Kako piše Jutarnji list, Milanovićeva i Goldsteinova inicijativa da početkom rujna ove godine zajedno pohode Bleiburg i odaju počast tamošnjim žrtvama unijela je veliki nemir među pripadnike židovske zajednice u Hrvatskoj. Na te je najave reagirao i Efraim Zuroff, ravnatelj Centra Simon Wiesenthal, koji je obilježavanje obljetnice stradanja na Bleiburgu nazvao običnim ustaškim slavljem. S obzirom na brojne činjenice koje te njegove tvrdnje u potpunosti opovrgavaju, među kojima je najvažnija ona da je vezano uz Bleiburg pobijeno najmanje stotinu tisuća ljudi, od kojih velika većina nije imala apsolutno nikakve veze s ustaštvom, jasno je da Zuroffovu slijepu subjektivnost nije potrebno opovrgavati, pa čak ni pretjerano komentirati. Jer izjave te vrste govore same za sebe i o osobi koja ih daje.

Istovremeno, Davor Butković, također je u Jutarnjem listu u javnost plasirao vrlo pažljivo napisan članak na istu temu, ali iz potpuno drugačijeg kuta gledanja na stvar. On se o akterima ove aktualne priče izrazio biranim riječima, nazvavši Slavka Goldsteina čak i uglednim hrvatskim intelektualcem (čime se velika većina hrvatskih intelektualaca ne može pohvaliti da ih je itko ikada tako nazvao), koji eto o Bleiburgu čak priprema i knjigu. Bez sumnje, «novo i značajno» djelo suvremene hrvatske povijesne literature. Butković također piše i o po njemu umjetnim podjelama u hrvatskom društvu - na ustaše i partizane, kao posljedici prošlogodišnje predizborne kampanje, skrećući time istinu s glavnog kolosijeka, a to je da su te i takve posljedice odnosne podjele nus pojava upravo one politike koju Butković i medijski djelatnici poput njega vjerno podržavaju. S druge strane vođa najjače oporbene stranke u Hrvatskoj Zoran Milanović, iako poprilično mlađahan u usporedbi s drugim istaknutijim političarima u Lijepoj Našoj, već je prisiljen podvrgnuti se svojevrsnom političkom face-liftingu, nesumnjivo zbog kojekakvih, blago rečeno diskutabilnih poteza koje je od svog ustoličenja na čelo stranke povukao i uspio (barem prema dosad objavljenim istraživanjima) izgubiti jedan dio dosadašnjih SDP-ovih birača.

One lijeve glasače koji su više skloni državotvornosti nego jugoslavenštini mu izgleda preuzima HDZ. Naime, SDP se raznim potezima u zadnjih godinu i nešto dana našao praktično na potpuno jugoslavenskoj strani političke lepeze. Jedini je Kotromanović u SDP-u figurirao kao kočničar takvim događajima, ali više kao smokvin list - tako da je stvar otklizala gdje je otklizala. S druge strane, sreća je HDZ-a što njegovi tradicionalni glasači nemaju za koga glasovati nego za HDZ, pa si ova stranka može dozvoliti i potpuno račanovske poteze. I što onda sada preostaje Milanoviću, pogotovo nakon ogromne greške odlaska u Srb i slavljenja četničkoga pokreta u Lici, što čak i u današnjoj Hrvatskoj teško može proći - nego čisti pragmatizam. Što je dobro primijetio srpski dušobrižnik blizak četničkim idejama Milorad Pupovac. Samo i on stvari izokreće. Nije Milanović išao u Srb da bi mogao otići na Bleiburg, nego mora na Bleiburg jer je bio u Srbu. Sada treba na brzinu skrenuti oštro u desno, što god to značilo desno.

M.M.B.

Inicijativa predsjednika SDP-a Zorana Milanovića da početkom rujna zajedno s delegacijom najjače oporbene stranke u Bleiburgu počast žrtvama odaju i Slavko i Ivo Goldstein unijela je nemir u židovsku zajednicu u Hrvatskoj. Svojesvrsnu istragu o takvoj odluci Goldsteinovih promptno je pokrenuo i Efraim Zuroff, ravnatelj Centra Simon Wiesenthal. Iz intervjua koji je dao dopisnici Jutarnjeg lista jasno je da Zuroff ne dijeli stav Milanovića i Goldsteinovih da svaka žrtva zaslužuje isti tretman i počast.

  Kako komentirate odluku šefa opozicije Zorana Milanovića te Slavka i Ive Goldsteina da posjete Bleiburg?

