Svaki dan svjedoci smo sve više i više pisama kao posljednjem obliku kojim se obični mali ljudi mogu boriti protiv političkih masa i njihovih medija kojima nas melju i pokušavaju oblikovati. Najsvježiji su primjer Bušićeva pisma na NY optužbe. On je u ponedjeljak odbacio navode iz opširnog teksta koji je u nedjelju objavio list New York Times, a u kojem ga se sumnjiči za napad izvršen 1975. godine na njujorškom aerodromu La Guardia, a u kojem je poginulo 11 osoba. Zvonko Bušić u svom pismu kaže: - «S velikim zanimanjem i ushićenjem čitao sam napis u New York Timesu u kojem se iznose podvale i laži o mojoj navodnoj upletenosti u još uvijek nerazjašnjenu tragediju u zračnoj luci La Guardia - te dodaje da je - veliki napredak u tehnici izvještavanja skratio noge lažima i podvalama, tako da se danas i napadnuti mogu uspješno braniti».

Bušićevo pismo samo je jedno u nizu pisama u posljednje vrijeme – tu su ona u vezi Thompsona, Laptalova pisma, a šlag na tortu je zasigurno i slučaj Blanke Vlašić koju je jedan ugroženi urednik tiskovine čije ime na ovome mjestu ne ćemo spominjati otišao toliko daleko da su njegovi zlobni komentari u vezi s potpisom koji je Blanka stavila za mir u Tibetu, najbolji primjer podmetanja i pokušaja opstruiranja duševnog mira sportaša pred najvećim sportskim natjecanjem na svijetu. I koliko god ta pisma kojima se napadnuti brane bila iskrena i dolazila iz srca, koliko god se u njima vidi poštenje, rad, emotivnost... nažalost od buke koju proizvode ovi drugi ti krici previše kratko traju i brzo blijede. Sve to dokazuje samo da je hrvatsko novinarstvo, bez obzira koja stranka bila na vlasti, profesionalno prostituirano.

Nažalost, politika vlada novinarstvom, umjesto da je novinarstvo korektiv politike, kao što je to u svim demokracijama. Hrvatsko novinarstvo odavno je skrenulo u nehrvatske vode, a odgovor na pitanje zašto je tome tako dovoljno daje i pogled na vlasničku strukturu vodećih hrvatskih medija. A vlasnička struktura diktira i uređivačku politiku pa tako imamo ovo što sad u Hrvatskoj u medijima imamo. To osobito dolazi do izražaja kada to novinarstvo dovodi u pitanje borbu hrvatskoga naroda za oslobođenje od jugoslavenskoga jarma, zbog čega je položeno više od petnaest tisuća života i zbog čega su podnesene goleme materijalne štete. Putem medija sve se to sada minorizira. Nitko ne piše da se to radi pod pritiskom međunarodne zajednice, prije svih EU.

To je očigledno, bez obzira što neki smatraju da nema ni govora o nekoj zavjeri. I da se sve to ne radi zbog stvaranja asocijacije Zapadnoga Balkana. Sve navedene stvari jasno ukazuju ne samo u kakvom je stanju i na kojoj razini novinarski rad u Hrvatskoj, već i općenito na kojem smo stupnju demokracije, tolerancije, političkih sloboda, slobode govora i javnog istupanja. Na žalost, situacija kao i metode koje se primjenjuju i previše podsjećaju na one, dobro nam poznate u razdoblju do 1990. godine. No, ako se u obzir uzme činjenica da se ni struktura velikog broja ljudi na vodećim pozicijama u državi također od toga vremena nije puno promijenila, jasno je i zašto je tome tako.

M.M.B.

{mxc}