Hrvatski premijer i predsjednik oštro su u srijedu osudili i odbacili izjavu srbijanskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića "kako je Hrvatska kriva za etničko čišćenje Srba u Oluji". Podsjećamo, srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić izjavio je u utorak u Zagrebu na sastanku Jadransko-jonske inicijative kako bi Srbija i Hrvatska trebale zajedno predvoditi regiju prema članstvu u Europskoj Uniji ostavljajući iza sebe tragedije, poput razaranja Vukovara i, kako je rekao, etničkog čišćenja više od četvrt milijuna hrvatskih Srba tijekom Oluje. Pa iako je hrvatski državni vrh ove posebno uvredljive kvalifikacije za vukovarske žrtve jasno odbacilo, postavlja se pitanje koliko je dio hrvatske političke elite za takvo ponašanje i odnos ne samo Srba, nego i čitave međunarodne zajednice spram Domovinskoga rata, sam kriv. U tom smislu izjasnio se i Jeremić podrugljivo dobacivši kako njemu uopće nije jasno zašto se Mesić i Sanader na njegove riječi bune, kada i sami vode politiku koja ih potvrđuje.(mmb)

 

 

Obraćajući se neki dan hrvatskim vojnicima i policajcima, sudionicima hodočašća u Lourdes smještenima u tamošnjem vojnom kampu, premijer Ivo Sanader istaknuo je kako je Hrvatskoj sada najpotrebnije zajedništvo svih građana, koje se mora osjetiti u svim dijelovima hrvatskog društva. "Ne smijemo se svađati i stvarati razlike među nama. Hrvatska je umorna od prošlosti, ali je nikad ne smijemo zaboraviti i iz nje trebamo izvući pouke", kazao je. Premijer je očito ponesen pozitivnom duhovnom atmosferom (što je za svaku pohvalu) odlučio «srediti» problem umjetnih podjela i klasifikacija hrvatskih građana kao «partizana» odnosno «ustaša» šezdesetak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kako se ovoj Sanaderovoj izjavi u nekim napisima pridala epska dimenzija, privukla je i našu pažnju.(mmb)

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača koji se između ostalog osvrnuo na premijeru novoga filma Jakova Sedlara o Franji Tuđmani. Film zapravo prikazuje realno činjenično stanje, odnosno mogućnost usporedbe današnjeg položaja prvog hrvatskog predsjednika u Hrvatskoj sa položajem Stepinca nakon dolaska na vlast "osloboditelja". Izdvajamo: "Pola stoljeća čekalo se da se sa Stepinca skine jugokomunistička osuda i razmontira destepinčevizacija. Koliko ćemo čekati da se s Tuđmana opere blato kojim ga godinama gađa bijesna rulja jugoslavenski orijentiranih klošara vičući – raspni, raspni ga? Ako bismo opet trebali čekati pola stoljeća, onda se moramo zapitati koja je razlika između totalitarnog komunističkog režima i demokracije? Koja je razlika u kvaliteti „oslobođenja“ iz svibnja 1945. i „oslobođenja“ iz siječnja 2000., s obzirom na činjenicu da su oba po dolasku na vlast odmah napravila temeljitu čistku i instalirala jednoumlje?"

 

 

U incidentu, koji dogodio 4. ožujka 2007. kraj Jalalabada u afganistanskoj pokrajini Nangahar, više marinaca iz osiguranja konvoja otvorilo je vatru iz automatskog oružja na civile, nakon što je jedan od njih ranjen u samoubilačkom napadu. Skupine za zaštitu ljudskih prava objavile su da je tom prilikom 19 nenaoružanih civila ubijeno, a 50 ljudi je ranjeno. Iako Hrvatska vojska 1995. godine, točnije za vrijeme trajanja danas na Haaškome sudu toliko aktualne akcije «Oluja», po mnogim kriterijima navodno nije bila ni blizu zadovoljavanja NATO standarda, ne sjećamo se da je i u jednoj akciji Hrvatske vojske na ovakav način pobijeno i ranjeno toliko civila koliko je to učinjeno tijekom samo jedne «lude i uzbudljive» vožnje američkog konvoja. Pa ipak, danas se sudi hrvatskim generalima po zapovjednoj odgovornosti, dok američki časnici za teške incidente bivaju oslobođenih bilo kakvih optužbi i puno prije suđenja.(mmb)

 

 

Potaknuti pismima koja smo primili, prenosimo iz prošlog Hrvatskog lista tekst Davora Domazeta-Loše "Mediji najpogodniji za djelovanje vučjeg čopora". U prvom dijelu autor raspravlja ulogu britanske politike nakon što je, u trenutku kada su se Sjedinjene Američke Države prebacile na Afganistan i Irak, "preuzela glavnu ulogu u ‘nedovršenom miru’ na tzv. ‘zapadnom Balkanu’". U drugom dijelu, koji je već izazvao niz reakcija [Kada te vučji čopor uzme na zub], autor raspravlja podrobnije ulogu pojedinih ljudi unutar Hrvatske u medijskom obračunu s državotvornim idejama, zaključujući: "Slijedom 'naputka Brzezinski' po prešutnom nalogu ustoličenog trećesiječanjskog 'vučjeg čopora' podređeni medijsko-udružbeni 'čoporčići' otpočeli su svoj lov na hrvatskom velikom lovištu uporabom verbalnog streljiva, poput, govora mržnje, fašizama, deset mračnih deset godina, detuđmanizacije, rigidne desnice i to u državi čija je nezavisnost i sloboda izborena s mnogo krvi njezinih branitelja i velikim žrtvama njezinih žitelja. Tim verbalnim streljivom prvo se počelo pucati na branitelje i generale, a potom na sve one koje su oni označili kao protivnike 'demokracije i ljudskih prava'. Po naputku političke ispravnosti politički trećesiječanjski 'vučji čopor' svjesno je pristao da žrtvu i patnju, ali i ponos i dostojanstvo ne samo jednog naraštaja hrvatskih žitelja podaštavaju do mjere da će suicid hrvatskog branitelja tijekom vremena prestati biti bilo kakva vijest".

