Hrvatske kronike

 

 

Jednom je upala u baraku skupina Talijana. Na njima talijanske odore a na glavi petokraka. Dakle, talijanski partizani, koji su do 1943. služili Duceu te palili i pljačkali po selima Dalmacije. Samo su nam još oni nedostajali! Kriče i viču, tražeći da im damo novce, naliv-pera i cigarete. A mi opljačkani do kože tko zna već po koji put. Mora biti, da je sada već pokojnom Lovru Štakuli, kasnijem vaterpolo reprezentativcu, prekipjelo. Ustao je s poda, zaletio se na Talijane, te jednog zgrabio za prsa i počeo mu nabrajati sve po spisku. Talijani, iako naoružani, pokupiše se, i više ih nismo vidjeli. Tu u Prečkom sam sreo dva brata – dva moja prijatelja iz Dubrovnika, Milu i Dinka Vidović. Milo se je povlačio kao civil, a Dinko je bio hrvatski vojnik, no negdje je došao do civilna odijela i priključio se Mili. Obojica su sada bili u baraci civila, ali fizički oba jako oslabljena. Zvali smo ih da pređu k nama u vojničku baraku, pa da unaprijed zajedno dijelimo sudbinu. Uz svu muku, mi smo još uvijek bili u boljoj kondiciji od civila, među kojim je bilo i starijih ljudi. No, oni su to odbili.(N.Mulanović)

 

 

Nikada neću zaboraviti jednog malog balavca, vraga, razbojnika. Sigurno nije bio stariji od 13 ili 14 godina. Jahao je na konju zajedno s jednim partizanskim oficirom, te dok je kolona stajala, u dva navrata je sišao s konja, odabrao zarobljenika, koji mu se, valjda po izgledu, nije svidio, odveo ga par metara dalje od kolone i pucao mu u glavu. Praveći se važan, puhnuo bi u cijev od pištolja i ponovo ga zataknuo u futrolu, te se smijući vratio oficiru. Odahnuli smo kad su se ova dva krvnika od nas odmakla. Pitam se, kako se taj čovjek, ako je još živ, danas osjeća. Muči li ga savjest. Konačno, predgrađe Maribora. Pri duši nam je olakšalo. Sretni smo, da smo se dočepali grada, jer mislimo, da će sada zvijerstva prestati. Žene iznose pred vrata lonce vode, pa premda ih čuvari tjeraju i vodu proljevaju, one je opet iznose. Mi letimo na vodu usprkos kundačenju. Tuku i psuju ali u gradu ne ubijaju. Uspio sam se dočepati jednog lončića, pa jednog popio a drugog istresao po sebi i tako redom.(N.Mulanović)

 

 

Moja jedinica, Časnička škola HOS-a, a koja se je sastojala od jedne bojne, a ova od pet satnija po 120 ljudi, krenula je na povlačenje uredno u sklopu ostalih jedinica. Zagreb smo napustili 7. svibnja u potpunom sastavu, iako na povlačenje nitko nije bio prisiljen. Tko je želio napustiti Školu i ostati u Zagrebu, mogao je to učiniti, no kako sam poslije niza godina ustanovio, svega se je par pitomaca okoristilo ovom slobodom. Predhodno smo primili municiju, suhu hranu i svaki od nas po par novčanica kuna. Ne sjećam se više koliko je to novaca bilo, ali znam da je to bio lijepi iznos. Išlo se je pješke te putem noćilo po štagljima i poljima, kako bi se već koja jedinica snašla. Od partizana nije bilo ni traga – sve do Celja. A onda iznenađenje. Šok. Celje je iskićeno slavolucima i parolama u počast «oslobodioca», te pretežno slovenskim i jugoslavenskim zastavicama s petokrakom, a partizani stoje na kolniku i promatraju nas. Naoružani mi, naoružani oni, ali nitko nikoga ne dira. Samo jedni drugima po koju dobacimo, časteći se onako masno po balkansku. Partizani su, naime, pred Celjem razoružavali njemačku vojsku i puštali je dalje nesmetano u pravcu Austrije. Tu su došli do bogatog plijena u oružju i prijevoznim sredstvima, pa su nas te iste jedinice narednog dana, na našem putu prema granici prestigle, vozeći se na njemačkim kamionima. I tom prilikom smo izmijenili «bratske» pozdrave, ali se dalje od toga nije išlo. No, osjećali smo, da bismo mogli biti napadnuti. I stvarno. Mislim, već slijedećeg dana su nam priredili «dobrodošlicu», te nas u jednom klancu zasuli bacačima. Okršaj nije dugo trajao, no tom prilikom smo ostali bez kuhinje koja nam je uništena granatom. (N.Mulanović)

