Hrvatske kronike

Neku večer sam za čitatelje međumrežnih stranica Hrvatskoga kulturnog vijeća analizirao Dnevnik HTV na obljetnicu međunarodnoga priznanja hrvatske države. Rekoh na svršetku teksta da sam jednim uhom čuo najavu ( u istom poraznom Dnevniku) emisije u kojoj će se govoriti o ćirilici. Sutradan su mi otkrili da se radilo o «Pola ure kulture» koja je, dakle, emitirana 15. siječnja, na dan spomenute obljetnice, te mi je dostavljena i snimka. Dakle, «Pola ure kulture» i urednica Branka Kamenski nisu za rečeni dan mogli izabrati drugu temu, što držim običnom provokacijom, ali ne namjeravam samo tako prijeći preko tog besramnog izazivanja, to više što se radi o već godinu dana starom i stalnom rovarenju Pupovca i njegova kruga s ciljem da se srpska ćirilica uvede u hrvatske škole, makar i neobvezatno. To društvo ima poluge (u Ministarstvu kulture), ima utjecaja (u koaliciji su sa HDZ-om), ima simpatizere na javnoj televiziji koji će pripomoći da tema postane aktualnom. «Pola ure kulture» dobar je medij za takvu promidžbu, jer ta glupava emisija i postoji da bi relativizirala sve kulturne vrjednosti, a usput se bavi imponderabilijama, posve nezanimljivim hrvatskoj publici (pretplatnicima).

No, za one koji nisu gledali emisiju dana 15. siječnja, ukratko ću prepričati: nakon strahovito važne teme iz područja arhitekture (neki je vizionar napravio pročelje u obliku novinske križaljke, ma nemojte mi reći) neškolovani i iritantni glas najavio je prilog o ćirilici. Odmah je rečeno da je ćirilica kao i glagoljica povijesno hrvatsko pismo. Zatim su zaustavljani građani, a reporterka se zgražala što ne znaju ćirilicu, ni mladi ni stariji. Javlja se onda akademik Stjepan Damjanović i veli da je ćirilica od 12. do 18. stoljeća u velikoj mjeri obilježila hrvatsku kulturu. Spominje «Povaljsku listinu» itd. te ipak (prvi put u emisiji) čujemo za zapadni tip ćirilice. Govori se potom o potrebi da se djeca upoznaju sa ćirilicom. U tom trenutku dramaturški nepogrješivo u kadar upada Pupovac i hvali se kako je Srpsko kulturno društvo Prosvjeta u prosincu, čini mi se, 2008. godine, lijepilo u Zagrebu plakate na ćirilici. «Bila je to provokacija», izjavljuje Pupovac. Zatim Branka Kamenski uvodi u priču o ćirilici baransjko mjesto Jagodnjak i čuvenu osnovnu školu, te zaziva hrvatsku kulturnu svijest ili tako nešto. Izjavu daje potom Marko Grčić, stamena figura poznata još iz zagrebačke Biblije, i kaže da su ćirilična slova zapravo grčka slova. Prilog završava i počinje novi, o medijskom tretmanu kulture i šefu trgovačkoga lanca Kerumu.

Bez obzira na datum emitiranja, prilog o ćirilici u «Pola ure kulture» bilo kojega dana i u bilo kojemu terminu jednostavno je ruganje znanosti i politička provokacija. Idemo redom. Ćirilica nije povijesno hrvatsko pismo. Hrvatska ćirilica ili bosančica (zapadna ćirilica, zapadni tip ćirilice ) jest hrvatsko povijesno pismo, uz latinicu i glagoljicu. Bila je raširena pretežito u Bosni, te u južnoj Dalmaciji i Dubrovniku, u razdoblju koje točno navodi akademik Damjanović. Pismo o kojemu govori Pupovac je srpska ćirilica iliti reforimirana ruska graždanka (Vuk Karadžić). Slova (posebno prvotne ćirilice nastale u Bugarskoj) svakako su grčka slova, te je stameni Marko Grčić naravno u pravu. Što se tiče znanosti, tu bismo mogli staviti točku i zaključiti kako i treba, da je emisija «Pola ure kulture» u velikoj mjeri obmanula neuke gledatelje i rasrdila upućene. No, ta emisija se ne bavi znanošću nego kulturom, pa joj štošta možemo oprostiti. Ne možemo joj, međutim progledati kroz prste isto tako nestručno bavljenje politikom, to više što dobar dio izrečenih stajališta dolazi iz prepoznatljive kuhinje.