- Šokiran sam. Doslovno sam šokiran. Počeo sam istraživati što je u pozadini te odluke. Bleiburg je jedno veliko ustaško slavlje. Opasnost takve odluke je u stvaranju pogrešnog izjednačavanja žrtava, odnosno, žrtava ustaša te samih ustaša koji su pali kao žrtve.

Ali i Bleiburg je simbol patnje i stradavanja. Ne mislite li da svakoj žrtvi treba odati priznanje?

- Ne zaslužuje svaka mrtva osoba jednako postupanje. Postoji razlika između žrtava i počinitelja.

Što je Goldsteine navelo na takvu odluku?

- Ne mogu govoriti u ime obitelji Goldstein niti znam što im je na pameti. Goldsteini sigurno situaciju u Hrvatskoj poznaju bolje od mene. Razgovarao sam s njihovim glasnogovornikom, a i s rabinom, no odgovor još nisam dobio. Pretpostavljam da je povod njihovoj odluci u odbijanju hrvatske Katoličke crkve da pošalje svoje predstavnike u Jasenovac. Moguće je da smatraju kako će pojavljivanje predstavnika židovske zajednice u Bleiburgu potaknuti Crkvu da oda počast žrtvama u Jasenovcu. Pokušat ću razgovarati s njima. Sve mi to izgleda vrlo čudno.

 A Milanović?

- Ne mogu komentirati Milanovićeve motive jer je to izvan mog područja.

Sandra Milković
Jutarnji list

Zoran Milanović ide na Bleiburg

Predsjednik SDP-a Zoran Milanović posjetit će Bleiburg početkom rujna.

U izlaslanstvu Socijaldemokratske partije bit će, uz Milanovića, još Ante Kotromanović, zatim najvjerojatniji SDP-ov kandidat za splitskoga gradonačelnika, bivši ravnatelj policije Ranko Ostojić te ugledni zagrebački intelektualac Slavko Goldstein, koji priprema knjigu o Bleiburgu.

Vrlo je moguće da će s Milanovićem na Bleiburg otputovati i jedan od istaknutijih članova SDP-a srpske nacionalnosti, dok bi se Goldsteinu trebao pridružiti njegov sin, povjesničar dr. Ivo Goldstein.

Simbolično i etičko značenje

U krugovima bliskim SDP-u rekli su nam kako Milanovićev odlazak na Bleiburg ima jasno simbolično i etičko značenje. “Želimo pokazati da je zločin uvijek zločin i da su žrtve uvijek žrtve”, kažu u Socijaldemokratskoj partiji.

U vodstvu SDP-a također smatraju da se krivce za zločin na Bleiburgu moralo kazneno goniti. Nadalje, smatraju kako nema apsolutno nikakva opravdanja za ubijanje desetina tisuća ljudi na Bleiburgu, na okolnim statištima i križnom putu. “Jasno je da se ustaškim vođama moralo suditi, jasno je da se i višim časnicima i dužnosnicima ustaškog režima trebalo suditi, ali nikoga se nije smjelo strijeljati bez suda, a pogotovo se nije smjelo osvećivati nad masom ljudi koja se zatekla na Bleiburgu”, izjavio je naš sugovornik blizak vodstvu stranke.

Milanovićev odlazak na Bleiburg ima veliku, ne samo simboličnu nego i realnu političku vrijednost. Riječ je o jednoj od onih magistralnih političkih gesta koje neposredno mogu popraviti trenutno prevladavajuću atmosferu u društvu.

U današnjoj Hrvatskoj koja je sve glasnije podijeljena između građana koji misle da je Thompson stvarni glas hrvatskog naroda i građana koji smatraju da bi Thompsonu i njemu sličnima valjalo zabraniti javno djelovanje, Milanovićev odlazak na Bleiburg iznimno je važan prinos prevladavanju ponora između takozvane crvene i takozvane crne Hrvatske; radi se, naravno, o suštinski umjetnoj podjeli koja je amplificirana u prošloj parlamentarnoj kampanji, ali koja nastavlja živjeti među dijelom građana.

Političke okolnosti

Odlaskom na Bleiburg u sadašnjim, razmjerno napetim političkim okolnostima Zoran Milanović jasno pokazuje da želi biti nacionalni, a ne samo stranački politički vođa, i da je spreman preuzeti odgovornost za takvu zadaću.

Milanovićev posjet Bleiburgu najvažniji je, ali nije prvi takav akt istaknutih SDP-ovih političara.