 

 

 

Iz Zagreba 10. prosinca 1993. godine, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i Franjevačke provincije Bosne Srebrene, kreće veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Trajao je 14 dana, a u Novoj Bili dočekan je sa suzama radosnicama i s do neba velikim "Hvala"!. Konvoj su pratili državnici, veleposlanici, fratri, medicinari, humanitarci, novinari, kulturni i javni radnici, a svih njih s vozačima bilo je 143. Bolnica u Novoj Bili bila je na izdisaju, ranjenici su umirali jer nije bilo osnovnih lijekova i medicinskog pribora. Glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.Početnoj koloni vozila putem preko Splita pa dalje preko Tomislavgrada priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Konvoj su predvodili gospoda Herman Vukušić i dr. Slobodan Lang. Na Pavlovici, pred Gornjim Vakufom zaustavili su ih pripadnici Armije BiH i tu su u hladnom prosincu probdjeli dva dana. Zastoj je nastao zbog muslimansko-bošnjačke ucjene, premda su bile pribavljene sve suglasnosti muslimansko-bošnjačkih vlasti čak i u Sarajevu.( www.zupa-novabila.com)

 

 

Kažu da vrijeme liječi sve rane... Ne misle valjda na praznine uzrokovane gubitkom očeva, majki, prijatelja, suboraca, ne misle na udarce, samoću i poniženja pretrpljena u zarobljeništvu, daljinu i neizvjesnost izbjeglištva? Kako dugo i kako snažno to vrijeme mora biti? U čemu uopće tražiti utjehu? Neki su gubici preveliki i nepovratni. Nikad uzaludni! Možda prelako to kažem! Jer kakva je slika koju Oni gledaju s neba ? Misle li i danas da se za ovo što vide isplatilo dati život, u crno zaviti majke i supruge, zakinuti djecu za dar imanja očeva u svim svojim usponima i padovima? Voljela bih vjerovati da ne vide ovo što mi živimo, htjela bih znati da su ondje gdje jesu sretni i ispunjeni, da su našli mir i da su sve njihove ovozemaljske patnje izbrisane. Jer baš ništa danas nije kako treba! Prezirem izdajice ovog naroda koji jedva dočekaju priliku da pljuju po hrvatskim braniteljima, proglašavaju ih „ prolupalima „, problematičnima, nepoželjnima, neprijateljima ove idilične države koja malo po malo, ali sigurno ,ne kroči, već puzi prema sužanjstvu i novim okovima.(uhd91.com)

 

 

