"Ubijenom svećeniku mediji dakle nisu pristupili kao žrtvi nego kao krivcu preduhitrivši svaku službenu istragu i stvarajući gotovo dojam u javnosti da je svećenik takvu smrt i zaslužio" - piše Ivan Miklenić u Glasu Koncila vezano uz ubijenog svećenika Josipa Rafaja. Može se postaviti pitanje kakvu poruku nam daje ovakvo novinarstvo? Odgovor se nameće sam po sebi, i nema naravno nikakve veze sa župnikom iz Generalskog Stola. Naime, svećenici su opet za neke postali klasni neprijatelji s kojima se treba obračunati svakom prilikom i u svakom pogledu. Nekad se to radilo za potrebe komunistički vlastodržaca, a danas se to radi za potrebe onih kojima je transparentnost svaka druga riječ. O opsezima medijske kampanje najbolje svjedoči još niz primjera o izvještavanju hrvatskih tiskovina unazad tjedan, dva vezanim uz Katoličku crkvu u Hrvata, a koje je Miklenić prikupio u uredničkom komentaru koji se može pročitati u nastavku.(mm)

 

 

Iz Hrvatskog lista donosimo komentar Tomislava Držića o nedavno izrečenim tvrdnjama generala Stipetića u emisiji Latinica, a o pokojnome ministru obrane Gojku Šušku. Stipetić je na određeni način opet potvrdio mogućnost postojanja takozvane dvostruke crte zapovjedanja, potkrepljujući to primjerom neobjašnjivo otkazane akcije Otkos, kojom je u prosincu 1991. godine po njegovim riječima trebala biti oslobođena zapadna Slavonija. Izdvajamo: "Konačno smo naišli na vjerodostojni dokument iz kojeg se vidi da je general zbora Anton Tus, tada zapovjednik Glavnog stožera, izdao strogo povjerljivu zapovijed o prestrojavanju postrojbi na druge zadatke. Samo ta zapovijed koju je u prosincu '91. iz Glavnog stožera primilo svih pet zapovjednika slavonskih brigada pobija od riječi do riječi baš sve što je u 'Latinici' pred milijunskim auditorijem izrekao general Stipetić. Prvo što upada u oči jest da nije 'zaboravljivi' general Stipetić stajao u pozadini te zapovijedi nego Anton Tus, zapovjednik Stožera. Sada nam se otvara novo pitanje je li general Petar Stipetić žrtva amnezije ili danas on konstruira svoje i tuđe teorije. O tome možemo samo špekulirati. Jedino što smo doznali jest to da je njegova izjava pred tako velikim auditorijem potpuno neistinita".

 

 

S internetskih stranica www.hdpz.net donosimo komentar Alfreda Obranića, predsjednika Hrvatskog društva političkih zatvorenika, koji se osvrnuo na neospornu povezanost sporta i domoljublja, ali i na neke negativnosti vezane uz tu tematiku, primjerice krajnje neprimjerenu konstantnu zastupljenost svih sportskih događaja u medijima u odnosu na medijsku prisutnost ratnih heroja i junaka koje gotovo uopće i nema. "Pitam, kojemu su to poginulom ili ranjenom vitezu Domovinskog rata ti isti mediji posvetili toliko vremena, pažnje i, na koncu - novca? Niti jednom! Blago Zadro, Andrija Matijaš Pauk, Marko Babić i stotine heroja koje ne mogu sve pobrojiti, bili su spomenuti na toj istoj HTV kao trećerazredni nogometaši. Kakav je to sustav vrijednosti uspostavljen u toj državi Hrvatskoj?"

 

 

Domoljublje i nacionalni ponos prožimaju sve segmente takozvanoga svakodnevnog života i primjenjivi su u svim njegovim sferama, od posla, obitelji, druženja, a na mnogo su načina povezani i sa sportom, pogotovo ako je u pitanju nacionalna reprezentacija. Najboljim primjerom kako se voli i poštuje svoju domovinu prošloga je tjedna pokazao izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Slaven Bilić, što je i prokomentirao Ivica Marijačić u Hrvatskome listu, u komentaru kojeg donosimo u cjelosti. Izdvajamo: "Slaven Bilić, izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, obilježio je prošli tjedan u Hrvatskoj svojim nastupom na konferenciji za novinare kada je rekao daje za njega reprezentacija svetinja i da ni pod koju cijenu ne dolazi u obzir odlazak u neki veliki europski nogometni klub unatoč ponudama koje se dobivaju jednom u životu, pa ako ga žele u Hrvatskom nogometnom savezu, on je spreman potpisati bianco ugovor. Novac ga ne zanima, ne pristaje biti roba, ne prodaje lancune i sl. Bio je to pozitivno šokantan istup koji je ostavio bez teksta ne samo čelnike HNS-a od kojih je jedan, Vlatko Marković, još prije napustio konferenciju za novinare, a drugi, Zorislav Srebrić, je pocrvenio, nego i brojne novinare. U svijetu u kojemu je doista sve, uključujući i čovjeka, pretvoreno u robu za trgovanje, Bilić je na jednostavan način posvjedočio da u životu postoji nešto više, dublje i vrjednije od trgovine, novca i materijalističkoga egoizma".

