Kako piše Jutarnji list, Milanovićeva i Goldsteinova inicijativa da početkom rujna ove godine zajedno pohode Bleiburg i odaju počast tamošnjim žrtvama unijela je veliki nemir među pripadnike židovske zajednice u Hrvatskoj. Na te je najave reagirao i Efraim Zuroff, ravnatelj Centra Simon Wiesenthal, koji je obilježavanje obljetnice stradanja na Bleiburgu nazvao običnim ustaškim slavljem. S obzirom na brojne činjenice koje te njegove tvrdnje u potpunosti opovrgavaju, među kojima je najvažnija ona da je vezano  uz Bleiburg pobijeno najmanje stotinu tisuća ljudi, od kojih velika većina nije imala apsolutno nikakve veze s ustaštvom, jasno je da Zuroffovu slijepu subjektivnost nije potrebno opovrgavati, pa čak ni pretjerano komentirati. Jer izjave te vrste govore same za sebe i o osobi koja ih daje. Istovremeno, Davor Butković, također u Jutarnjem listu je u javnost plasirao vrlo pažljivo napisan članak na istu temu, ali iz potpuno drugačijeg kuta gledanja na stvar. On se o akterima ove aktualne priče izrazio biranim riječima, nazvavši Slavka Goldsteina čak i uglednim hrvatskim intelektualcem (čime se velika većina hrvatskih intelektualaca ne može pohvaliti da ih je itko ikada tako nazvao), koji eto o Bleiburgu čak priprema i knjigu. Bez sumnje, «novo i značajno» djelo suvremene hrvatske povijesne literature. S druge strane vođa najjače oporbene stranke u Hrvatskoj Zoran Milanović, iako poprilično mlađahan u usporedbi s drugim istaknutijim političarima u Lijepoj Našoj, već je prisiljen podvrgnuti se svojevrsnom političkom face-liftingu, nesumnjivo zbog kojekakvih, blago rečeno diskutabilnih poteza koje je od svog ustoličenja na čelo stranke povukao i uspio (barem prema dosad objavljenim istraživanjima) izgubiti jedan dio dosadašnjih SDP-ovih birača. Jer, što sada preostaje Milanoviću, pogotovo nakon ogromne greške odlaska u Srb i slavljenja četničkoga pokreta u Lici, što čak i u današnjoj Hrvatskoj teško može proći - nego čisti pragmatizam. Što je dobro primijetio srpski dušobrižnik blizak četničkim idejama Milorad Pupovac. Samo i on stvari izokreće. Nije Milanović išao u Srb kako bi mogao otići na Bleiburg, nego mora na Bleiburg jer je bio u Srbu. Sada treba na brzinu skrenuti oštro u desno, što god to značilo desno.(mmb)

 

 

Nakon što je predsjednik države jesenas već jednom prozvao vojnog ordinarija Jezerinca za uključivanje u predizbornu kampanju ovih je dana ponovno zapucao iz svog raspoloživog oružja. Gostujući u emisiji Hrvatskog radija, Mesić je rekao da Sveta Stolica treba reagirati na vojnog ordinarija Jezerinca jer u svojoj propovijedi čita pjesmu punu mržnje koja završava “Za dom spremni”. Istina je da je biskup Jezerinac uzeo tu pjesmu kao pogodnu – kao pjesmu ovog trenutka (i trenda zabrana) koja najbolje opisuje Domovinski rat. No Mesić po tko zna koji put skreće vodu na svoj mlin i izvlači stvar iz konteksta i itekako zna da se sporna sintagma zlouporabila za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i da se isto tako stoljećima prije koristila kao vojnički pozdrav. No, alergičan kakav je na sve što se može nazvati hrvatskim, a time poglavito na svećenstvo koje danas kao uostalom i kroz povijest predstavlja glavnu perjanicu očuvanja nacionalnoga ponosa i vrijednosti, Mesić ni ovoga puta ne preže od korištenja najprljavijih trikova i smicalica kako bi poslao poruku kako se bilo kakvo, kako on to kaže «mješanje» u politiku njega i njegovih istomišljenika ne će tolerirati. Međutim, šef države nema nikakvu zakonsku podlogu poduzeti sankcije prema «neposlušnom biskupu», jer prema ugovoru između Svete Stolice i Hrvatske, imenovanje vojnog biskupa isključivo je u nadležnosti Svetog Oca, a Ministarstvo obrane RH, odnosno hrvatska država, samo pruža logističku podršku za biskupovu službu.(mmb)

 

 

 