Dirljiv slučaj klasičnoga manipuliranja javnošću zabilježen je 13. prosinca na televizijama koje emitiraju programe za hrvatsko gledateljstvo, dakle na (donekle) hrvatskom jeziku. Ujutro toga dana pojavila se na teletekstu javne televizije vijest pod naslovom «Prosvjed u Zagrebu». Tekst koji je slijedio najavio je prosvjed «antifašista», a tek pri kraju gledatelj (čitatelj) je mogao saznati da se radi o prosvjedu na prosvjed pod nazivom «Krug za Trg» kojim se želi promijeniti ime Trga maršala Tita u Zagrebu u Kazališni trg. Ostale televizije preuzele su sličan koncept. Popodne, poslije održanoga prosvjeda «Krug za Trg», televizije su se natjecale u državnoj maturi, s tim da su toga dana polagale matematiku. Jedna je televizija izbrojila 2000 ljudi, druga 1000 ljudi, a «zagrebačka» Z1 samo 500. Navečer su televizije imale i izvješća o događaju. RTL na žalost nisam vidio, te sam motrenje započeo sa Z1, koja je prostor ustupila uglavnom zanemarivoj šačici ispred MUO-a, puštajući u eter bezočnu izjavu vođe te klateži, koji je Bleiburg i Križne puteve usporedio s Olujom, kao uravnoteženim zločinima. Zatim je posao preuzela Nova TV u veselom tonu relativiziranja, pa je svela događaj na tragikomično nadmetanje s temom «čiji je djed bio na kojoj strani u II. svjetskom ratu. Javna televizija, koja prirodom termina ima zadnju riječ, najavila je prilog podslovima «Crveni i crni», dala je ponešto prostora jednom i drugom prosvjedu, «objektivno» i profesionalno.(H.Hitrec)

 

 

Primio sam ovih dana pismo gospodina Johana Urtajla iz Jagodnjaka. Objavljujem ga u cijelosti : «Poštovani gospodine Hitrec, obavještavam Vas da već desetak dana imamo problema s djecom koja pohađaju nastavu na srpskom jeziku. Kad idu u školu i kad se vraćaju, djeca nam stalno dovikuju «Ovo je Srbija» . Obavijestio sam o tome ravnatelja škole, te gospodina Marjana iz Ministarstva znanosti i školstva. Provokacije su se i dalje nastavile, pa to više nisam mogao trpjeti, te sam jedno dijete odveo ravnatelju i rekao da mi je više dosta svega i da to riješi, jer ako ne mogu to riješiti ( u školi, op.) da ću ja to riješiti kao što sam riješio slučaj OŠ Jagodnjak. Međutim, sutradan dolazi policija, kažu na poziv djece, da ih ja navodno maltretiram. Smračilo mi se pred očima.Onda su mi rekli da su djeca podgovarana od roditelja, što tvrdim da je glupost, jer poznajem roditelje te djece i garantiram da ih oni ne nagovaraju, već je to kuhinja onog Ležaje koji sada i tu jadnu djecu koristi za svoje bolesne četničke frustracije. Obavijestio sam Ministarstvo da slučaj OŠ Jagodnjak neće završiti dok Ležaja ne dobije otkaz. Ja i moja obitelj ne želimo biti taoci politike HDZ-a i SDSS-a zbog koje Ležaja postaje besmrtan. O ovome smo obavijestiti branitelje Vukovara, majke branitelja Vukovara, Udrugu logoraša srpskih logora u Osijeku, a još ćemo obavijestiti i Hrvate iz dijaspore i branitelje širom Hrvatske. Srdačan pozdrav.«(H.Hitrec)

 

 

Pazinski slučaj je zoran primjer kako se sjedinjeni državni mediji rugaju hrvatskoj javnosti. Dakle, poslije farse u Puli i zabrane Thompsonova koncerta u Areni, dogovoren je koncert u Pazinu, koji je za razliku od jugotalijanske Pule tradicionalno hrvatsko središte Istre. Damir Kajin (IDS) daje izjavu da koncert ne bi trebalo održati ni u Pazinu. Malo dana potom stanoviti kriminalac podmeće eksploziv u boćarski dom, gdje bi se trebao održati koncert. Već pripremljene novine istoga trena otkrivaju javnosti da je dotični terorist stari hadezeovac i kriminalac. Tako najavljuju na naslovnim stranicama, a tek u tekstu na jednoj od sljedećih stranica otkrivaju da je odavno izbačen iz HDZ-a. No, bio je među osnivačima, te stranke u Istri, dodaju odmah. Saznajemo i da je taj terorist obožavatelj Thompsona. Zatim saznajemo da je to učinio zato što će koncert možda biti odgođen. Na kraju, gradonačelnik Pazina veli da se koncert sada ne može održati, a iz Thomsonova kruga kažu da će se održati makar i ispred dvorane. Posve na kraju opet se javlja Damir Kajin i likuje što je počinitelj stari hadezeovac i lopov. Javnost je, naravno, zbunjena i pita se tko je tu lud i tko joj se ruga. Zašto bi obožavatelj Thompsona podmetnuo eksploziv ondje gdje će nastupiti njegov idol? Zašto bi obožavatelj realizirao na svoj način poruku Damira Kajina? Zašto bi navijač Dinama, recimo, dignuo u zrak maksimirski stadion, znajući da će njegov klub tu igrati za nekoliko dana? Naravno da je istina nešto posve drugo, da je politička uprava Istre pronašla način kako spriječiti koncert u Pazinu.(H.Hitrec)

