam se u Splitu kada je u «Jutarnjem listu» objavljena kolumna Jurice Pavičića pod epskim naslovom «Gospodo jezikoslovci, hrvatski jezik je regionalna sila». Kupio sam novine, vidio sam naslov koji je naoko pozitivan, pa čak i trijumfalan, ali tekst nisam odmah pročitao, a i zašto bih uopće? Imao sam posla u Splitu i na Braču, uživao sam usput kao i uvijek u dalmatinskoj čakavštini koju ja, rođeni kajkavac, volim i poštujem . No, zvonio je mobitel i pitaju me ljudi što kažem na taj napis. Velim: «Nisam pročitao, a kad vidim što je i je li doista tako dramatično i grozno, odmah ću reagirati.» Zgodilo se tako da sam članak pročitao tek tri dana poslije, ali ni tada nisam uočio ništa posebno, osim neukosti i tendencioznosti autora, što je bilo predvidljivo. Ipak reagiram, neka se nađe. Reagiram poradi onih koji su otprilike isto tako neuki kao i autor napisa, a neuki ljudi su lakovjerni. Napis «Gospodo jezikoslovci…» ima nekoliko slojeva i u svakome od njih autor otkriva svoja stajališta o hrvatskom jeziku, standardnom hrvatskom jeziku (tzv. književnom), o hrvatskim narječjima i govorima, te o tuđicama u hrvatskome jeziku, na kraju i o hrvatskoj državi . Za standardni hrvatski jezik tvrdi da je mrtav, i da će mu on ( J.P.) plesati na grobu. No, prije razgovora o autorovim jezičnim vizijama, utvrdit ćemo gradivo – koliko god to bilo dosadno. (H.Hitrec)

 

 

Poznati krivokletnik i rigidni komunistički propagandist Stjepan Mesić sve teže objašnjava zločine svojih ljubimaca, počinjene nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Zadnje dvije njegove izjave, naime da te zločine ne treba preuveličavati i (druga) da se sada odjednom toliko govori i piše o tim zločinima, žrtvama i zločincima samo zato jer se približavaju lokalni izbori – baca S. Mesića na samo dno, među potpuno izgubljene ljude kojima se ruši temelj njihovih pravih ili lažnih uvjerenja, te u očaju padaju sve dublje, jer i ispod dna ima dovoljno prostora. Naime, komunističke zločine doista ne treba preuveličavati jer su oni i ovakvi kakvi jesu veliki i užasni, radi li se o dvjesto tisuća ubijenih hrvatskih civila i vojnika, ili o šezdeset tisuća. Druga izjava nije samo bezočno korištenje medija koji prenose baš sve što taj zaostali predstavnik komunističke klateži ima za reći, nego je i loše prikriveni sarkazam. Tko bi to htio i mogao koristiti za lokalne izbore, koja stranka i koja osoba? Koja je to stranka na vlasti, ali u oporbi, u svim ovim godinama od hrvatske samostalnosti iskreno, predano i sustavno tražila da se istraže grobišta u Sloveniji, Hrvatskoj i drugdje? Nije ni HDZ od kojega bi to naivni očekivali, nije naravno ni SDP od kojega se ništa i ne očekuje, nije ni HSS čije su pretke ubijali poslije II. rata čak i ako su bili u «partizanima» ili baš zbog toga, nije ni HSP od kojega se možda mogao čuti neki glas, a nije, a o HNS-u da ne govorimo jer je Mesić njegov glasnogovornik. Ni IDS nije potezao stravičnu priču o ubojstvima Hrvata koji nisu bili poćudni i Talijana koji su morali nestati.(H.Hitrec)

 

 

 

Noćas ništa nisam sanjao. Ili sam zaboravio. …Osluškujem klatno sata. Tik-tak,tik-tak tik… Život mi je kraći za svaki njihaj. Ne vidim klatno. Zora još nije probila noć ove veljače 2007. godine. Samo čujem otkucaje izmiješane s još jednim kucanjem. Sve glasnijim. To moje srce lupa. Pritišćem prsa želeći ga utišati. Pored mene duboki ženski udisaji. Ravnomjerni, spokojni, bezgrešni. Slušam, osluškujem... Klatno mijenja ritam : ma-sle-ni-ca, ma-sle.-ni-ca, ma-sle-ni…(www.uhd91.com)

 

 

Bilo je prije 4 godine kad je kapetan duge plovidbe Josip Kljaković Šantić došao do novih otkrića u vezi s popisom žrtava koji je Jasenovac Research Institut (JRI) iz New Yorka stavio na web-stranicu www.jasenovac.org, nakon što ga je potaknuo neprimjereni potez CNN-ove novinarke Christiane Amanpour na dan sprovoda pape Ivana Pavla II.: «Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatima stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od njemačke i četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena u uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost te podvale ide dotle da su i civili koji su umrli u zbjegu u El Shattu stavljeni na jasenovački popis.» (Glas koncila 19.lipnja 2005.g.)…. ...I mnogi, mnogi drugi - iz Podgore, Siverića, Solina itd. Međutim, kapetan Josip Kljaković Šantić napisao je i jednu knjigu, promoviranu bez velike pompe naših neovisnih medija, nedavno (16.ožujka ove godine u Solinu, promotor Josip Jović), a ta knjiga se zove: «Hrvatski patrioti protiv velikosrpske tiranije», Split 2009., naklada Bošković). Na stranicama 317-319 može se pročitati i ovo….(Priredio:D.Kalafatić)

 

 

Hrvatski sabor obavio je posljednju zadaću u svezi ulaska Hrvatske u NATO. Bilo je nešto polemike oko činjenice da se o tako važnoj odluci glasuje običnom, a ne dvotrećinskom većinom, a samo je jedan zastupnik spomenuo da je za tako krupnu stvar trebalo raspisati referendum. Bio je u pravu. Naravno da je trebalo raspisati referendum, ali «elita» bježi od referenduma kao vrag od tamjana. Osobno nikada nisam bio energično protiv ulaska Hrvatske u NATO, ali sam u svakoj prilici govorio o potrebi referenduma kad god se radi o krupnim nacionalnim pitanjima. Zanimljivo je da se u početku i SDP zalagao za referendum o ulasku u NATO, čak se i jedna njegova visoka predstavnica (zvuči pomalo BIH-ovski) u radijskoj emisiji svojedobno složila sa mnom da se radi izravno o demokraciji (ili ne) i da treba pitati narod . No, zatim su vrli esdepeovci polako ali sigurno odustajali od ideje o referendumu. I tako to ide. HDZ se pošteno i otvoreno od samoga početka rukama i nogama branio od referenduma, te tako uspješno ignorirao volju hrvatskoga naroda. Taj narod je dovoljno mudar da ne će odbaciti NATO ponudu, ali mu političari ne vjeruju. Kao i obratno.(H.Hitrec)

 

 

 

Opet sam tražila tvoj grob među tisućama. Svi su sada okićeni cvijećem sa dopola dogorjelim lampionima. Sjećam se samo u magli one ¨“91 i mjesta gdje su te pokopali, a sada te ne mogu naći. Te kasne jeseni 91. imao si posjekotinu na unutrašnjoj strani dlana, to su ti sašili na kirurgiji u zadarskoj bolnici, a ja sam to svakodnevno previjala. Sedmi dan trebala sam izvaditi šavove.( www.domovinskirat.hr)