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata odrađivao je »prljavi posao« za ondašnje jugoslavenske vlasti u njihovim reparacijskim zahtjevima. Da bi se izvršio pritisak na njemačke vlasti za isplatom što veće ratne odštete, antifašistički borci su širili u inozemstvu izmišljeni broj od 1.700.000 stvarnih žrtava, koji je bio moguć jedino s tobožnjih 700.000 ubijenih u Jasenovcu. »U igru je ubačen Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) koji se trebao obratiti Međunarodnoj federaciji bivših boraca pismom u kojem bi - pozivajući se na 1.700.000 žrtava koje je Jugoslavija dala 'za svoje oslobođenje i za oslobođenje Europe' - zamolio podršku jugoslavenskom zahtjevu za odštetu... Zanimljivo je i autorstvo tog dopisa koji je poslan Međunarodnoj federaciji u Pariz g. 1962. On je, naime, nastao u krugovima jugoslavenske diplomacije, ili bar na njezin poticaj i u njezinoj redakciji.«( Portal Glasa Koncila)

 

 

Osim anacionalnoga aspekta, političko djelovanje Kajina i njegovih istomišljenika ima i ideološki - klasni. Naime, što to «suvremeni liberalni intelektualaci» nude? Za većinu građana tek ispraznosti koje su već ovladale zapadnim zemljama. Bez ikakvih stabilnih vrijednosti na koje bi se mogle osloniti, masama je tako dozvoljeno tek puko odrađivanje života. Kao moralne smjernice, primjerice, mladima se rano putem medija serviraju devijantne reality emisije, u kojima šačica «hrabrih» postavlja nove trendove ponašanja dijelu društva kojem pogodnosti i prednosti prigrabljene od strane «suvremenih liberalnih intelektualnih krugova» nisu namijenjene. Recept je svugdje isti - emisije poput Big Brothera i Red Carpeta prikazuju se danas u svakoj europskoj zemlji. Sve posebnosti, koje su krasile europske narode, zato više nisu dobrodošle. Pa se zato protiv tih posebnosti mogu rabiti sva sredstva. I tu Hrvatska naravno nije iznimka. Štoviše, radi specifičnog političkoga okruženja Hrvatska je i na posebnom udaru.(mmb,mm)

 

 

Često kritiziramo stanje i razinu hrvatskih medija, njihovu neobjektivnost, ne provjeravanje činjenica, subjektivno i pristrano izvještavanje kao posljedicu novinarske nesamostalnosti i nedopustive vezanosti uz politiku - pri čemu hrvatski nacionalni interesi ispadnu obično prva žrtva. Naravno, na ovakvo pisanje lako se uspješno nadovezati što dokazuje ovih dana i tekst objavljen u poznatom talijanskom listu «La Stampa». Naime, ovaj dnevnik donosi opsežan članak o povijesti Domovinskoga rata – od djelovanja prvoga hrvatskoga predsjednika, preko Bljeska i Oluje pa sve do Thompsona. Tekst potpisuje jedna od "novinarskih perjanica" velikosrpstva «u belom svetu», Jasmina Radivojević, koja se prigodno svojski potrudila oblatiti hrvatsku borbu za slobodu od srpske agresije, opisavši i nju i Hrvate kao profašistički orijentirane koljače.(mmb,mm)

 

 

Svaki dan svjedoci smo sve više i više pisama kao posljednjem obliku kojim se obični mali ljudi mogu boriti protiv političkih masa i njihovih medija kojima nas melju i pokušavaju oblikovati. Najsvježiji su primjer Bušićeva pisma na NY optužbe. On je u ponedjeljak odbacio navode iz opširnog teksta koji je u nedjelju objavio list New York Times, a u kojem ga se sumnjiči za napad izvršen 1975. godine na njujorškom aerodromu La Guardia, a u kojem je poginulo 11 osoba. Bušićevo pismo samo je jedno u nizu pisama u posljednje vrijeme – tu su ona u vezi Thompsona, Laptalova pisma, a šlag na tortu je zasigurno i slučaj Blanke Vlašić koju je jedan ugroženi urednik tiskovine čije ime na ovome mjestu ne ćemo spominjati otišao toliko daleko da su njegovi zlobni komentari u vezi s potpisom koji je Blanka stavila za mir u Tibetu, najbolji primjer podmetanja i pokušaja opstruiranja duševnog mira sportaša pred najvećim sportskim natjecanjem na svijetu. I koliko god ta pisma kojima se napadnuti brane bila iskrena i dolazila iz srca, koliko god se u njima vidi poštenje, rad, emotivnost... nažalost od buke koju proizvode ovi drugi ti krici previše kratko traju i brzo blijede. Sve to dokazuje samo da je hrvatsko novinarstvo, bez obzira koja stranka bila na vlasti, profesionalno prostituirano.(mmb)

 

 

