Hrvatske kronike

Da kucnem u drvo: čini mi se da dobro vidim – Hrvatska se vraća Hrvatskoj. Osam godina je trajao teror diletantske i duboko protuhrvatske politike «struktura» iz raznih opcija, osam godina vlada nasilje jednoumnih medija, osam godina su na snazi popisi nepodobnih, osam godina se progone hrvatski zapovjednici u Domovinskom ratu, osam godina se sve što je hrvatsko proglašava nacionalističkim, osam godina se bezočno pljuje po našim vrijednostima. Sada postoje znakovi da se bližimo svršetku toga razdoblja, koje će za buduću povjesničare biti teško shvatljivo i možda će utjehu naći u tome što je kratko trajalo – ali za nas suvremenike bilo je i predugo i preteško. U nekoliko dana i tjedana na granici fašnika i korizme ogoljena je sva bijeda hrvatske politike na početku 21. stoljeća.

Umjesto da snaži od ratnih strahota tek donekle oporavljeno tijelo hrvatske države, ta je politika slabila sve njezine udove, umjesto da tvrdo čuva ono što ima, razdavala je srž hrvatske imovine, umjesto da strancima pristojno pokaže gdje im je mjesto, otvorila je širom vrata i onima koji su u novijoj povijesti pokušali ući s oružjem i bili odbijeni, umjesto da se vodi hrvatskim interesima, ona je pred njih postavila sve druge, umjesto da čuva insignije i vitalan duh mlade nacionalne države, ona se – po gluposti ili izdaji – bacila u potragu za nadnacionalim integracijama toliko se pritom grbeći da su Hrvatsku počeli smatrati zemljom političkih idiota, kojima se sve može zapovjediti, od kojih se sve može dobiti i koji ništa ne traže zauzvrat jer ionako ne znaju što čine. I sada, poslije osam godina rečene politike, čini se da su i drijemajući sinovi hrvatski odjednom shvatili da su teško prevareni i da se umjesto meda i mlijeka sa Zapada može očekivati pelin s Istoka jer je i zadnjem slijepcu postalo razvidno da jedino balkanske integracije mogu biti posve i prilično brzo ostvarene, budući da oko njih postoji globalni konsenzus.

Dok informativni program javne televizije još mudro šuti i ponaša se baš onako kako se ponašao u vrijeme kada smo početkom l989. razbili hrvatsku šutnju, neke komercijalne televizije već su probile licemjernu barijeru, pa tako Nova TV nekidan odjednom bez skrupula imenuje Britaniju kao izvor zla za Hrvatsku, iz kojega izvora cijelo dvadeseto stoljeće teče rijeka neupućenima neshvatljive mržnje, a pridružuju se prepoznatljive zemlje sa sjevera Europe, dok se one mediteranske više-manje lukavo kamufliraju u neutralne fraze, ali rade na istom cilju - odnosno u svojem interesu. Slovenija je u svemu tome zlorabljena, ali svojom voljom (voljom svoje političke elite) ne bi li nešto ušićarila. Glasovi postaju razgovijetni. Budi se pomalo i jedna stara hrvatska institucija, naime Matica hrvatska i njezin dvotjednik «Vijenac» koji se godinama ponašao kao curica koja vrišti kada umoči nogu u studenu vodu hrvatske zbilje. Pod novim glavnim urednikom (Andrija Tunjić) «Vijenac» odjednom progovara o ključnim nacionalnim temama, koje se svaka na svoj način ogledaju i u hrvatskoj kulturi.

Napadi na «Vijenac» su već počeli iz svih bitnica jednoumnih medijskih tvrđava i sada se moraju javiti oni članovi Matice koji su bili nezadovoljni bezbojnošću svojih novina i koji sada prepoznaju novi pravac. Bit će zanimljivo pratiti hoće li vodstvo Matice imati dovoljno građanske hrabrosti da taj pravac i trajno podrži. Budući da ovaj tekst pišem dan prije dvadeset obljetnice prekida hrvatske šutnje l989. ne mogu preskočiti Društvo hrvatskih književnika u kojemu se i odvijao skup toliko važan za hrvatsku budućnost u vrijeme kada su već mnogi mislili da budućnosti i nema. Krajnje je vrijeme da to Društvo koje je odigralo i te kako značajnu ulogu u rušenju komunizma i Jugoslavije, napokon progovori onako kako to povijest od njega traži i sadašnjost očekuje. DHK se u zadnjih osam godina sam ( ili s uputama) marginalizirao, a da je i takav kakav jest počeo shvaćati strahotu svoje šutnje, dokazuje nekoliko više po naslovima a manje po efektu razbudljivih tribina, posebno ona na kojoj je valjda postavljeno pitanje zašto mediji šute o DHK, a nije ono točno: zašto šuti DHK.

Bez obzira što je suvremeni hrvatski književnik u oku javnosti izgubio političku težinu, za povratak autoriteta treba se boriti. A izgubio je težinu zato što se i sam izgubio ili mu je zapriječen, kao individualcu a ne članu Društva, ulazak u posvećeni visokotriražni hram koji ima uhodanu selekciju nepodobnih te iz centara moći nadziranu književničko-novinarsku klatež koja je stalno pred očima i na vratu javnosti, pa neupućeni misle kako samo ona i postoji. Otvara se pritom i fenomen suvremenoga novinarstva: kao i u olovnim vremenima, točno se zna «linija» i zna se da su deset nenapisanih ali očitih zapovijedi nepovrjedive. Takozvani pluralizam mišljenja za koji su se tukli demokratski zanesenjaci - više jednostavno ne postoji. Ne postoji ni demokracija. Postoji samo dobro uhodan sustav izigravanja demokracije. Ne postoji ni nezavisno pravosuđe. Postoji samo oživjela sablast montiranih procesa, a o ruglu međunarodnog pravosuđa ( Međunarodni kazneni sud u Haagu) sve je poznato, kao što je poznato da hrvatska Vlada servisira taj i takav sud - što je slučaj nezapamćen u povijesti država i naroda. No, kažem, postoje signali da se nešto kreće. Ja te znakove vremena prepoznajem. Ako i jesu gruda, uskoro će postati lavinom.

Hrvoje Hitrec

{mxc}