Iz Hrvatskog slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača koji se osvrnuo na reakcije dijela hrvatske političke elite na javno okupljanje za promjenu imena jednog od najljepših zagrebačkih trgova koji još uvijek nosi ime komunističkoga totalitarista Tita. Kvalifikacije nekih političara, prvenstveno predsjednika Mesića koji je spomenuti skup okarakterizirao  izrazom nostalgije prema NDH, smatra očitim dokazom pomanjkanja i nepotpunosti istinske demokratizacije hrvatskoga društva. "Reagirajući na građansku inicijativu o vraćanju imena Kazališnog trga koje sada krasi ime maršala totalitarne komunističke agresorske JNA – Tita, majstora polit-jugo-frazeologije, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić rekao je da za tu promjenu „ni sada nema povijesnih razloga“, „prosvjedi su sastavni dio demokratskog okružja i folklora“ i „moramo se kloniti prošlosti i okrenuti budućnosti“. Kako inicijativa ima svoje uporište u europskoj Rezoluciji 1481, Bandić je promašio adresu. Svoje poruke trebao je uputiti Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, koja je ocijenila da glede totalitarnih komunističkih režima ima „povijesnih razloga“ za njihovu osudu, zatim kako tu nije riječ o „demokratskom folkloru“ nego o milijunskim žrtvama, te shvatila kako se bez čišćenja povijesnog pamćenja Europa ne može „okrenuti budućnosti“. Zagreb je europski grad, a ne oaza komunističkog totalitarizma".

 

 

Skupština Kosova u nedjelju je u Prištini aklamacijom usvojila deklaraciju o neovisnosti te pokrajine od Srbije. Promatrajući čitavu tamošnju situaciju neutralno i iz objektivnoga kuta, primjetan je znatan raskorak između logike stvari i međunarodnoga prava. Kao što znamo, druga se Jugoslavija sastojala od šest republika: Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije, te dvije autonomne pokrajine u sastavu Srbije: Vojvodine i Kosova. U Ustavu iz 1974. godine republikama je bilo priznato pravo na samoodređenje do odcjepljenja (ne i autonomnim pokrajinama), pa je tako Jugoslavija normativno (iako ne i stvarno) postala konfederacija. Što se pak Badinterovoga rješenja tiče, pravo na odcjepljenje potpisale su sve republike osim Srbije, čak i Crna Gora iz toga vremena. Međutim, i po tumačenju Badinterove komisije ovim pravom nisu bile obuhvaćene bivše autonomne pokrajine.(mmb)

 

 

Kako prenose mediji skupina od petnaestak mladih i maskiranih počinitelja je 13. veljače, dvadesetak minuta poslije ponoći, oštetila zgradu Učeničkog doma Vukovar u vukovarskoj četvrti Borovo naselje. Tom prilikom bejzbolskom palicom i ciglama razbijeno je 18 prozorskih stakala te nogom provaljena ulazna vrata doma. Kako kaže ravnatelj doma Želimir Hincak, tamo je bilo 15-20 mladića srpske nacionalnosti koji su bili maskirani i sa šalovima Crvene zvezde te su imali jednu bejzbolsku palicu kojom su razbijali prozore. Nogom su razvalili i ulazna vrata kada su željeli ući u čemu ih je spriječio noćni čuvar. Nakon toga su se razbježali, a ubrzo je došla i policija. Učenici tvrde da su napadači prilikom napada psovali Hrvatsku, Tuđmana, govorili im da su ustaše, vikali "ovo je Srbija", ali i prijetili djevojkama silovanjem i da će se vratiti ako ih izdaju. Mnoga djeca u trenutku kada su pristigli mediji još uvijek u stanju emocionalnog šoka i straha. Pogledajmo sada što kaže policija. «Zasad ne možemo govoriti o međunacionalnom incidentu jer obrada još traje, a nije poznat ni motiv» - rekao je zamjenik načelnika PU Miroslav Janić. I ostao živ.(mmb)

 

 