 

 

Nitko im nije mogao reći da će ispisati najslavniju povijest roda svoga. Bilo je među njima i ljevih i desnih, krivih i pravih, radnika, težaka i nešto malo intelektualaca. Ljubav prema Domovini, čestitosti i siromaštvu bijahu njihov znamen. Zemlja im je bila sve. Umirali su i ubijali zbog nje, zbog sna stara devet stotina godina. Uglavnom bijahu vijernici, mada je među njima i ateista bilo, no to nije bilo važno. Važno je bilo braniti Hrvatsku .Nisu bježali, vodili su dosuđene im bitke, promjenjivom srećom gubili i dobivali. Nadu i vjeru u pobjedu nikada napustili nisu, okrutan život nauči ih kultu i hrabrosti.(uhd91.com)

 

 

Upravo smo usred nove agresije na vjeronauk. Iz prepoznatljivih krugova, potpomognutim ostatcima udbaškoga kruga s Filozofskog fakulteta, osobito sa čuvene katedre za pedagogiju, nudi se zamjena za vjeronauk u obliku predmeta koji bi se zvao religijska kultura. Prvo: agresija nema nikakve šanse, pa je svaka uzbuna posve nepotrebna. Drugo: nastava vjeronauka ionako je već koncipirana kao široko naučavanje ne samo o kršćanskoj (ili čak samo o katoličkoj) nego i o svim drugim religijama, te dakle već ima sadržaj nuđene «religijske kulture». Da je tako, ilustrirat ću kratkim prikazom udžbenika za vjeronauk u nakladi «Kršćanske sadašnjosti» (za sedme razrede osnovnih škola). Udžbenik ima lijep naslov «Zajedno u ljubavi», a otvaraju ga stihovi R. Tagore. Budući da su učenici kojima je udžbenik namijenjen djevojčice i dječaci na početku puberteta, govori im se o idolima, idealima i ovisnostima. Sljedeća poglavlja posvećena su analizi Dekaloga, a uz tu temu tiskani su izvadci iz «Opće deklaracije o ljudskim pravima». Nadalje, čak trideset i pet stranica posvećeno je judaizmu, pa đak koji želi, može do u tančine upoznati židovstvo, saznati što je Talmud a što Tora, što znače riječi «Šema Jisrael», što je Bat micva, što Jom Kipur, što je Hanuka i što su Purim i Pesah, te što je košer hrana, itd.(H.Hitrec)

 

 

Tako bi se nekako mogao prevesti Facebook, pomalo na držićevski način. Kada netko nije faca u stvarnom životu, ili je još premlad pa u zbilji tek radi na tome da postane faca, onda kreira samoga sebe i postaje virtualna faca, te se umrežava sa sebi sličnima. U načelu simpatično. No, prestaje biti simpatično kada neka stranka uvidi da je i Facebook dobra podloga za politička podmetanja i druge psine, pa pod firmom ležerne zafrkancije promovira svoju opciju, a usput se s puno mržnje obrušava na suprotnu. Ili na onu za koju misli da joj je neprijateljska. Tu dolazi do različitih zabuna i žalosne neobaviještenosti. Prije nego što kažem svoju o tim zabunama, želim razjasniti što se dogodilo. Na Facebooku se pojavila fotomontaža I.Sanadera, te izazvala neočekivanu snažnu reakciju, koja je blamirala i premijera i vrh policije. Nakon bijesnih prosvjeda, blamirani su ustuknuli. Sanader je poslao poruku, koju je Hebrang pročitao u Saboru, a ona je glasila « nitko ne će hapsiti facebookovce», i dodao da je to «naredio» šefu policije. Izjava očito panična, ponešto podsjeća na onu «Nitko neće da bije ovaj narod», a izbor riječi govori o stanju duha.(H.Hitrec)