Ljudska zloba prečesto zaista nema granica. Koliko je zlobe učinjeno istinskom domoljubu, dragovoljcu Domovinskog rata, čovjeku koji nikome zla nije napravio niti pomislio napraviti, od pripadnika njegovog vlastitog naroda. Širom Hrvatske zabranjuju se njegovi koncerti, a na radio postajama zabranjeno je puštanje njegove pjesme «Bojna Čavoglave». Ali, zašto? Samo zato što misli drugačije, što nije istomišljenik kvaziliberalne političke opcije koji sebe nazivaju demokratima, a ponašaju se na način da svakoga tko nije njihov istomišljenik proglašavaju negativcem i neprijateljem, imputiraju mu stvari koje nije učinio i sa kojima nema apsolutno nikakve veze. Sve to rade iz straha jer dotični, konkretno M.P Thompson, posjeduje karizmu, posjeduje moć uzdizanja nacionalnog naboja u širokim narodnim masama. No, treba pogledati i drugu stranu medalje. Koliko god su Thompsonove pjesme i stihovi hvalevrijedni, koliko god njegova karizma i sposobnost da u ljudima probudi onaj iskonski nacionalni ponos jest neosporan, ipak ostaje činjenica da je Marko Perković – pjevač. On trenutno na svojim leđima nosi breme, koje se potpuno neopravdano na njemu našlo, jer on zaista nikada, niti jednom svojom riječju, niti jednim svojim medijskim istupom nije tražio ulogu nekakvoga narodnog tribuna. Na njemu je, kako je uostalom već mnogo puta i istaknuo da pjeva o ljubavi, domovini i vjeri. I on to zaista i čini i na tome mu svaka čast. No, opravdano se postavlja pitanje je li je Thompson zaista osoba koja je spremna i sposobna taj teret svojevrsne moderne borbe za hrvatstvo u hrvatskoj državi nositi sama? Gdje li je hrvatska intelektualna elita i zašto je u toj mjeri uspavana da sve što bi ona u stvari trebala poduzimati prepušta čovjeku koji to nikada nije tražio, čovjeku koji je na kraju krajeva glazbeni umjetnik, a ova se gungula njemu jednostavno najviše samo dogodila.(mmb)

 

 

Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz zatražio je da se optuženiku za ratne zločine, vođi srpskih radikala, Vojislavu Šešelju nametne branitelj jer smatra da Šešelj svoje pravo da se brani sam koristi za opstrukciju sudskog procesa, priopćilo je Tužiteljstvo ICTY-a. Brammertz smatra da Šešelju treba odmah ukinuto pravo da se brani sam i da mu Sud odredi branitelja za nastavak suđenja. Zbog Šešeljeva ponašanja tužiteljstvo traži da se suđenje odgodi sve dok Sud ne donese odluku o njegovom zahtjevu. U obrazloženju zahtjeva navodi se kako Šešelj konstantno opstruira sudski postupak i koristi sudnicu za iznošenje svog političkog programa i zastrašivanje svjedoka. On je tijekom svog boravka u Haagu već postao poznat po svojim bahatim izjavama koje samo potvrđuju o kakvoj šaradi i «pravdi» tamo zapravo riječ. Šešelj je na Haškom sudu tako izjavio da s Karadžićem i Mladićem komunicira preko "posrednika". "Radije bi poginuo" nego tužiteljstvu Haškog suda odao informacije koje bi mogle "naštetiti mojim prijateljima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću", odgovorio je na upit suca kojega je zanimala vjerodostojnost njegovih navoda. Također je pozvao sud da ga, zbog njegove nacionalističke ideologije, osudi na najveću moguću kaznu poručivši kako će to samo osnažiti ideologiju stvaranja velike Srbije i ujedinjenja svih Srba. Dakle, između ostalog, otvoreno je pred službenim međunarodnim tijelima priznao istinu odnosno pravu pozadinu ratnih zbivanja početkom devedesetih. Jedini je problem što ta istina baš nikoga na Haaškome sudu previše ne zanima. Godine, sada se već sa sigurnošću može ustvrditi – izrazito neuspješne prakse istoimene institucije opravdano nameću pitanje je li ustanova kao što je Međunarodni kazneni sud najbolje mjesto za donošenje takvih odluka, odnosno odluka kojima se na manje više neposredan način utječe na rješavanje situacije na ovim prostorima. Naime, u nizu suđenja, od bivše Jugoslavije i južne Afrike do istočne Europe i mnogih država širom svijeta, u kojima su podignute optužnice za zločine protiv čovječnosti, one su povezane s političkim rješavanjem tamošnjih sporova, tako da je opasnost politiziranih optužnica velika.(mmb)