Iako mnogi nemaju osobito pozitivno mišljenje o ulozi Vesne Škare Ožbolt u hrvatskoj politici, činjenica je kako je ona neke događaje izravno pratila. Stoga može biti zanimljivo pročitati što je o svjedočenju Petera Galbraitha ona napisala na svom blogu. Izdvajamo: "Meni je (F. Tuđman, op. ur.) na primjer dao jasan naputak:"Sve domaće Srbe zadržati u Podunavlju.Sve što je došlo iz drugih dijelova Hrvatske vratiti tamo u svoje kuće, a sve što je došlo iz Jugoslavije ili BiH i naselilo se u Podunavlje poslati u njihove države". Tako smo i napravili. Gdje sada npr. živi onaj Rade Keserica, izbjeglica iz okolice Zadra koji je nakon Oluje došao u Beli Manastir. Živi u svojoj kući u okolici Zadra u koju se vratio negdje 1998. Nije otišao u Srbiju ostao je u Hrvatskoj, i to za vrijeme vlasti etničkog čistača F. Tuđmana. Petar Galbraith znao je za taj naputak. Čuo ga je više puta, a i zajedno smo bili na mnogim mjestima, kada je trebalo uvjeravati Srbe da ostanu jer ih je srpska propaganda strašila. Sve to zna Petar Galbraith pa me čudi da ovako govori".(mm)

 

 

Bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith ustvrdio je u ponedjeljak pred Haškim sudom, kao svjedok tužiteljstva, kako je 1995. onemogućavanje povratka srpskog stanovništva izbjeglog u Oluji bila hrvatska državna politika. Već ova izjava je začuđujuća budući da se mi ne sjećamo nikakvog onemogućavanja povratka srpskim izbjeglicama, a da je toga bilo nesumnjivo bi međunarodna zajednica, kojoj je sam Peter Galbraith bio jedan od glasnijih predstavnika, izvršila snažan pritisak na Republiku Hrvatsku. Na Haaškom sudu bivši američki veleposlanik je iznio još niz kritika na račun naše zemlje, pa je između ostaloga ustvrdio kako se radilo na zakonima i propisima koji su otežavali dobivanje hrvatskog državljanstva i povratak imovine. Također, naveo je kako je masovan palež i pljačke srpske imovine na prostorima oslobođenima nakon Oluje bili naređeni ili namjerno dopuštani . Podsjećamo, Galbraith je kao obećavajući mladi američki diplomat, s odgovarajućim obiteljskim «pedigreom», bio u Hrvatskoj u nekim presudnim trenutcima Domovinskoga rata, odnosno od lipnja 1993. do siječnja 1998. godine. No, njegova su djelovanja bila onda, kao uostalom i danas, malo je reći kontradiktorna. Štoviše, njegovo svjedočenje pokazuje kako nikada nije prebolio što njegovo čedo, zvano Plan Z4, nije zaživjelo i lansiralo ga u orbitu s ostalim diplomatskim zvijezdama koje su napravile zavidne karijere na račun naših stradanja.(mmb,mm)

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo komentar Mladena Pavkovića o Vladimiru Nazoru, koji je do 1942. godine glasio za jednog od najistaknutijih hrvatskih pjesnika Na žalost, tako reći preko noći, od hrvatskoga pjesnika s osjećajem za nacionalno postao je komunistički pisac kojem veličanje vladajućih ideologija i vođa bio sastavni dio posla. Također, ne smiju se zaboraviti ni zlodjela koja je učinio jednom kada se priključio Titovim komunistima. Izdvajamo: "Taj i takav "najhrvatskiji pjesnik", koji se potpuno stavio u službu osvetničkog boljševizma Titovih komunista, među ostalim napisao je i ovaj stih: "Uz Tita i Staljina dva junačka sina, nas neće ni pakao smest". I ne samo to. Kao jedan od najvećih komunističkih vođa, 18. svibnja 1944. uputio je jasnu prijetnju smrtnom kaznom i konfiskacijom imovine svojim kolegama piscima i umjetnicima: "Tko je radeći za neprijatelja vršio agitaciju ili propagandu rječju, djelom i pismom, naročito književnošću i umjetnošću kažnjava se smrću, a samo u slučajevima vrijednim naročitog obzira prinudnim radom i gubitkom građanskih prava, proglašenjem za neprijatelja naroda te konfiskacijom imovine"."

 

 

Iz katoličkog lista "MI" prenosimo članak mons. dr. Mile Bogovića, povjesničara i gospićko-senjskog biskupa, o tome kako treba uložiti poseban napor ne bi li se hrvatska povijest već jednom izvukla iz ideoloških i političkih obrazaca i napisala na temelju činjenicama. U uvodu Bogović kaže: "Pišem ovo u nekom strahu da ću među ljude koji očekuju istinu o našoj prošlosti još više proširiti osjećaj nemoći. Naime, nadali smo se da ćemo nakon pada komunističkog sustava moći razobličiti sve krivotvorine koje je on proizvodio na našu štetu i da ćemo konačno dobiti sliku naše povijesti onakvom kakva je ona bila. Ta slika ne samo da nije dobivena nego joj se svakim danom stvaraju uvijek nove teškoće. Ovaj put neću govoriti o „novim prilozima“ za iskrivljavanje naše povijesti, nego o teškoćama pred kojima se nalazi današnji povjesničar kada želi pisati o vremenu komunističke vladavine na našim prostorima".

