"Ubijenom svećeniku mediji dakle nisu pristupili kao žrtvi nego kao krivcu preduhitrivši svaku službenu istragu i stvarajući gotovo dojam u javnosti da je svećenik takvu smrt i zaslužio" - piše Ivan Miklenić u Glasu Koncila vezano uz ubijenog svećenika Josipa Rafaja. Može se postaviti pitanje kakvu poruku nam daje ovakvo novinarstvo? Odgovor se nameće sam po sebi, i nema naravno nikakve veze sa župnikom iz Generalskog Stola. Naime, svećenici su opet za neke postali klasni neprijatelji s kojima se treba obračunati svakom prilikom i u svakom pogledu. Nekad se to radilo za potrebe komunistički vlastodržaca, a danas se to radi za potrebe onih kojima je transparentnost svaka druga riječ. O opsezima medijske kampanje najbolje svjedoči još niz primjera o izvještavanju hrvatskih tiskovina unazad tjedan, dva vezanim uz Katoličku crkvu u Hrvata, a koje je Miklenić prikupio u uredničkom komentaru koji se može pročitati u nastavku.(mm)

Podvale i kritika

Posljednji tjedan u ožujku mediji su se vratili temama iz života Crkve, crkvenih djelatnika i crkvenih medija iskazujući još jednom neinformiranost, nepoznavanje Crkve ali i, što je puno gore, spremnost na podmetanje, manipuliranje i zabrinjavajući stupanj zločestoće i nekorektnosti.

Već prvu tragičnu vijest o pronalasku mrtvoga župnika u Generalskom Stolu pojedini mediji garnirali su insinuacijom o mogućem samoubojstvu, a tiskovine, npr. Jutarnji list, već su u prvoj vijesti, javljajući da je ipak riječ o ubojstvu, počeli »kopati« - naravno na temelju neimenovanih izvora - po župnikovu djelovanju navodeći izričito nekakav župnikov financijski dug i sugerirajući čitateljima da je župnik zapravo za nešto kriv. Jutarnji list objavio je od 17. ožujka do uključno srijede 26. ožujka čak šest tekstova a da ni jedan od tih tekstova nije lišen insinuacija o kojekakvim mogućim negativnostima iz života ili djelovanja ubijenoga svećenika - premda službena istraga, što je u skladu s korektnim postupanjem, nije dala za to nikakav podatak. Večernji list o tom je slučaju objavio četiri teksta od kojih su prvi i posljednji korektni, a druga dva upuštaju se u također u otkrivanja tobožnjih svećenikovih negativnosti u životu i djelovanju. Slično su o tome javljali i drugi mediji garnirajući uvijek svoja izvješća i mogućim krivnjama svećenika.

Ubijenom svećeniku mediji dakle nisu pristupili kao žrtvi nego kao krivcu preduhitrivši svaku službenu istragu i stvarajući gotovo dojam u javnosti da je svećenik takvu smrt i zaslužio. Budući da nije riječ o osobnom animozitetu autora tih tekstova i urednika prema tome konkretnom svećeniku, očito je slučaj iskorišten za još jedno ocrnjivanje svećenika kao takvih. Postupajući tako, mediji su pogazili svaki trag etičnosti i otkrili svoju nedopustivu pristranost i neprincipijelnost. Ti isti mediji nisu npr. nikada za neke u ratu ubijene žrtve - za koje se sada vode sudski procesi -obavijestili javnost, premda im je dobro poznato, ni o životu ni o djelovanju tih žrtava čiju likvidaciju svatko častan osuđuje. Ne postoji, naime, krivnja koja bi opravdala zločin. To načelo mediji uglavnom poštuju osim kad je riječ o svećeniku - kao što otkriva slučaj župnika iz Generalskoga Stola - ili nekome koga smatraju ideološkim ili političkim neprijateljem. Budući da na tu pojavu nisu osjetili potrebu reagirati ni političari, ni udruge civilnoga društva, ni cehovska udruga, očito je da je okrivljavanje i ocrnjivanje svećenika u hrvatskoj javnosti postalo nešto normalno, štoviše ocrnjivanje svećenika - dojam je - izvršavanje je zadatka ocrnjivanja Crkve u Hrvatskoj i njezina potiskivanja iz javnosti. Ipak novost je da zločestoća može ići tako daleko da se za taj zadatak koristi i svećenik kad je žrtva nasilja - čak ubojstva.

