Iz prošlog Hrvatskog slova prenosimo komentar Mladena Pavkovića koji se zapitao kako je moguće da se istodobno dok smo se prije nekoliko dana prisjećali žrtava Vukovara i Škabrnje, u Karlovcu u povodu 65. obljetnice utemeljenja 1. korpusa narodonooslobodilačke vojske Hrvatske održava partizansko okupljanje. Proslava obljetnice ljudi koji su nakon Drugog svjetskog rata počinili zločin i masakr nad hrvatskim narodom i koji se više gotovo uopće ne spominje, dok se s druge strane čak i upitni pojedinačni incidenti iz Domovinskog rata stavljaju pod povećalo javnosti i seciraju do najsitnijih detalja. "I dok smo se ponovno prisjećali okupacije Vukovara i Škabrnje, u subotu, 17. studenoga, u Karlovcu su bivši partizani slavili i pjevali «po šumama i gorama», mahali crvenim petokrakama i poput predsjednika Mesića vikali «smrt fašizmu, sloboda narodu». Također su uzdizali JNA, jer nas je ta armija «oslobodila» 1945. Međutim, nitko nije rekao da je to ista armija koja je u velikosrpskoj agresiji počinila i stravične zločine, od Vukovara do Škabrnje, i to – s petokrakom na čelu! Bivši karlovački partizani uvjereni su kako ta petokraka nije ista kao i ona iz 1991.!? Ista je, samo je tada nisu nosili Tito, Bakarić, Mamula, Holjevac, Končar, Pijade i drugi, već Kadijević, Mladić, Šešelj, Šljivančanin, Vasiljević, Adžić i drugi. Mesić je na toj proslavi rekao da je «bilo zločina i na partizanskoj strani, ali to ne smije smetati čistoći antifašističke borbe»".

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača, u kojem autor, igrajući se s brojkama zapitao koga ili čega se iz svoje dalje i bliže prošlosti Hrvatska zapravo stidi, a kog poštuje. Tako konstatira da bez obzira na 450 000 pobijenih neposredno prije završetka drugog svjetskog rata (što predstavlja desetinu današnje hrvatske populacije), danas u Lijepoj našoj, šezdeset godina nakon završetka rata ogroman broj ljudi za svoje "zasluge" prima partizanske mirovine: "Ukupno 85.358 mirovina pripada umirovljenim pripadnicima različitih sustava totalitarnog komunističkog režima. Nad njihovim se mirovinama nije provodila nikakva revizija. Nitko ih ne proziva zbog nekoliko zajedničkih zločinačkih pothvata. Istodobno u rujnu 2006. bilo je 44.127 mirovina hrvatskih branitelja i 11.289 mirovina pripadnika Hrvatske vojske. I ti umirovljenici dio su zajedničkog zločinačkog pothvata. Kako je moguće da u Hrvatskoj poslije 60 godina ima više mirovina partizanskih provoditelja zajedničkih zločinačkih pothvata, negoli nedavno završenoga hrvatskog obrambenog oslobodilačkog Domovinskog rata koji je „na ovim prostorima“ trajao dulje negoli Drugi svjetski rat?".

 

 

Iz Večernjeg lista donosimo komentar Milana Ivkošića u kojem se osvrnuo na nekoliko detalja vezano uz parlamentarne izbore održane ove nedjelje u Hrvatskoj. Tako Ivkošić smatra da apsolutnog izbornog pobjednika nema jer se Hrvati u ovom trenutku ne osjećaju pobjednički, a i zato jer je ponuđeni izbor bio prilično loš. «Izuzmemo li nekoliko novih lica, svi sudionici ovih izbora, i kao stranke i kao pojedinci, već su se iskušali. Iskušali su se i u obećanjima koja nisu ostvarili. Iskušali su se i u uveličavanju ostvarenoga. Iskušali su se i u međusobnim optužbama za silne grijehe koje se ni jedni ni drugi nisu usudili sankcionirati ili to nisu htjeli. Iskušali su se i u nedjelotvornu rješavanju i u vještini umanjivanja glavnih problema – nekonkurentna gospodarstva, mnoštva nezaposlenih i golema vanjskog duga. Nijedna od dvije velike stranke uoči ovih izbora nije bila dovoljno jaka za osobitu premoć niti previše slaba da bi doživjela teži poraz».

