Hrvatske kronike

Dirljiv slučaj klasičnoga manipuliranja javnošću zabilježen je 13. prosinca na televizijama koje emitiraju programe za hrvatsko gledateljstvo, dakle na (donekle) hrvatskom jeziku. Ujutro toga dana pojavila se na teletekstu javne televizije vijest pod naslovom «Prosvjed u Zagrebu». Tekst koji je slijedio najavio je prosvjed «antifašista», a tek pri kraju gledatelj (čitatelj) je mogao saznati da se radi o prosvjedu na prosvjed pod nazivom «Krug za Trg» kojim se želi promijeniti ime Trga maršala Tita u Zagrebu u Kazališni trg. Ostale televizije preuzele su sličan koncept. Popodne, poslije održanoga prosvjeda «Krug za Trg», televizije su se natjecale u državnoj maturi, s tim da su toga dana polagale matematiku. Jedna je televizija izbrojila 2000 ljudi, druga 1000 ljudi, a «zagrebačka» Z1 samo 500.

Navečer su televizije imale i izvješća o događaju. RTL na žalost nisam vidio, te sam motrenje započeo sa Z1, koja je prostor ustupila uglavnom zanemarivoj šačici ispred MUO-a, puštajući u eter bezočnu izjavu vođe te klateži, koji je Bleiburg i Križne puteve usporedio s Olujom, kao uravnoteženim zločinima. Zatim je posao preuzela Nova TV u veselom tonu relativiziranja , pa je svela događaj na tragikomično nadmetanje s temom «čiji je djed bio na kojoj strani u II. svjetskom ratu. Javna televizija, koja prirodom termina ima zadnju riječ, najavila je prilog podslovima «Crveni i crni», dala je ponešto prostora jednom i drugom prosvjedu, «objektivno» i profesionalno. Urednici Tončica Čeljuska i Stipe Alfier sveli su priču na sraz komunista i fašista. Tako je nacionalna televizija obavila lavlji dio manipuliranja javnošću, krajnje ozbiljno i stručno. Sve televizije potrudile su se da i vizualno uspostave ravnotežu, pa se činilo da «antifašista» ima barem toliko koliko i Hrvata koji su prosvjedovali protiv sadašnjega naziva Trga.

Svi su priznali da izgreda nije bilo, ali su neke televizije spomenule provokacije, koje pak nisu zapazili sudionici prosvjeda «Krug za Trg». Nešto se ipak mora dometnuti kako bi se skupu oduzelo barem malo dostojanstva. Treba se, također, barem neizravno spomenuti NDH, kako bi se indirektno upozorilo publiku da se radi o ustašama, pa je to i učinjeno. A što je stvarno bio sadržaj skupa «Krug za Trg»? Vrlo dobro sročen kratki pregled komunističkih zločina od 1945., preko 1971. do 1991., s podsjećanjem da je Josip Broz Tito bio na čelu te kolone smrti, u cijelom razdoblju, pa i 1991. kada je njegova najveća ostavština, JNA, s crvenom zvijezdom na kapama razarala Vukova, Zada, Dubrovnik itd. Citirani su svjedoci zločina, za razdoblje Hrvatskoga proljeća citirana je Savka Dabčević Kučar, i tako redom sve do Škabrnje i svjedočanstva žene kojoj su poubijali gotovo cijelu obitelj. Govori su bili kratki i razboriti, svjedočanstva o ubojstvima l945. u Zagrebu i okolici, čitana su gotovo bez naboja. Dvije hrvatske pjesme otpjevala je klapa, vjerojatno iz Omiša, publika je nosila hrvatske zastave.

Eto, to se dogodilo. Naravno, uz zahtjev da se promijeni naziv Trga. Nešto u četveroredu, nešto u nepovezanim dvoredima, Hrvati su napravili krug oko HNK ( koji je ostao čvrsto zatvoren da se ne bi miješao) i razišli se. Doista je neprirodno i sramotno da najljepši trg u Zagrebu nosi ime komunističkoga diktatora i zločinca koji zauzima vrlo visoko mjesto na ljestvici megaubojica u dvadesetom stoljeću. No isto je tako neprirodno da se «Krugu za Trg» ne priključi više Zagrepčana.Ne poznajem ni jednu jedinu zagrebačku obitelj koja nije stradala poslije «oslobođenja» u svibnju l945. ili poslije u dugom razdoblju jugokomunističke vladavine. Zagrepčani su ubijani, zatvarani, proganjani, zatrt je građanski sloj, vladalo je golo nasilje i dugo je trebalo da preživjeli počnu kako-tako mirno živjeti, ali je strah ostao jer su se zločini nastavljali, premda ne više u tako masovnom obliku.