 

 

Jednom sam vjerovala da su to svi koji su stvarali Hrvatsku. Mislila sam da svi imaju iste želje, cilj, sredstva... da je dovoljno biti ratnik. Danas nam pokušavaju reći da su to tek oni kojih više nema. Zapravo, oni koji nikad nisu stigli iznijeti svoju priču jer su je odnijeli na nebo sa sobom. Gdje su oni drugi mali ljudi čija su imena ostala neuklesana na hladne spomenike? Vratili su se, ali nikad više neće biti isti... rat je ukrao njihova djetinjstva i osmjehe, iscrpio vedrinu, ranio srca... nema više sjaja u njihovim očima. Neznani junaci. S godinama se moje poimanje heroja počelo izmjenjivati. Ipak nisu svi... prva velika istina s kojom sam se morala suočiti. Mislila sam da ako to priznam da ću dati za pravo onima koji me ionako uvjeravaju da je obrana Domovine zapravo zločin, pa su prema tome i oni koji su je branili, zločinci. (uhd91.com)

 

 

Kriza je pokazala da učenici jednostavno ne mogu rabiti stare udžbenike. Eto u udžbeniku za zemljopis, sedmi osnovne, piše da na Islandu teku med i mlijeko, gospodarstvu sjajno ide, banke su pune i snažne. Udžbenik je pisan vjerojatno 2006., a da je pisan i tiskan 2008. opet bi poglavlje o Islandu vrijedilo samo do rujna .Bilježim to bez imalo zluradosti, štoviše. Island je prvi priznao Hrvatsku, i to se ne zaboravlja. Ako Hrvatska ikako može pomoći Islandu, bio bih vrlo sretan. Englezi su mu «pomogli» tako da su zamrznuli islandsku imovinu,na temelju antiterorističkoga zakona, što je prvorazredna svinjarija, i to im Island nikada ne će zaboraviti. Vidio sam tu vijest na nekim televizijama, potražio u hrvatskim dnevnim tiskovinama, ali u njima – ništa. Možda bude. Hrvatsko-islandski kontakti sada bi trebali biti snažniji nego ikad, ako ni zbog čega onda zato da im ispričamo sve što znamo o pakosti službene engleske politike, ne samo od 1945. nego i znatno prije. Pridjev «pakostan» za englesku politiku rabi već general Neustadter, koji je šezdesetih godina 19. stoljeća napisao knjigu o svome prijatelju, banu Jelačiću.(H.Hitrec)

 

 

U pismu koje sam prije nekoliko dana uputio članovima Hrvatskoga kulturnog vijeća, spomenut je bio i Hrvatski sabor, odnosno njegov Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu, kao jedna od institucija kojoj se Hrvatsko kulturno vijeće obraćalo u svezi s ignorantskim odnosom prema našoj udruzi . U međuvremenu se ipak oglasio predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora, prof. dr. Petar Selem. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti. "Cijenjeni g. Hitrec, u povodu Vaše predstavke od 3. listopada o.g. mogu Vas za sada izvijestiti da sam se za potrebne informacije i razjašnjenja obratio ministru kulture mr. sc. Boži Biškupiću, pogotovo iz razloga što iz predstavke nisam mogao zaključiti na koje ste se natječaje i kod kojega državnog tijela prijavljivali s programima Hrvatskoga kulturnog vijeća. Nakon što primim odgovor i eventualno pribavim druga potrebna razjašnjenja, odgovorit ću Vam. U predstavki također predlažete da Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu, iz razloga što ih iznosite u predstavci, jednu točku dnevnog reda posveti Hrvatskom kulturnom vijeću. Kao predsjednik ovog saborskog tijela, na temelju odredbi Poslovnika Hrvatskog sabora i dosadašnjeg iskustva, ocjenjujem i moram vas izvijestiti da ne nalazim nekih mogućnosti za to....." (H.Hitrec)