 

 

Iz Večernjeg lista prenosimo kolumnu Milana Ivkošića, u kojoj autor komentira slučaj Veljka Kadijevića, kojeg ne samo da Haaški sud kazneno ne goni, već uljuljkan u sigurnosti svog toplog doma kojeg su mu tako velikodušno ponudili Rusi, arogantno i nadmoćno daje izjave i baca floskule srpskim, a i hrvatskim novinarima. Kako drugačije shvatiti Kadijevićevu izjavu «kako ga u Hrvatskoj smatraju zločincem zato što je branio Jugoslaviju, a za srpske je nacionaliste veleizdajnik jer nije uništio Hrvatsku a mogao je». U nastavku teksta, Ivkošić citira londonskog povjesničara Marka Attilu Hoare, koji je i sam bio u haaškom istražiteljskom timu, a za tu odluku Carle del Ponte da se Kadijeviću ne sudi, našao je ovu usporedbu: "Bilo bi to kao da je Hitler kažnjen, a da su Himmler, Göring, Goebbels, Keitel i Jodl pušteni da prođu nekažnjeno." Ovdje spominjemo kako se više o razmišljanjima Marka Attila Hoarea može pročitati iz razgovora koji smo u travnju prenijeli iz Slobodne Dalmacije - "Carla del Ponte zaustavila je optužnicu protiv jugo-vrhuške ".(mmb)

 

 

Iz prošlog broja Hrvatskog slova donosimo komentar Zorana Vukmana o pozadini predizbornih aktivnosti predsjednika Mesića, posebice njegovo ponašanje i odnos prema Crkvi, koji bi se prije mogao nazvati kavanskim nego diplomatskim. Vukman smatra kako je prava intencija da se dođe do revizije međunarodnih sporazuma između Svete Stolice i Hrvatske, prvenstveno u smislu vjeronauka i vojnog ordinarijata. Kad bi se zagreblo još malo dublje ispod površine, lako bi se iščitale i Mesićeve «skrivene» namjere aktivnog sudjelovatelja u pred i post izbornim zbivanjima i kuhinjama: "Zapravo, njegova arbitraža i miješanje u izbore je po sebi već skandalozno, no on je i dalje nedodirljiv u domaćim medijima. Njegov stil sve više podsjeća na stil venezuelanskog predsjednika Chaveza. Posebno u odnosu prema katolicima i Crkvi podsjeća na Chavezovu rogobatnost, ali i po osebujnom šeretskom shvaćanju demokracije. S američkom politikom uvijek je tako: dok im je južnoamerički Chavez glavni neprijatelj, balkanski im je Chavez „na ovim prostorima“ najvažniji prijatelj".

 

 

Iz Hrvatskog slova prenosimo članak Mladena Pavkovića, u kojem se postavlja pitanje kako je moguće da pripadnici zločinačke Vojske Republike Srpske, ne samo da do današnjeg dana nisu osuđeni za svoja nedjela, nego ih se u Republici Srpskoj još uvijek slavi kao hrabru i pobjedničku vojsku. "Prije petnaest godina (1992.) osnovana je Vojska Republike Srpske (VRS), koja je naslijedila agresorsku JNA. Djelovala je sve do 2005. U tom razdoblju njezini su pripadnici počinili strašne zločine, od kojih je jedan od najtežih onaj u Srebrenici. U Republici Srpskoj i danas se njome ponose. Imala je čak 70 generala. Svi oni trebali bi biti optuženi i odgovarati za zlo koje su učinili muslimanskom i hrvatskom narodu. Zasad su optuženi i osuđeni tek neki. Ratko Mladić još je na slobodi. Tko su ratni generali VRS? Ne treba prepustiti zaboravu njihova imena, a još manje njihova zlodjela. Sve su to bivši aktivni pripadnici JNA koji su pristupili VRS – dragovoljno. Najznačajniji je Ratko Mladić koji je obavljao dužnost zapovjednika Glavnog štaba".