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo komentar Mladena Pavkovića koji piše o nedavno ponovno aktualiziranoj raspravi na temu mogućnosti objave Registra hrvatskih branitelja. Pavković komentira stajališta udruga branitelja, ali i postavlja pitanje zašto Registar nisu objavili upravo oni političari koji su sada najglasniji, u vrijeme dok su obnašali vlast. Izdvajamo: "Nakon toga u raspravu se uključio i predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Stjepan Mesić, koji je među ostalim izjavio kako nema razloga da se taji Registar, jer je on afirmacija branitelja, a na upit novinara smatra li da Vlada neobjavljivanjem Registra štiti lažne branitelje, odgovorio je kako je to "u krajnjoj liniji vjerojatno". Od političkih stranaka, Mesića je odmah podržala HNS, čiji je klub zastupnika uputio i u saborsku proceduru prijedlog za javnu objavu Jedinstvenog registra branitelja".

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača koji se u njemu dotaknuo tematike hrvatskog priznanja Kosova, svih okolnosti unutar i izvan zemlje koje su ga popratile i zaključaka koji se iz čitave situacije mogu izvući. Piskač tako piše: "Srpska sastavnica u hrvatskoj politici u posljednja dva mandata jedan je od Hrvatskoj nametnutih standarda tzv. velikih članica EU, koje je hrvatska politika prihvatila zdravo za gotovo. Sad kad su velike članice EU jedna za drugom priznale neovisnost Kosova, u Hrvatskoj se pojavio paradoks. Upravo srpska sastavnica hrvatske politike, nametnuta od europskih čimbenika, pokazala se kao protueuropska što je na tragu konstante srpske politike od kad postoje jugoslavije, „regioni“, „jugistočna Europa“ i „Zapadni Balkan“. Zato i čudi da premijer Sanader nije odmah u „europskom duhu“ prihvatio bizantinsku ostavku Slobodana Uzelca koji je na zatvorenoj sjednici vlade glasovao protiv priznanja Kosova i odmah ponudio ostavku. Ta srpska konstanta ne spada u europske standarde 21. stoljeća".

 

 

Bivša haaška tužiteljica Carla del Ponte usprkos velikim zaslugama koje nosi za svoje neosporne napore da svojim pristranim i tendencioznim radom na Međunarodnom sudu prekroji istinu o Domovinskom ratu, ipak smatra da još nije učinila dovoljno. Iz tog razloga, del Ponte uz pomoć «američkoga» novinara Chucka Sudetica izdaje knjigu pod nazivom «Lov: Ja i ratni zločinci», koja će se u talijanskim kjnižarama pojaviti slijedećega tjedna. Već pojedini djelovi objavljeni u Večernjem listu jasno daju naslutiti o kakvoj se istini i činjenicama zapravo radi. Zapravo, knjiga sama po sebi predstavlja logičan nastavak SF priča na kojima je Carla temeljila i svoje optužnice protiv hrvatskih generala. Njena se objektivnost i znanje o povijesnim okolnostima sukoba iz devedesetih godina na ovome području svodi na nekoliko potpuno neutemeljenih, subjektivnih i iskonstruiranih zaključaka, koji su za veći dio svjetske javnosti, a zbog kontinuiteta njihova ponavljanja kako u medijima, tako i u obliku već donijetih presuda, na žalost možda postali i istina. Evo nekih ključnih navoda prema kojima se vidi kako je haaška tužiteljica nastupila u svom poslu koji se nije trebao odnositi na političku ocjenu, već na lov s dokazima na ratne zločince. "Jugoslaviju je devedesetih godina uništio relativno mali broj muškaraca i žena, od kojih su mnogi bili privrženi korupciji, spremni na poticanje svojih ljudi da počine velika nasilja. Glavni i odgovorni za to su bili Slobodan Milošević u Srbiji i Franjo Tuđman u Hrvatskoj te njihovi štićenici", piše Del Ponte.(mmb)

 

 

Iz Hrvatskog lista donosimo komentar autora Milovana Šibla o problematici izolacionizma i tome na koji se on način provodi, posebice od strane velikih i moćnih država i organizacija. Izdvajamo: "Na žalost, ima velikih i moćnih naroda i država koje misle da mogu otimati tuđa prirodna i materijalna dobra, pa i tuđi teritorij. Obranu i nepristajanje na takve zahtjeve moćnih oni, u ovom licemjernom svijetu, često nazivaju izolacionizmom. Inače, pod izolacionizmom, kojim je prvi put u modernoj povijesti nazvana engleska politika u 19. stoljeću (splendid isolatiori) označava se ona vanjska politika koja se protivi savezima s drugim državama i koja izbjegava sve ratove ukoliko nije riječ o obrani vlastitoga teritorija. Pod izolacionizmom se često podrazumijeva i određeni protekcionizam, tj. zakonska ograničenja trgovačke i kulturne razmjene s drugim državama. Što se Hrvatske tiče, ona ne može voditi izolacionističku politiku. To se najbolje vidi u našoj razmjeni sa svijetom. Svake godine od drugih država kupimo za 11 milijarda dolara više robe, nego što one kupe od nas".