Nakon što je Damir Kajin prije nekoliko dana uspio spojiti nespojivo, ustvrdivši kako su svi oni koji slušaju Thompsona zapravo ustaše, a zatim da Thompson i cajke imaju istu publiku, nastavio je niz političkih provokacija, budalaština i insinuacija. Kazao je tako kako zapravo HDZ poziva talijanske separatiste, iredentiste i fašiste...a to je samo valjda prvi korak od dva da ustvrdi da ih zapravo zove Thompson, koji je – ironije li – i sam od dotičnoga političara prozvan fašistom. Tu se više ne radi samo o provokativnoj ustaškoj kapi, već o organiziranoj i orkestriranoj hajci protiv Hrvata «fašista i ustaša» koji postoje u glavama «antifašista» i njihovih srodnika. Da bi te antifašističke utvare postale stvarnost ponovno i uvijek fašisti i ustaše pronalaze se među Hrvatima, predvođeni valjda Thompsonom i njegovim suborcima koji pjevaju hrvatske domoljubne pjesme iz Domovinskoga rata, a ne partizanske, kako to pjevaju mladi i stari antifašisti u Kumrovcu, ali i u Zagrebu.

No potrebno je pri tom razlučiti i one stare, prave antifašiste, od ovih današnjih «mladih i novokomponiranih». Samo, postavlja se pitanje, čemu osnivanje antifašističkih udruga u RH danas, ne podrazumijeva li to da onda u Hrvatskoj postoje i fašisti? Prema Ustavu u Hrvatskoj nema niti može, niti smije postojati bilo kakva državna institucija koja se deklarira, pokazuje ili djeluje kao fašistička. O čemu onda ovi današnji «antifašisti» pričaju, i tko ih je i na temelju kojega to programa uopće oformio? Komu je danas potreban antifašizam, kada imamo slobodnu i samostalnu demokratsku Republiku Hrvatsku? Antifašizam u Hrvatskoj ima specifičnu ulogu - borbu protiv hrvatskog nacionalizma. U toj borbi okupljeni su, ponajprije "bivši" komunisti, potom pojedini promicatelji velikosrpskih i jugoslavenskih interesa i hrvatski bedaci, a ovih posljednjih uvijek ima napretek.

Sada se već počelo, ponajprije iz usta predsjednika Mesića, kao u «dobra stara poslijeratna» vremena govoriti čak i o fašizmu unutar Crkve, putem prozivanja vojnog ordinarija Jezerinca za korištenje staroga vojničkog pozdrava u svojoj propovijedi. A istina je jedna jedina. Iz usta hrvatske političke ljevice toliko sporni i spominjani «fašizam»u svom evoluiranom i organiziranom političkom obliku postoji valjda svugdje osim u Hrvatskoj. Hrvatska «fašistička desnica» ratuje otvaranjem blogova na Internetu, što je klasičan znak nezrelosti hrvatske političke scene. Među stotinu i nešto sitno registriranih stranaka, naravno, ima i gotovo krajnje desnih, no, nijedna od njih nije u stanju proći i skupiti više od par tisuća glasova, a kamoli računati da prijeđe prag bilo kojih ozbiljnijih izbora. Drugim riječima, nepostojanjem organiziranog oblika krajnje desnice, Hrvati su osudili sebe da kao i u mnoštvu drugih stvari, budu na margini svjetskih trendova i zbivanja. I to je sukus problematične političke zbilje u Hrvatskoj, ma što novokomponirani antifašisti o tome mislili.

M.M.B.

{mxc}