Osim anacionalnoga aspekta, političko djelovanje Kajina i njegovih istomišljenika ima i ideološki - klasni. Naime, što to «suvremeni liberalni intelektualaci» nude? Za većinu građana tek ispraznosti koje su već ovladale zapadnim zemljama. Bez ikakvih stabilnih vrijednosti na koje bi se mogle osloniti, masama je tako dozvoljeno tek puko odrađivanje života. Kao moralne smjernice, primjerice, mladima se rano putem medija serviraju devijantne reality emisije, u kojima šačica «hrabrih» postavlja nove trendove ponašanja dijelu društva kojem pogodnosti i prednosti prigrabljene od strane «suvremenih liberalnih intelektualnih krugova» nisu namijenjene. Recept je svugdje isti - emisije poput Big Brothera i Red Carpeta prikazuju se danas u svakoj europskoj zemlji. Sve posebnosti, koje su krasile europske narode, zato više nisu dobrodošle. Pa se zato protiv tih posebnosti mogu rabiti sva sredstva. I tu Hrvatska naravno nije iznimka. Štoviše, radi specifičnog političkoga okruženja Hrvatska je i na posebnom udaru.

Od Damira se Kajina u posljednje vrijeme, posebice vezano uz tematiku «Thompson», moglo čuti mnogo bedastoća, ali i polupritajenoga govora mržnje, istog onog na kojeg je po vlastitim javnim očitovanjima i sam alergičan. I zapravo je fascinantna činjenica koliko ga navodni «Thompsonov» govor mržnje može inspirirati u njegovim politikantskim istupima, ali i koliko ga istovremeno osljepljuje i snižava osobnu razinu samokritičnosti na zabrinjavajuću razinu. O novijoj Kajinovoj borbi protiv svega što bi se moglo ili može nazvati domoljubnim, odnosno hrvatskim, i ne treba puno raspredati. Dovoljno se prisjetiti kako su on i njegov "druškan" Mesić zabranili Thompsonu nastup u Umagu, pa je onda uslijedila i zabrana u pulskoj Areni, dok ih istovremeno nimalo nije zasmetala činjenica što su nekoliko metara od njihovih «uvaženih» VIP sjedala iz petnih žila tulile i zavijale mnogobrojne srbijanske cajke, koje se ovoga ljeta u Hrvatskoj našle svoje mjesto pod suncem i koje, gle čuda, za razliku od Thompsona nitko od nije ni riječju kritički prokomentirao.

Kajin u svojem politikantstvu ide i korak dalje - zaključujući kako je publika koja sluša cajke i Thompsona zapravo ista. Nije to prvi puta kako se povlači paralela između Thompsonove glazbe i glazbe nekih drugih pjevača i skupina iz susjednih istočnih zemalja. Thompsonove pjesme, međutim, za početak bitno se razlikuju u porukama koje sadrže. Može se govoriti i o scenografiji i ponašanju na samoj sceni, kao i o ponašanju same publike - sve to također nema baš nikakve sličnosti s onim što se vidi na Thompsonovim koncertima i onim što se vidi na cajkama. Treba li i dalje nabrajati?

Sve to dakako ne smeta Kajinu i ostalim kritičarima Thompsonovih nastupa - politika i ideologija su opet jedini okvir kojemu se prilagođavaju argumenti i zbog kojeg se izvrću činjenice koliko god treba. Slijedom toga, sve one koji hrvatstvo osjećaju kao sastavni dio svoga bića proglašava se primitivnim nacionalistima, koji za razliku od njih, «suvremenih liberalnih intelektualaca», ne razumiju današnji svijet i način na koji on funkcionira. No, mi ćemo reći - e moj Kajine, razumijemo mi jako dobro kako je svijet do sada funkcionirao, kako funkcionira, i kako će funkcionirati u budućnosti. I zato smo za to da Thompson može slobodno pjevati gdje god zaželi. No, ne samo to. Htjeli bi smo isto tako da i oni koji tek dolaze imaju o čemu pjevati kada nas ne bude.

M.M.B. i M. M.

{mxc}