 

 

U redovitom uredničkom komentaru u novom broju Glasa Koncila Ivan Miklenić osvrnuo se na način na koji su hrvatski mediji izvijestili o nekim nedavnim važnim događajima. Naravno, nikakvih pomaka na bolje nema, prije će biti baš obrnuto: "Medijima u Hrvatskoj nije bila važna ni zajednička međunarodna izjava triju komisija »Iustitia et pax« biskupskih konferencija Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske pod naslovom »O pravu na grob i o dužnosti pijeteta«. Istina, mediji je nisu prešutjeli, ali su je uglavnom dimenzionirali kao manje važnu npr. od stradanja kojeg psa ili mačke. Uzalud su, i samo krajnje naivni, mogli priželjkivati da se koja kontakt-emisija na javnoj televiziji posveti toj temi, posebno baš toj izjavi koja je veoma uravnotežena, dobrohotna, civilizacijska i krajnje humanistička. Ništa nije za javnu televiziju značilo što se prvi put u povijesti samostalnih država dogodila takva zajednička međunarodna izjava tako istaknutih crkvenih tijela iz tri države. I tiskovine su uglavnom izbjegle objaviti ikakav komentar o toj izjavi, što očito znači da medijski gospodari i moćnici ne žele da se raščisti prošlost, da se iskaže ljudsko dostojanstvo svim žrtvama i da se po jednakim kriterijima osude zločini svih triju totalitarističkih fašističkih, nacionalsocijalističkih i komunističkih režima, ne žele da se stvore uvjeti da se toliki u hrvatskom društvu više ne moraju baviti prošlošću. Medijski gospodari i moćnici očito jako dobro znaju koje to snage u sustavu i izvan sustava vladaju Hrvatskom i koje to snage ne žele da se rasvijetljena i istinom oslobođena prošlost prepusti povjesničarima, i da se pozornost usmjeri na važna pitanja sadašnjega hrvatskog društva".

 

 

Iz Večernjeg lista prenosimo kolumnu Tihomira Dujmovića koji je prokomentirao medijsku hajku na direktora programa Domagoja Burića i njegov dopis vezano uz emisiju "30 u hladu", koji je izazvao buru negodovanja brižnih čuvara anacionalne Hrvatske. Izdvajamo: "Hrvatska država kao i druge države ima državnu televiziju, ali je HTV u poimanju nacionalne dimenzije miljama udaljena i od prakse BBC-a i od ORF-a ili od slovenske državne televizije. Taj anacionalni pečat koji je isklesala jugoslavenska sinteza, to je bolest kojoj se ne vidi lijeka. Ta mržnja svakog domoljublja, ta alergičnost na iskazivanje baš svake nacionalne svijesti, ta potreba da se unište sve relacije što su nastale kad je hrvatska država nastajala, to izrugivanje svakoj nacionalnoj svetinji, mržnja i nerazumijevanja baš svega što ima nacionalni kontekst, to frapira. To nužno vodi u nove mržnje, jer se jedan dio naroda s drugim istinski, najdublje i najiskrenije ne razumije. Naime, nema države s državnom TV koja tako prezire svoj nacionalni identitet i nacionalnu svijest!"

 

 

Iz Hrvatskog lista donosimo komentar Ivice Marijačića o 110. obljetnici rođenja  blaženog Alojzija Stepinca, navršenoj 8. svibnja ove godine. Marijačić je prokomentirao najvažnije detalje iz Stepinčeva života, posebice dio koji se odnosi na komunistički progon i izdržavanje kazne u Lepoglavi. Također donosi malo poznate i gotovo nevjerojatne pojedinosti u postupcima vlasti nakon njegove smrti: "Po nalogu Josipa Broza, tri mjeseca nakon pokopa, režimski su zločinci otvorili njegov lijes i unakazili tijelo. Plašili su se da dokazi o trovanju naknadno ne budu pronađeni, pa su mu izuzeli neke tjelesne organe. Zastrašujuća je činjenica, za koju gotovo nitko ni danas u Hrvatskoj ne zna, da su mu zločinci iščupali srce i prenijeli ga u boci formalina u Šarengradsku ulicu u Zagrebu gdje je bila milicijska stanica te ga spalili u tamošnjoj peći. Danas je na tom mjestu u Šarengradskoj policijska ambulanta, a u njezinom podrumu je još uvijek peć u kojoj je spaljeno Stepinčevo srce."