Upravo u taj kontekst uklapa se i novinska konstrukcija i podvala objavljena u Jutarnjem listu od 25. ožujka u tekstu pod naslovom »Župnik na slavlje s prijateljima potrošio oko 50 tisuća kuna«. Tekst drastično dezinformira javnost jer su autor i urednik pokazali potpuno nepoznavanje funkcioniranja crkvene zajednice i jer su prešućujući bitne okolnosti od treće osobe saznali moguću cijenu za svečani ručak za 200 osoba. U stvarnosti, što čitatelji Jutarnjega nisu mogli saznati, riječ je o slavlju koje su svom župniku, jer ga cijene i poštuju, priredili članovi župnoga pastoralnog i ekonomskog vijeća i prijatelji koji su ga željeli počastiti, tako da za to slavlje nisu ni župnik ni župna blagajna dali niti kune. Sudionici toga slavlja bili su upravo župni vijećnici i prijatelji sa svojim obiteljima, dakle i sa svojom djecom, a domaćin slavlja član je župnoga ekonomskog vijeća te je bio jedan od donatora.

To slavlje, koje je zapravo pokazalo kako je taj svećenik cijenjen i poštivan jer je pravi i angažirani dušobrižnik (a da nije tako, nikakvoga slavlja ne bi ni bilo), komentator Večernjega lista u broju od 28. ožujka iskoristio je za prozivanje svećenika i cijele Crkve u Hrvatskoj. U tekstu »Vjera na tulumu« autor je iznio niz netočnih podataka koji se ne mogu opravdati da su autorovo mišljenje, iznio optužbe koje nemaju nikakvoga pokrića u stvarnosti i otkrio da ipak nije informiran o crkvenom životu i djelovanju. Licemjerno je, nakon podvala u podacima koje je napisao bez ikakve provjere, tvrditi sa stanovitim žaljenjem da »Crkva gubi povjerenje i moralnu uvjerljivost«. Od takvoga komentatora ipak bi se očekivalo da poznaje i poštuje činjenice koje želi komentirati, jer ako ne stoje činjenice (a u ovom slučaju ne stoje), onda su bezvrijedni i zaključci. Nitko od osoba crkvenoga duha nema ništa protiv da se na temelju objektivnih činjenica kritiziraju eventualne pojave podlijeganja crkvenih službenika ovozemaljskim užicima, taštini, sebeljublju ili drugim negativnostima, ali kad se to ističe bez pokrića u stvarnosti, onda je to svjesno ili nesvjesno dolijevanje ulja na vatru onih koji pod svaku cijenu žele ocrniti i svećenike i Crkvu.

Svoj prilog ocrnjivanju Crkve dao je i Nacional od 25. ožujka te više web-portala koji su prenijeli konstrukciju Nacionalova novinara o tobožnjem »skandaloznom stavu Crkve u Hrvata« o obrezanju žena. Neprofesionalno i nekolegijalno podmećući Glasu Koncila stav kojega u tekstu s web-portala Glasa Koncila, na koji se poziva, naprosto nema, Nacional i neki web-portali grubo su dezinformirali javnost. U tom tekstu samo je protumačeno obredno i običajno obrezanje, a svatko dobronamjeran i imalo informiran o vjeri zna da se s vjerskog gledišta ne može odobriti sakaćenje ljudskoga tijela ili ikojega organa.

Očito, ako i nema pravoga povoda da bi se kritizirali crkveni službenici ili crkveni stavovi, naši mediji ih izmisle, plasiraju javnosti a onda po njima raspale kritikom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila