Hrvatske kronike

Ovogodišnje izdanje Kruga za trg u organizaciji istoimene građanske inicijative, održano je u Zagrebu, 6. lipnja. Na trgu zbog naziva kojega Hrvatska i Zagreb umiru od stida, okupilo se prema novinskim i radiotelevizijskim izvješćima oko tisuću i pol ljudi, što su bile i moje procjene na licu mjesta, s tendencijom prema dvije tisuće. U svakom slučaju ne samo premalo, nego i poražavajuće malo. Naslonjen na zgradu HNK mogao sam stabilno razmišljati i donositi zaključke koji su u prvotnoj varijanti sadržavali opscene riječi na račun onih što bi trebali biti u Krugu za trg ali nisu došli. Možda su bili na Tomislavovu trgu, gdje je priređeno atraktivno natjecanje u vratolomnim skokovima motobiciklima, uz pratnju deset tisuća Zagrepčana. Možda su bili na Jelačićevom trgu, gdje su već svirali, pjevali i galamili navijači nogometne reprezentacije. Možda su bili na izletu jer je dan bio prekrasan, sunčan i miran. Možda nisu bili obaviješteni, premda su barem čitatelji «Večernjega lista» mogli saznati kada se održava skup na trgu koji još nosi ime zločinca Tita. Možda nisu obaviješteni o događajima u prvim mjesecima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata. Možda ne znaju čitati, ili ako znaju – preskaču napise i feljtone o zločinima nad Hrvatima (i ne samo Hrvatima) počinjenim 1945. , ali i u svim desetljećima komunističke diktature.

Naime, nije točno da se u Hrvatskoj danas ti zločini prešućuju. O njima se piše, o njima se govori, televizijske kuće prenose otkrića masovnih grobnica kojih ima oko tisuću, poglavito u Sloveniji i Hrvatskoj, čak i lijevo postrojeni kolumnisti sve jasnije Tita nazivaju zločincem, a na novinskom kiosku na samom Trgu maršala Tita može se kupiti knjiga koja govori o partizanskim zločinima. Želim reći da se događa nešto strašno: Zagrepčani pokazuju indiferentnost prema činjenici da im se najljepši trg zove po masovnom ubojici, i to u vrijeme kada se samostalna, moderna hrvatska država bliži punoljetnosti. Za mene je to porazno, pa mogu reći da se već dugo nisam osjećao tako loše. Ravnodušnost prema zločinu u nedalekoj prošlosti rađa stanje svijesti koje je indiferentno i prema zločinu u sadašnjosti i budućnosti, pristajanje da ploče s imenom zločinca ostanu na trgu glavnoga grada svih Hrvata znači odustajanje od temeljnih univerzalnih vrijednosti i put je u etički kolaps koji dodiruje dno nečovječnosti.

Krbavska bitka

Stoljećima je Krbavska bitka bila sinonim za veliki narodni gubitak. U Krbavskoj bitki poginulo je deset tisuća Hrvata. Najviše njih u samoj bitki, dio je pobijen poslije – na križnom putu prema Carigradu. Godine 1945. poubijano je na najzvjerskije načine vjerojatno oko dvjesto tisuća Hrvata, dakle dvadeset puta više nego na Krbavskom polju. Ubili su ih komunistički zločinci, pripadnici partizanske, jugoslavenske vojske pod vodstvom maršala Tita. Ubili su razoružane vojnike i civile. Nikada ni prije ni poslije u povijesti (počam od mongolske najezde, preko svih ratova u kojima su sudjelovali Hrvati, uključujući Prvi i Drugi svjetski rat, nije u tako kratko vrijeme i na takav bestijalan način ubijeno više Hrvata nego kod Bleiburga i na Križnim putovima. Jesu li naši suvremenici svjesni toga narodnog gubitka, imaju li uopće povijesnu svijest i svjesnost povijesti? Čini se da nemaju. Je li u pitanju možda, kod starijih naših sugrađana ono o čemu je pisao lucidni Branimir Lukšić, naime da je mnoge od njih stid što su svojim komformizmom omogućili dug život komunizma, pa i stvarali karijere?

Može biti, ali tko im može zamjeriti, kada se zna da je drugi put vodio na robiju i u smrt? Komformisti su jednostavno bili naučeni da žive s Titom i prihvaćali ga kao realnost, koja će beskrajno trajati, jer su školovanjem uvjeravani u njegovu besmrtnost. Ako su što i znali o Križnim putovima, šutjeli su. Ako je do njih i došao glas o partizanskim zapovjednicima krvavih ruku, onda su i sebe uvjeravali da Tito nema s tim ništa, a ako su i pomislili da ima, tu su pomisao skrivali i od sebe. I sada odjednom svi pišu: Tito je zločinac. Vrlo nezgodno i neugodno po te drage i dobre ljude. No, televizija i mnoge novine daju im tračak nade da nije sve tako crno. Naime, HTV koji je korektno izvijestio o Krugu za trg, imao je dvosmislenu formulaciju s ključnim riječima da ( ne citiram doslovce) oni koji su se okupili na Trgu smatraju da su za ubojstva Hrvata odgovorni komunisti. Dakle ne smatraju svi, smatra tih tisuću i pol ljudi. Sličnu formulaciju, odnosno na dlaku istu, imale su i visokotiražne novine, što znači da je misao stilizirana u jednom središtu. Komformisti o kojima sam govorio, mogu odahnuti, a Pusićevi sankiloti mogu biti zadovoljni. Njih ovaj put i nije bilo na suprotnoj strani Kazališnoga trga. Je li to znak da se u njihovim glavama nešto pomaknulo, je li im tko sugerirao da se ne pojave, ili je to znak ignoriranja provjereno bezopasne manifestacije?

Kako je oslobođen Zagreb?

Scenarij ovogodišnjega Kruga za trg bio je solidno oblikovan : pred Hrvatsko narodno kazalište dokotrljana je figura maršala Tita s krvavim rukama, a na pano desno od voljenoga druga stavljani su portreti dvadeset djevojaka i mladića koji su su ubijeni u komunističkom divljanju 1945. i poslije, njih dvadeset kao predstavnici onih dvjesto tisuća pobijenih. Pročitani su i njihovi kratki životopisi i smrtopisi. Živjeli su u Varaždinu, Zagrebu, i tako dalje sve do Hercegovine. Za većinu se ne zna gdje im je grob. U Zagrebu, gdje i dalje usprkos rezolucijama Vijeća Europe, usprkos Deklaraciji Hrvatskoga sabora i usprkos suvremenoj civilizaciji stoje ploče s imenom maršala, cijela je podsljemenska zona, ali i mnoge lokacije u samom gradu, puna kostiju ubijenih 1945. Te godine kada je – reče u Dnevniku godine 2009. Zagreb oslobođen (Zoran Šprajc). Spominjem taj Dnevnik HTV-a u svibnju ove godine jer je znak opcije koju zastupa i krivotvorenja povijesti koje je stalno i žilavo. Prije svega, Zagreb nitko nije trebao oslobađati jer ga nitko nije branio. «Osloboditelji» su zatim poubijali nekoliko desetaka tisuća Zagrepčana, što je neosporna činjenica. Na Krugu za Trg jedan je letak dijeljen publici podsjetio na samo jedan manji detalj krvoprolića, onaj u Gračanima.

Gračani su mnogim Zagrepčanima mojega naraštaja suznačnica za dobar provod, dobru hranu i zabavu uopće, mjesto s kojega se kretalo na sljemenske izlete, itd. No da vidimo što je ispod lišća, ispod zemlje, ispod terasa gdje se služe specijaliteti: na Jelačićevu brijegu južno od crkve sv. Mihalja prema Mihaljevcu, na lokaciji Okrugljak, leži najmanje 160 kostura, na Mtkovu brijegu 17, na Grabeščaku su partizani pobacali u zdenac žive mladiće nepoznatoga broja, u Đurakovom voćnjaku ubijeno l0 osoba, na Ribnjaku 13, na Krivićevu brijegu strijeljani su ili zaklani kadeti Zrakoplovne škole iz Maksimirske – njih 60. U Pustodolu Strmecu je jama s ostatcima oko 6oo ljudi. U gračanskom Bešiću je bila posljednja postaja mnogih koji su bili držani u logoru na Kanalu (danas Autobusni kolodvor). Tu su ih mučili i vezali po troje telefonskom žicom, pa ih danju i noću odvodili u šumu iznad Lonjščine. Svako jutro je dvorište bilo prazno.To se ponavljalo do lipnja. Zadnja strijeljanja bila su na Duhove 1945. Koliko je tu ljudi ubijeno, ne zna se, ali je broj iznimno velik. Ubijali su partizani i u Lonjščini (27) i u jami kod Belčenice (110), na Zlodijevom brijegu (50). U Grđanovom vinogradu zaklani su dječaci od petnaest godina, dovedeni iz Velike Gorice. Kod Isusa, Zdenčec, «službeno» su strijeljane 152 osobe,ali je stvarni broj dvostruko veći. Kod Marije (Bjelčenica) 40 ljudi, kod Brestovca ubijeno četrdeset bolesnika ( bolnica za tuberkulozne) po «službenim podatcima, odnosno 210 ljudi u zbilji. Riječ je, podsjećam, o detalju ogromnoga krvoprolića počinjenoga na tlu grada Zagreba. Gornjim brojkama treba dodati i domaće ljude iz Gračana koje su u svibnju 1945. ubili partizani. Jagu Cik su silovali i zatim ubili, Stjepana i Katu Bešić žive zapalili, itd.

Što treba poduzeti?

Krug za Trg se obraćao Skupštini grada Zagreba sa zahtjevom da se naziv Trga maršala Tita promijeni u Kazališni trg. Skupština je odbila. Na nedavnim lokalnim izborima u Zagrebu su lijeve stranke koje ljube maršala – odnijele prevagu. Dakle od Gradske skupštine ništa. No kad je tako, može li Hrvatski sabor slijedom svoje Deklaracije donijeti zakon po kojemu se ni jedan trg ili ulica ne mogu nazvati imenima osoba iz totalitarnih režima, što bi obuhvatilo i Tita. Može li? Pa ondje HDZ i sateliti imaju prevagu. Ali ne će. Na dvama ključnim mjestima u državi sjede trenutačno ljudi koji ma je Tito ikona, naime Mesić i Bebić, a na trećem Sanader koji vodi stranku čiji je tajnik Jarnjak izrazito protiv promjene imena nesretnoga trga.

Pa što se može učiniti da nas potomci ne pitaju kakvi smo to bili idioti da smo dopustili ruganje civiliziranosti i hrvatskoj kulturi? Ima dva načina: jedan je da se na sljedećem Krugu za trg okupi stotinu tisuća ljudi i da se ne miču s mjesta dok Gradska skupština ne donese zaključak o micanju masovnog ubojice. Drugi način je da sve hrvatske kulturne i znanstvene institucije, prije svega HAZU, izvrše pritisak na politiku svim legitimnim sredstvima. A postoji i treći način: da na izborima za predsjednika RH bude izabran čovjek koji ne će podržavati druga Tita i njegove zločine, a zatim da na sljedećim parlamentarnim izborima izađe i pobijedi nova stranka koja će u trenu učiniti što je potrebno. Postoji, naravno, i vrlo brz i učinkovit četvrti način, no o tom potom.

Hrvoje Hitrec

{mxc}