Ne možemo joj dopustiti manipuliranje gledateljima, kao što je recimo uvođenje u priču Osnovne škole Jagodnjak, jer neupućeni pratitelj emisije mora zaključiti da su ondje, u Baranji, Hrvati sprječavali Srbima da uče ćirilicu i srpski jezik, a bilo je obratno. Ne možemo ne reagirati na Pupovčevu izjavu o namjernoj provokaciji ćiriličnim tekstom podno kule na Lotrščaku. Jer koga su to htjeli provocirati i isprovocirati Pupovac i njegova srpska elita? Tko to prolazi Zagrebom u prosincu, osim rijetkih japanskih turista? Pa, Hrvati, naravno, oni tu žive i provokacija je upućena njima. S kojom svrhom? U znak prosvjeda što se Srbi ne mogu služiti ćirilicom? Ne, naravno, jer im je to omogućeno zakonom, pa se i služe srpskim jezikom i ćirilicom ondje gdje je već propisano da se služe. U znak prosvjeda što je službeni jezik u Hrvatskoj upravo hrvatski jezik? Tu smo već bliže istini, ali onda je provokaciju trebalo jasnije formulirati. U znak prosvjeda što se u hrvatskim školama ne uči srpski? I tu smi blizu istini, ali onda su trebali tako i reći, no drže da još nije vrijeme. U znak prosvjeda što se hrvatski tako naziva, što je standardni hrvatski (književni) jezik tvrđava koju više nitko ne može osvojiti ni srušiti, što se ustaljuje norma toga jezika, itd.

Ne znam, treba ih pitati. Meni se osobno čini, a i njima se čini, da je riječ o projektu kojemu su spomenute «provokacije» samo maleni izviđači pred tvrđavom, naime da je riječ o viziji ustavne promjene koja bi donijela ili staru jugoslavensku konstitutivnost ili barem izdvojila Srbe iz njima teško podnošljivog svrstavanja u manjine. Tu njihovu patnju opažaju i koalicijski partneri (HDZ), pa umjesto ustavnog nazivlja rabe « zajednicu» ili čak arhaični (je li) naziv – Srbi u Hrvatskoj. Eto, to je politička pozadina priče o ćirilici na Hrvatskoj televiziji, u ležernoj varijanti. No, imamo li pravo na ležernost, ako znamo da je srpska ćirilica bila sredstvo velikosrpskog imperijalizma u obje Jugoslavije, da je moj otac na Zagrebačkom sveučilištu dobivao indeks u kojemu su nazivi predmeta bili pisani ćirilicom, itd. do srpske agresije (i crnogorske) na Hrvatsku kada su na mjestima pokolja Hrvata zidovi ispisivani ćirilicom. Ne bosančicom, nego srpskom ćirilicom, dragi moji znanstvenici iz pola ure. I tu prestaje svaki razgovor. A što se poznavanja ćirilice tiče, i to bilo kojega tipa ćirilice, slažem se da je lijepo i korisno. Kaže akademik Damjanović da se ćirilica (koja?) može naučiti u nekoliko dana, pa očekujem da objavi knjigu «Ćirilica bez muke». Ako je tako, stvar je jednostavna, pa će oni koji budu studirali recimo ruski jezk i književnost ili srpski jezik i književnost, u dva dana naučiti istočnu ćirilicu, a oni studenti koji budu proučavali hrvatski Statut Bratovštine sv. Kuzme i Damjana – naučit će u par sati bosančicu. Eto kako brzo i lako rješavamo problem.

P. S. Upravo mi netko šalje citat ne znam iz kojega izvora, ali poučan. Naime, …» kad već Bosna prihvaća ćirilicu koja je koncesija grčkom duhu, ona se istodobno od nje udaljuje i stvara posebno pismo, odbacuje staroslavenska slova koja nisu potrebna hrvatskom jeziku, uvodi nove znakove za svoj govor, razvija nove oblike i organski se razvija nezavi sno od staroslavenske, bugarske i srpske ćirilice.» Eto, takva je ta bosančica, jedno od povijesnih hrvatskih pisama.

Hrvoje Hitrec

{mxc}