Predsjednik Mesić još jednom je, ovoga puta svojim podužim komentarom objavljenim u Glasu Istre pod nazivom «Borce narodnooslobodilačke vojske istražuju obavještajne službe sa svrhom diskreditacije antifašističke prošlosti države Hrvatske» demonstrirao svoje jednostrano i za veliki dio hrvatskoga naroda podcjenjivačko i uvredljivo razmišljanje o zločinima koji su se dogodili za i nakon Drugog svjetskog rata. Tako za Mesića onih 200 000 ljudi koji su od strane «narodnooslobodilačke vojske» zvjerski pobijeni nakon završetka rata, kao i njihovi potomci širom ove države, kao uostalom i diljem svijeta koji za svoje najbliže još uvijek traže pravdu – iako je evidentno da je dobiti ne će – uopće ne postoje. Za predsjednika je neprihvatljiva i sama pomisao da bi se netko usudio pročeprkati po kostima koje sudeći po njegovoj i politici ljudi koji ga okružuju trebaju zauvijek ostati zaboravljene u crnim rupama u kojima se nalaze. Povucimo sada analogiju s primjerima iz svijeta. Ako itko ima pravo govoriti o žrtvama fašizma, to bi onda trebali biti Rusi, jer su za vrijeme rata pretrpjeli ogromne ljudske žrtve. No što je učinio predsjednik Putin? [Putinov posjet Butovu] On je s polja Butovo, na kojem je koliko je do danas poznato od strane komunističkoga režima stradalo oko 20 760 ljudi, odaslao dalekosežnu poruku svojim sunarodnjacima, ali i cijelom svijetu: "Tragedije poput ove događale su se više puta u povijesti čovječanstva... Sve se to događa kad neka ideja, na prvi pogled privlačna, ali u stvarnosti prazna, bude stavljena iznad temeljnih vrijednosti - ljudskog života i ljudskih prava i sloboda." Ove riječi označile su kraj jedne ere u kojoj su se sovjetski zločini u Rusiji prvo kao uopće mogućnost nijekali, pa onda padom komunističkog poretka prešućivali. Rusi tako danas odaju počast svojim žrtvama, zašto Hrvati svoje uporno skrivaju i zaboravljaju? Iako Mesićev tekst ne zaslužuje biti objavljen na ovom portalu, u nastavku ga donosimo kako bi čitatelji dobili cjelovitu sliku o čemu je ovdje zapravo riječ. (mmb)

 

 

Nenad Piskač se u svom komentaru u Hrvatskom slovu ponovno osvrnuo na problematiku Jagodnjaka. Naime, Hrvatsko kulturno vijeće je, kako smo već na portalu pisali 31. siječnja vezano uz taj slučaj organiziralo konferenciju za medije na kojoj su između ostalih nazočili i roditelji djece iz Jagodnjaka. Piskač detaljno razlaže i sumira čitavo stanje, uzroke i posljedice takvih događanja kao i promjene koje su nastupile nakon reakcije ministra Primorca s time u vezi. "Predsjednik Mesić, kad nisu u pitanju Srbi i „inspektori za kerove“, često spominje frazu: Institucije sistema moraju funkcionirati. Da je državni aparat funkcionirao, Ležaja ne bi ni mogao postati ravnateljem, niti bi borba za legitimna prava nesrpske djece u Jagodnjaku trajala od jeseni prošle godine. Ležaja je odavno trebao dobiti otkaz – što bi se vjerojatno i dogodilo da je po nacionalnosti Hrvat, Mađar, Nijemac ili Rom. Ne profunkcioniraju li ustanove legitimnoga sustava hrvatske države u Jagodnjaku, moglo bi se lako dogoditi da nezadovoljni roditelji više ne moraju tražiti pravdu u Osijeku i Zagrebu, nego da Osijek i Zagreb dođu u Jagodnjak. Jedno od neizostavnih pitanja jest i ovo: Stoji li vladajuća Samostalna demokratska srpska stranka iza bivšeg inspektora RSK? Pitanje nije bez osnove, jer se Pupovac u Jagodnjaku na dan ministrova dolaska u školu sastao s Ležajom ali ne i s nezadovoljnim roditeljima".