Milanka Opačić posjetila je Bleiburg još 1994. godine, a Ivica Račan je, također, došao na Bleiburg za vrijeme svog premijerskog mandata.

Davor Butković
Jutarnji list

Katolik sam postao 10. travnja

Zoran Milanović, političar koji je, nakon posljednje stranačke konvencije SDP-a, učvrstio svoj položaj na čelnom mjestu stranke - otvoreno govori o svojim precima, obiteljskoj prošlosti koja ga je, djelomice, odredila, poput činjenice da su ga baka Marija i ujak Stjepan tajno krstili u crkvi Sv. Petra u Zagrebu.

- Baka Marija me 1968., kad sam imao godinu i pol, odlučila krstiti. Nakon što je sve dogovorila sa župnikom, ona i mlađi ujak Stjepan sjeli su na tramvaj, na okretištu u Dubravi, i potajice me odnijeli u crkvu Sv. Petra u Vlaškoj ulici. Kršten sam sasvim slučajno 10. travnja, a krsno ime mi je Marijan.

Otac me sigurno ne bi dao krstiti, bio je komunist, nije sjedio na dvije stolice. Za moje krštenje nije znala čak ni majka, a ujak je cijelo vrijeme šutio. Baka Marija je 1990., pred smrt, ispričala sve o tom događaju.

Majci je bilo drago što sam kršten, sve u svemu jedna sentimentalna priča - priča Zoran Marijan Milanović, predsjednik SDP-a.

Zazor od vjere i vjerskih običaja koji je imala obitelji s očeve, sinjske strane Milanović pojašnjava ovako: - Kod nas u kući Božić se nije slavio, nismo na Badnjak kitili jelku, nego nekoliko dana poslije, ali smo za Božić i Uskrs išli kod bake.

Unatoč tome što je javnost mogla steći dojam da je u formiranju mladog Milanovića bila odlučujuća sinjska, očeva obitelj, s partizanskom i komunističkom prošlošću, na njegovo formiranje sigurno je utjecaja imala i senjska strana, majčina grana obitelji, s građanskom tradicijom.

Stoga Milanović s ponosom govori o Senju kao “važnom hrvatskom gradu, s malo romanskih i mletačkih utjecaja”.

- Moji preci su u Senj došli sredinom 19. stoljeća i vezali se za taj grad. Bili su učitelji i časnici carske vojske; vojne škole su bile prozor u svijet za pučane i težake u hrvatskim krajevima.

U vrijeme kad je u državi bilo pet-šest posto pismenih, to je bila velika stvar. Primali su državnu plaću i bili školovani za svoj posao. Moj šukundjed, Josip Nikšić, po prabakinoj strani, i njegov bliži rođak bili su stipendisti i pohađali su carsku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu - Terezianum. Svaki detalj njihove karijere “iskopao” sam iz arhiva te ustanove u ožujuku 1996., kada sam tamo boravio na jednom seminaru - otkriva Milanović.

Mlada udovica 

- Moj pradjed, Josip Matasić, bio je ravnatelj škole u Petrovaradinu, a nakon što je dočekao mirovinu, vratio u Senj, gdje je i pokopan. Djed Stjepan slučajno je rođen u Gradištu pokraj Županje 1892. Godine 1912. djed je otišao studirati ekonomiju u Beč, na visoku ekonomsku školu - ponosno priča Milanović o Matasićima koji su, zapravo, podrijetlom Ličani, iz Sinca, gdje je vrelo Gacke.

No, njegov je djed, na kraju, unovačen za vrijeme studija te se, kao vojnik, borio u Drugom svjetskom ratu.

- Djed se, nakon završetka rata, pokušao baviti poduzetništvom po Kraljevini Jugoslaviji, bio je suvlasnik jedne pilane.

Ne znam kako je taj posao završio, vjerojatno neslavno, pa se na kraju vratio u Senj i počeo raditi za jednu banku, a pradjed Josip je poginuo 1921. u pomorskoj nesreći, utopio se za nevere u Senjskom kanalu - priča Milanović.

Djed Stjepan je sa svojom obitelji živio vili Eufemija, unajmljenom ubožištu koje je preuređeno u vilu.

No, tijekom Drugog svjetskog rata, 1943., Milanovićev djed Stjepan Matasić poginuo je u svojoj 52. godini.