 

 

Iz novog broja Hrvatskog slova donosimo komentar sveučilišnog profesora i hrvatskog veleposlanika u mirovini – Nikole Debelića. Autor se osvrnuo na fenomen nekažnjenog ubijanja Hrvata od Bleiburga do Ovčare, od Dubajića do Šljivančanina, te zlokobnu šutnju koja je do današnjih vremena karakterizirala odnos hrvatske vlasti spram stotina tisuća ubijenih. Ratko Maček, glasnogovornik vlade nakon hrvatsko-slovenskih pregovora po prvi je puta iznio brojku od 190 000 Hrvata od ukupno 450 000 ubijenih.» Od strane hrvatskih vlasti do sada su dolazile plašljive i izbjegavajuhe ocjene partizanskih nedjela, čak bez jasne moralno-političke osude. To se radije prepuštalo crkvi koja u okviru svog poslanja radi argumentirano i etički besprijekorno. Nnajbolji primjer je povijesna propovijed kardinala Bozanića na bleiburškom polju. Prepušta se i aktivnim, nažalost osamljenim, veteranskim i domovinskim udrugama te odvažnijima među intelektualcima, koji ukazuju da je za puku opstojnost, za dostojanstvo i jedinstvo hrvatskog naroda neophodno izrehi jasnu osudu zločina i imenovati odgovorne. Što se do sada čekalo? Zar je moguhe da hrvatsku vlast ne zanima masakr nad pripadnicima vlastitog naroda, najvehi masakr u Europi nakon završetka II. svjetskog rata? Je li o tome raspravljao Hrvatski sabor? Kako je moguhe da „za more krvi nije izrečena ni jedna presuda“, da ime Josipa Broza još stoji na jednom zagrebačkom trgu, da se kroz mnoge medije uporno glorificira bivša država, a prešuhuju strahote te države…?»

 

 

Iz Glasa Koncila prenosimo urednički komentar Ivana Miklenića koji je detaljno raščlanio sve što je biskup Jezerinac izrekao u svojoj propovjedi koja je zbog napada predsjednika Mesića i pristranog pisanja određenog dijela medija u kratko vrijeme postala «veliki incident» i kamen spoticanja na relaciji - Predsjednik Republike i njegov ured i predstavnici Katoličke Crkve. Miklenić daje svojevrsni mirni uvid u ono što se dogodilo i motive koji zapravo očigledno iza cijele priče stoje. "Jutarnji list od 5. studenoga objavio je mali tekst pod naslovom »Obećanja SDP-a za Jezerinca su 'sotonska zamka'« a u tekstu se nakon proizvoljne uredničke ili novinareve interpretacije korektno donosi odlomak - citat iz propovijedi biskupa Jezerinca u Belaju u nedjelju 4. studenoga, a onda se tom citatu dodaje još jedna rečenica izvađena iz svoga konteksta da bi sav citat dobio novo značenje, ono koje uopće nije bilo izrečeno niti mišljeno. Nakon takve smišljene konstrukcije i zloporabe biskupovih riječi, Jutarnji list usudio se javnosti kao istinitu, a zapravo je lažna, ponuditi sljedeću rečenicu o biskupu Jezerincu: »SDP je smjestio u kontekst komunističkog totalitarizma, a njihova obećanja nazvao je sotonskim.« Ono što je biskup rekao u odlomku o izborima može se odnositi na brojne stranke i na velik postotak članova u drugim strankama, pa je doista zlobno to prikazati kao riječ o jednoj stranci. Činjenica je da je sotonsko obećanje iz raja zemaljskog biskup naveo u kontekstu svoga govora vjernicima o njihovu doprinosu svekolikoj obnovi hrvatskoga društva te se nikako ne može dovoditi u svezu s ikojom strankom".