 

 

Nakon nedavne smišljeno iscenirane «afere» u svezi s nastupom Marka Perkovića Thompsona na Trgu bana Jelačića povodom Dana branitelja i pokušaja da se hrvatskim građanima ponovno implicira koketiranje s ustaškim simbolima, što je već postalo ne samo bijedno nego i neukusno, mediji su ipak prenijeli vijest kako će spomenuti pjevač sa dvije pjesme nastupiti na HRT-u nakon utakmice Hrvatska –Turska. Ta je informacija potvrđena i od strane urednika sportskoga programa Brune Kovačevića koji je između ostaloga istaknuo kako je pjevačev nastup dogovoren još prije nekoga vremena i kako u toj činjenici uopće ne vidi neki problem. Lijepo od njega, no tako vjerojatno ipak, sudeći po njihovim najnovijim istupima u javnosti ne misle primjerice Vesna Pusić ili premijer Sanader. Jer Pusićka već danima optužuje Vladu kako podržava ustašoidnu (ma što god to značilo) politiku, a premijer se pokrio po ušima i kazao kako je Thompsonov nasup na Trgu bio štetan. Ima li mnogo razlike između vremena Jugoslavije kada je primjerice bila zabranjena jedna Vila Velebita, samo zato što se u njoj spominje Hrvatska i današnje zabrane Thompsonovih pjesama, primjetno je kako je princip vrlo sličan. Samo se današnje zabrane opravdavaju nekakvim ustaštvom. Ma kakvim, kojim i čijim, prestanite više hrvatskome narodu nametati povijesnu krivnju kako bi oprali svoje krvave grijehe i pustite ga da živi u svojoj državi, na svome tlu, s vjerom u Boga i ponosom u grudima. Zar tražimo previše?(mmb)

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo komentar Zorana Vukmana o fenomenologiji i kulturnoj, ali i povijesno političkoj dimenziji i pozadini nogometa kao sporta, što se najbolje može vidjeti i tijekom aktualnog nogometnog prvenstva u Austriji i Švicarskoj. Izdvajamo: "No zanimljivo je da na takvim natjecanjima kao što su svjetsko ili sada aktualno europsko nogometno prvenstvo, mnoge nacije koje su inače depolitizirane, koje žive u nekoj demokratskoj samodostatnosti lišenoj prevelikih nacionalnih emocija, u ozračju žara i borbi u nogometnim arenama, pokazuju odjednom i neke strasti koje su obojane poviješću, odnosno prošlošću, politikom i nekim rivalitetima koji nisu potekli sa sportskih terena. Neke veće nacije osjećaju se superiornima manjima, „mali“ se podcjenjuju, a „veliki“ ne mogu podnijeti kad od malih izgube. Europa koliko god bila kontinent velike kulture, pod kožom nije imuna od svojih starih atavizama."

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo komentar Mladena Pavkovića o teatralnoj i istodobno vrlo učinkovitoj politici "srpskoga tribuna" Milorada Pupovca koji u hrvatskoj javnosti uporno izjednačava krivnju za ono što se dogodilo u Domovinskome ratu i bez ikakvoga suzdržavanja priznaje kako je Srbima u Hrvatskoj matična zemlja Srbija, a Hrvatska samo mjesto gdje, eto, žive. Izdvajamo: "I dok je Pupovcu ostala duboko u sjećanju slika kako "jadni" Srbi u osobnim automobilima i na traktorima bježe iz Hrvatske, iako ih je predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman neprestano pozivao da ostanu jer nema razloga za "egzodus", Pupovac nikada nije rekao kako je vidio hrvatske izbjeglice iz Vukovara, Baranje, Erduta, Iloka i mnogih drugih mjesta kako pred četnicima bježe s plastičnim vrećicama u kojima su strpali cijelu svoju imovinu! Sav taj "zaborav" otišao je tako daleko da se danas sudi i osuđuje hrvatske branitelje za smrt "srpskih civila" koji su u jeku najžešćih sukoba bili na prvim crtama obrane!"

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo urednički komentar Nenada Piskača koji je ovoga puta prokomentirao suradnju Hrvatske sa Haaškim sudom i izjavu Jadranke Kosor kako je hrvatska Vlada dostavila apsolutno sve dokumente koji su se od njih tražili. Izdvajamo: " Istu kvalitetu izjave dao bi prije pedesetak godina i Vladimir Bakarić, da je Tito, glavni tužitelj i sudac, od njega tražio dokumente o „narodnim neprijateljima“ u vlastitim redovima. Od 788 traženih dokumenata, vlada nije isporučila Haagu samo jedan, i to tzv. topničke dnevnike – koji su trebali dokazati prekomjerno granatiranje topova Republike Hrvatske na „regiju Krajina“, jer, sada je to jasno, svjedoci Tužiteljstva su toliko nepouzdani i nevjerodostojni da izazivaju globalni podsmjeh. Sud valjda misli da je operacija Oluja bila vojna vježba u kojoj su birokrati brojali čahure. Sud, dakako, nije zatražio od JNA „topničke dnevnike“ glede granatiranja Vukovara, Dubrovnika, Županje, Gospića, Zadra, Šibenika, Siska, Pakraca, Lipika, Zagreba… jer je JNA branila žrtvu – Jugoslaviju - od agresora – zajedničkog zločinačkog pothvata Hrvatske."