 

 

Pitali su me privatno, ja odgovaram javno. Naime, pitanje je bilo u svezi s namjerom osnivanja Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima. Inicijativa je bila predstavljena 24. listopada 2008. u Vukovaru. Pokretači su Vesna Teršelič (Documenta, Hrvatska), Fond za humanitarno pravo (Nataša Kandić, Srbija) i Istraživačko-dokumentacioni centar ( Mirsad Tokača, BiH). Uključena bi bila cijela bivša Jugoslavija, s tim da Kosovo nastupa samostalno. Radi se, dakle, o razvitku zapadnobalkanske zajednice, jer je uočeno da «civilno društvo» ponešto zaostaje za regionalnim jedinstvom država i vlada, u zadnje vrijeme žalibože neznatno zamrznutim zbog durenja Srbije oko Kosova. Ne želim biti ciničan, štoviše, kada su u pitanju ratni zločini i potraga za nestalima (više od 17 000 s područja bivše Jugoslavije) suosjećam s obiteljima bilo gdje se nalazile, no dužnost mi je upozoriti što se to iza brijega valja. Prije konačnoga odgovora na pitanje o REKOM-u još nekoliko podataka. REKOM pritisnuti vlade i države da oslužbene tu regionalnu komisiju. U svrhu toga pritiska šalju pozive na sve strane, ali se žale da «udruge žrtava ratova ne pokazuju volju da se pridruže». Čini se da minimalan uspjeh imaju jedino u Hrvatskoj, gdje su se od spomenutih udruga odazvale ipak dvije, ali su se zato prijavile mnoge koje nemaju ama baš nikakve veze s ratom ni žrtvama, istospolne i biljne.(H.Hitrec)

 

 

Mesiću se obila o glavu izjava o štednji na pogrebima hrvatskih branitelja. Čak i njemu inače sklone tiskovine drže da komunistički šef Pantovčaka nije brojao do tri kada se odlučio na morbidni ispad.Hrvatsko kulturno vijeće dalo je priopćenje istu večer. Priopćenje je korektno objavila HINA, prenijeli su ga i neki mediji, u skraćenom obliku, odnosno bez rečenice da branitelji moraju odlučno reagirati i tražiti demisiju S. Mesića. Javio se i predsjednik HVIDRA-e , traži se isprika ili će branitelji prosvjedovati na Trgu hrvatskih velikana  kako su javile televizije. Danas, u srijedu ujutro, ne vidim još znakove isprike, osim tankoga i neuvjerljivog obrazloženja S. Mesića koji se obrušio na – tajnice. I to na dan kada se najviše govori o nasilju nad ženama. Smatram da branitelji ne smiju odustati od prosvjeda, kao što sam siguran da se Mesić ne će ispričati. On je, uostalom, bio najavio da će u ostatku mandata biti još radikalniji, što znači još partizanskiji i još antihrvatskiji, ako je moguće, još udbaškiji i još boljševičkiji. Ukoliko se ne ispriča ni nakon braniteljskoga prosvjeda, onda taj prosvjed treba dobiti karakter permanentnog protesta, sve do abdikacije velikoga vođe. Moje je mišljenje, i ne samo moje, da Mesiću i ne treba dati mogućnost da sam podnese ostavku (i tu se ograđujem od vlastitih riječi o demisiji) nego treba biti opozvan s dužnosti predsjednika, temeljem postojeće odredbe u Ustavu RH.(H.Hitrec)