Partizani su, naime, nakratko zauzeli Senj, a Nijemci su bombardirali grad kako bi ih istjerali. Matasić je poginuo tijekom bombardiranja, a iza njega je ostala udovica Marija Maša, koja je od muža bila mlađa 21 godinu, s troje djece. Marija Matasić, djevojačkog prezimena Glavaš, podrijetlom je iz Krasnog na Velebitu. Nakon završetka rata komunističke vlasti su je oputuživale za kolaboraciju, budući da su u dijelu vile Eufemija bili smješteni Nijemci. Da se za nju nije zauzeo njezin rođak Tone Rončević, istaknuti partizan iz Senja, pitanje je kako bi Milanovićeva baka prošla. Godine 1947. Marija Matasić napušta Senj te se s djecom seli na Sušak.

Otac kod Tripala

- Da baka nije bila snalažljiva, žilava i bistra gorštakinja s Velebita, pitanje je kako bi prošli. Imala je sređen život, a odjednom je ostala bez svega - kaže Milanović.

Udovica Marija Matasić, nakon svega, udala se za Petra Plišića iz Ličkoga Lešća, koji je podigao njenu djecu, Milanovićevu majku Ginu i ujake.

Plišić je, naime, bio u ustašama, iako ne svojom voljom. Nakon završetka rata netko ga je prijavio zbog “kolaboracije” te je završio u zatvoru u Novoj Gradiški, gdje je odležao nekoliko godina. U zatvoru mu je narušeno i zdravlje.

Plišić je 1954. kupio kuću u Dubravi te je, poslije, sredinom 60-ih godina radio u Njemačkoj, u Stuttgartu.

Nakon povratka iz Njemačke, budući da je po struci bio strojobravar, držao je đacima jednog zagrebačkog srednjoškolskog centra praktičnu nastavu u Prvomajskoj. Plišić je umro 1972. u 51. godini od angine pectoris.

- Moja majka Gina dobila je ime po prabaci, Georgini, ali je u vrijeme NDH u dokumente upisano Đurđica i tako je ostalo. Njen mlađi brat Stjepan rođen je 1941. godine, a stariji Ante 1938.

Majka je nastavila srednju školu u Zagrebu, učiteljsku, a nakon škole je počela raditi. Poslije je završila visoku pedagošku školu i, kao nastavnica, predavala u osnovnoj školi. Moji roditelji su se upoznali 1966. Otac je tada radio u gradskom partijskom komitetu, kod Mike Tripala - priča predsjednik SDP-a Milanović.

Hrvatski kadrovi 

Njegovi ujaci završili su u Zagrebu ekonomski fakultet. Ante Matasić, stariji ujak, želio se oprobati u diplomaciji te se javio na natječaj koji je raspisao Savezni sekretarijat za vanjske poslove (ministarstvo vanjskih poslova) za mjesto u Pekingu.

- Zanimljivo je da su stariji ujak Ante i moj otac u isto vrijeme, 1964., konkurirali za mjesta u jugoslavenskoj diplomatskoj službi, budući da se i hrvatskim kadrovima otvorio prostor za službu u diplomaciji - kaže Milanović.

I, doista, obojica su primljeni u službu, ali je samo Ante započeo diplomatsku karijeru dok je Milanovićev otac Stipe u posljednji čas odlučio ostati u Zagrebu. 

Obrazovani i imućni

Ujak Ante je najprije boravio u Beogradu, potom je počeo raditi u jugoslavenskoj ambasadi u Kini. U Pekingu je rođena i Milanovićeva sestrična Sonja, supruga aktualnog hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića.

-Kad se vratio iz Kine, Ante Matasić je četiri godine boravio u Sofiji, a onda 1975. izišao iz diplomacije i vratio se u Zagreb. Milanovićev ujak Ante je, budući da su partijaši nahrupili u HDZ, iz inata ostao član SDP-a i nakon 1990.

Mlađi Milanovićev ujak Stjepan, koji je kumovao njegovu krštenju, cijeli radni vijek proveo je u tekstilnoj industriji, radeći u poznatim zagrebačkim tvrtkama. Pa ipak, nesreće tog dijela obitelji za vrijeme Drugog svjetskog rata trajno su utjecale i na formiranje Milanovićeve ličnosti te na njegove stavove. Senjski dio Milanovićevih predaka imao je građansku tradiciju: bili su obrazovani i relativno imućni.

- Preci s očeve strane - nastavlja - živjeli su jednostavniji život, bili su težaci, doduše, nešto su bolje živjeli od Imoćana i Hercegovaca. Glavice i Sinj su ipak bliže moru, bliže vlaku, bliže Splitu, bliže vlasti. U obitelji s očeve strane puno se pričalo o partizanima - kaže Milanović.