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo kolumnu Mile Pešorde, člana Hrvatskoga kulturnog vijeća, koji se u njoj pozabavio tematikom reagiranja na nedavno otkazani posjet Pape Benedikta XVI Sveučilištu La Sapienza u Rimu. Tako između ostaloga, komentira i izjave jednog od predavača sa tog Sveučilišta Predraga Matvejevića, koji se nedavni i pohvalio kako je mnogo njegovih studenata sudjelovalo u prosvjedima protiv Papinoga dolaska. "Ne uspjevši, kao deklarirano nehrvatski kandidat na listi SDU dr. B.Horvata, osvojiti Hrvatski sabor 1992., ovaj je profesor francuske književnosti, i sa srpskim JNA generalom Kočom Popovićem supokretač partije UJDI, umirovljen na Sveučilištu u Zagrebu, otišao u svijet promicati tzv. jugoideologiju u «srpskom» ključu te nepostojeći «lingua e letteratura serbo-croata» – od Pariza pa do Rima. Da su nesagledivi učinci njegova jugoangažmana među onima nesklonim hrvatskoj nacionalnoj i kulturnoj suverenosti, ne treba dvojiti. Također nedvojbeno jest da za cijelo to vrijeme svoga boravka u demokracijama Zapada P. Matvejević ni d od demokracije usvojio nije, što pokazuje i njegov zauzimanje protiv prava na slobodu govora i mogućnosti da se rimski papa, na poziv Sveučilišta, obrati studentskoj mladeži u Vječnome Gradu. Ako bi netko na to rekao: boljševik u Rim, boljševik iz Rima, možda ne bi bio u krivu".

 

 

Iz Hrvatskog lista predonosimo članak o dr. Andriji Hebrangu, čovjeku koji je dugi niz godina bio na liniji dosljedne borbe protiv komunizma i njegove totalitarističke strahovlade. U članku je međutim donjet kratki presjek njegovih političkih poteza i odluka kojima je nakon 2000. godine ipak otišao u nekom posve drugom smjeru, zajedno s "reformiranim" i detuđmaniziranim Sanaderovim HDZ-om. "Nakon 2000. godine označen je i svrstan u radikalno krilo HDZ-a, mediji su u sklopu pokliča za tzv. detuđmanizacijom protiv njega vodili nemoralnu i bespoštednu bitku i pozivali Sanadera da ga se riješi. Sanader ga, međutim, nije najurio iz stranke, ali je izabrao nemoralniju metodu suptilnog obračuna s njim. Ne samo da ga je marginalizirao, nego izbornim unutarstranačkim inženjeringom na stranačkom saboru stranke u Rijeci nije dopustio mogućnost da bude izabran u vrh stranke, a onda nije dopustio ni da se dr. Hebrang pojavi kao kandidat na predsjedničkim izborima, kao protukandidat koji je jedini imao izgleda protiv Stjepana Mesića".

 

 

Fran Višnjar izvukao je u komentaru u Vjesniku efektan primjer kako se male država mogu nositi i s velikima ako se države svojih principa i međunarodnog prava. Tako Višnjar piše o malom Islandu bez ratnih brodova kojeg britanska mornarica nije uspjela zaplašiti kada je proširio gospodarsku zonu na 200 milja: "Na Islandu tradicionalno vladaju vrlo uspješne koalicije. Dogovor o raspodjeli ministarstava gotovo je svetinja, a rezolucije i zakoni doneseni u parlamentu nikad se ne povlače jer se prethodno temeljito rasprave. Kada je ta institucija proširila gospodarsku zonu na 200 milja, Velika Britanija poslala je svoje razarače da bi dala do znanja tim potomcima Vikinga kako i britanski ribari imaju pravo loviti gdje žele. I Island je odmah podigao cjelokupnu flotu: nenaoružane ribarske brodice (bio je vidljiv samo pokoji harpunski top za lov na kitove okrenut prema Britancima) hrabro su se ispriječile jednoj od najboljih ratnih mornarica svijeta. I islandske tune i bakalari na koncu su ostali samo islandski! ".