Čak i u tim okolnostima, građanski Zagreb je uspio pokazati vitalnost, te je već sredinom šezdesetih asimilirao «osloboditelje» koji su se malo-pomalo počeli stidjeti svoje divlje prošlosti i postajali građanima, ne mogavši ipak sakriti da su skorojevići. Ono što su uspijevali sakriti, to su zločini koje su počinili. Dio njih pokazao je opet komunističke zube 1971. i sudjelovao u strahovladi koja je trajala do polovice osamdesetih. Dio njih i dalje se stidio i polako otkrivao u sebi strahote zabluda, te se pokajao, valjda. Dio njih je 1991. napustio Hrvatsku ili se pridružio petoj koloni srpskih pobunjenika, ali među takvima nije bilo Hrvata. Na svu sreću, Hrvati su se pribrali, prvi put u novijoj povijesti, i barem naoko jedinstveno nastupili protiv srpske agresije, jer su čak i nazadrtiji jugokomunisti među njima shvatili da je vrag odnio šalu i da se radi o opstanku. Idila je kratko trajala jer su ostatci ostataka jugokumunista držali fige u džepu, i ubrzo opet stali rovariti, ne bi li uz međunaordnu pomoć skinuli s vlasti «nacionaliste».

Prekinut ću ovdje s nastavom iz novije hrvatske povijesti, ali ću se vratiti pojmu «građanina», potaknut izjavom neke naoko fine zagrebačke «građanke» koja je sudionicima prosvjeda «Krug za Trg» oduzela naziv Zagrepčana i građana uopće, te ih svrstala u ognjištare. Zašto dama misli da je u pravu? Pa upravo zbog svega što sam opisao, upravo zato što su krvožedni «osloboditelji» poslije drugoga svjetskog rata postali građanima i «Zagrepčanima», te su se već i oni, a nekomili sljedeća generacija, doista takvima i smatrali. A onda su u vrijeme srpske agresije u Zagreb došli prognanici iz svih krajeva Hrvatske, mnogi tu poslije i ostali, došli su i Hrvati iz Bosne i Hercegovine, Zagreb se još jednom promijenio. S tim što su sada, za razliku od l945. došli Hrvati a ne divlji jugokomunisti, te donijeli sa sobom svijest da su svoji na svome u bilo kojem dijelu Hrvatske, pa i u Zagrebu, donijeli su sa sobom čisto i čvrsto hrvatstvo koje se združilo s postojećim u Zagrebu, a uznemirilo «građane» od l945. Ti četrdesetpetaši i njihovi potomci sada iz petnih žila nastoje dokazati da su oni «pravi Zagrepčani» , a svi ostali dotepenci i ognjištari.

Eto, i to je ono što su televizije prikazale ili nisu prikazale. A s manipulacijama se znamo nositi, naučili smo prepoznati i neizrečeno, pamtimo drskost televizijskih urednika kao što je Stipe Alfier ( kako taj čovjek uopće izgleda, nemam pojma, a trebao bih znati), znamo u čijim su rukama mediji, ali znamo i što je već jednom bilo i što će opet biti. Imamo dobre živce, koji su pomalo na kušnji kad neka klatež označi skupinu ljudi kao fašiste (crni), premda ta ista skupina samo ne želi da bilo koji trg nosi ime po komunističkom diktatoru, čije su metode bile iste kao i fašističke i nacističke, koji je bio jedan od korifeja najvećega zla u ljudskoj povijesti, komunizma. Pa, dragi moji Zagrepčani, ne treba čekati sljedeći prosinac da se opet progovori o Kazališnom trgu. Čekam još sutrašnje novine. Možda dočekamo i treću rezoluciju Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina. No da, a možda hrvatska službena vlast iz inata ne provodi zaključke dosadašnjih rezolucija, da tako ucijeni Europu. Dakle, ili nas uzmite u tu Uniju, ili mi ne ćemo ništa učiniti oko komunističkih zločina.

Hrvoje Hitrec

{mxc}