Milanovići iz Glavica su uglavnom bili u 1. i 2. dalmatinskoj brigadi. Milanovićev djed Ante iz Glavica bio je u početku jedan od glavnih organizatora pomoći partizanima, a njegov brat Ivan borio se protiv četnika na Prenju i na Barama na Sutjesci, gdje je samo u jednom danu poginulo 800 Dalmatinaca. Milanovićevi rođaci s bakine strane, Romci iz Glavica, također su se borili u istim partizanskim formacijama.

- Dalmatinci su se tada našli u tome, bili su malo više lijevi, kao što su danas malo više desni. Ponekad imam dojam da su bili žrtvovani - kaže Milanović. 

Troroga kapa

Svi Milanovići i Romci su se, nakon završetka Drugog svjetskog rata, vratili kući, osim Ivana, brata Milanovićeva djeda, koji je kao oficir ostao u JNA i kojeg su vrlo brzo umirovili, 1964. Ostao je živjeti u Beogradu kao visoki oficir JNA, danas ima 90 godina, vitalan je starac.

- Zanimljivo je da ustaše uglavnom nisu dirali žene i djecu sinjskih i glavičkih partizana dok su se ovi borili po bosanskim vrletima - primjećuje Milanović.

- Kad mi se u nekim desnim tiskovinama žele narugati, onda mi na glavu “stave” trorogu partizansku kapu.

Oni ne razumiju da je ta troroga kapa više od titovke, kapa koju su nosili isključivo hrvatski partizani u Dalmaciji, na otocima, u Istri, Primorju, a i Franjo Tuđman je nosio trorogu kapu u Zagorju - ponosno priča Milanović o “kapi s tri roga” koja je od 1944. zabranjena u patizanskoj vojsci te je uvedena “jednoobrazna” titovka.

Red u Bleiburgu

Najnoviji događaji u vezi s Fumićevim protucrkvenim govorom u Jasenovcu i provokacija ustaškim simbolima na komemoraciji u Bleiburgu nameću logično pitanje: hoće li predsjednik SDP-a otići u Bleiburg?

- Tamo je kao prvi hrvatski premijer bio i Račan. Nije bio na dan komemoracije, nije se htio izlagati neugodnim i neukusnim situacijama. Položio je cvijeće, poklonio se i otišao. Ne vidim razloga da i ja ne odem u Bleiburg - kaže Milanović.

U povodu dolaska “ljudi u crnom” na komemoraciju u Bleiburgu, Milanović je jasan:

- Budući da je zemlju na Bleiburškome polju kupila hrvatska Vlada, mi bismo tamo trebali uspostaviti interni red. Te stvari moramo rješavati sada i postići dogovor o tome!

Prema Milanovićevu mišljenju, “nije isto” ono što se događalo u Jasenovcu i Bleiburgu ove godine, povodom održanih komemoracija.

- U Bleiburgu su viđene ustaške kape, a u Jasenovcu nisam vidio partizanske - rekao je Milanović.

- Pokušavam biti objektivan. Na primjer, kad moj stariji desetogodišnji sin pita za Tuđmana, ja mu kažem da je to prvi hrvatski predsjednik, sa svim svojim zaslugama i pogreškama, ne želim sinu usađivati netoleranciju nego ga poticati da traži istinu - dodao je Milanović.

Milanovići od Rame do Sinja i Livna 

Milanovići su na područje Sinja došli u velikoj seobi koju su ramski franejvci predvodili 1687. Neke obitelji Milanovića su se, nakon toga, vratili u BiH i naselili u katolička sela uz LIvansjko polje.

Šukundjed Zorana Milanovića, Ante, u Glavicama je bio seoski glavar, koji se bavio politikom, bio je čak na listi Narodne stranke. Pradjed Nikola nije nije imao takve ambicije.

Matasić i TitMatasići vuku podrijetlo iz Like. Poznati general austrougarske vojske, Matasić, u vrijeme kad je, kao pukovnik, bio na službi u Petrovaradinu - skupa je mačevao s Josipom Brozom, koji je tada bio ročnik. Taj je Matasić bliski rođak Milanovićevih predaka s majčine strane.

Rijetko viđam Jandrokovića

Iako su tazbina, Milanović i Gordan Jandroković, ministar vanjskih poslova RH, ne susreću se često. Naime, Jandroković je oženio Sonju, kći Milanovićeva ujaka Ante.

- Ja i Janroković se znamo od 1991. , često smo se viđali, ali sada vrlo rijetko, što ne znači da se izbjegavamo.

Ivica Radoš
Jutarnji list

{mxc}