Iz Večernjeg lista prenosimo komentar Milana Ivkošića o vođi SDP-a Zoranu Milanoviću. Kao povod za ovaj komentar, Ivkošiću je poslužilo Milanovićevo javno, prije bismo mogli reći izjednačavanje nego usporedba, predsjednika HDZ-a Ive Sanadera sa Slobodanom Miloševićem. Ivkošić se ne zadržava tek ne komentaru te izjave, već iznosi psihološki i mentalni portret predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. "Od svojih ideoloških predaka Milanović je naslijedio lakoću suđenja o drugima. No treba ga podsjetiti da je on predsjednik stranke koja je naslijedila isti Savez komunista kojemu je pripadao i Slobodan Milošević. Ni Tuđmana, ni HDZ-a, ni Sanadera još nije bilo ni na vidiku kad su jednoj Partiji pripadali Ivica Račan i vođa podivljalih srpskih masa koje su na “mitinzima istine” uzvikivale “Hoćemo oružje!” Kad se pojavila stranka, sa dr. Franjom Tuđmanom na čelu, koja je narodu davala nadu da će od toga oružja zaštititi Hrvatsku, Račan ju je, s lako prepoznatljivom optužbom da hoće rušiti Jugoslaviju, nazvao “strankom opasnih namjera”."(djl)

 

 

Zanimljiva je činjenica da se ovih dana, potaknuti nizom nebuloznih izjava kojima nas redovito časti predsjednik Mesić, kao kritičari njegovih poteza i izjava počinju oglašavati i neki mediji kojima to inače baš i nije uređivačka politika. U tom smislu donosimo komentar Tomislava Klauškog s portala Index.hr, koji se vrlo oštro osvrnuo na Mesićevo ponašanje posljednjih tjedana, spominjući i prijašnje afere. Iako se s nekima od iznesenih tvrdnji ne bi mogli složiti, svakako se čini vrijednim pročitati osvrt na Mesićeve poteze iz perspektive onih koji obično slažu s njegovom politikom. "Prije dva tjedna Mesić je izletio s idejom velike koalicije SDP-a i HDZ-a i nije se zaustavljao danima. E kad je saga o koaliciji definitivno dosadila Bogu i vragu, novinari je izvrtili, a stranke demantirale do besvijesti, Mesić se odjednom prebacio na drugu temu: Pelješki most. Sjećate se kako se ne tako davno šef države odlučno usprotivio gradnji tog Skadra na Pelješcu, tvrdio da je to propast za Hrvatsku, da nam to ne treba i slično? Onda je naglo zašutio, kako to već običava kad mu neka tema dosadi, da bi se odjednom trgnuo iz drijemeža upravo u trenutku kad je HDZ taj monstruozni projekt počeo koristiti u kampanji. I onda, u trećem činu ovog političkog vodvilja, Mesić na pozornicu izlazi kao čuvar Ustava i demokratskog poretka, kritizirajući vojnog ordinarija Jurja Jezerinca zbog miješanja u kampanju, odnosno napada na SDP".

 

 

Zoran Vukman u Hrvatskom slovu postavlja pitanje da li je vjera izgubila prostor u današnjem javnom životu, te ako je tomu tako – koji su uzroci takvog stanja? Konstatira kako je u današnje vrijeme posebno važno ne samo propovjedati religijske postulate, nego ih živjeti i realizirati usprkos svim otegotnim okolnostima i izazovima koje moderno doba sa sobom nosi.  "Nama ponekad nedostaje te hrabrosti da zapaljeni Duhom krenemo korak dalje. No treba biti realan: danas su u smislu medijske evangelizacije i svjedočenja najteža vremena za kršćane. Najmoćniji i najbogatiji mediji u pravilu su sve nenaklonjeniji kršćanima jer Kristova poruka udara u oklopljene savjesti i skrivene interese velikih gazda. Ako bismo parafrazirali onu izreku o Bogu i bogatstvu, onda bi mogli reći da su stvari došle dotle da se može reći: ne može se služiti i Bogu i moćnim medijima koji su postali moć za sebe i paralelne institucije neformalne društvene vlasti. Novinski magnati moćnici su poput bankara, državnika, političara i sudaca, koji kroje mentalitet i kartu novoga svjetskoga poretka. Bilo kakva monoteistička religija, a prije svega kršćanstvo, za njih je smetnja jer poziva na preispitivanje savjesti, ulazi u ljudsko srce i razotkriva njegove namisli".

 

 

Nenad Piskač u svom uredničkom komentaru u Hrvatskom slovu govori o poražavajućim kriterijima koji se primjenjuju pri selektivnom odlučivanju koji se od uvjetno rečeno ratnih zločina moraju sankcionirati, a koji su zločinci amnestirani već zbog samog cilja i smjera politike koju su svojedobno vodili. Zlončincima se tako od strane suda u Haagu proglašavaju pokojni borci za slobodnu Hrvatsku – Tuđman, Šušak, Bobetko, Červenko, dok se drugima poput Tita i njegovih jugokomunista nikad nije, a očito ni neće suditi. "Pomaka, međutim, ipak ima. Nedavno je izišla knjiga "Žrtvoslov Ruševa, Djedine Rijeke, Sovskog Dola, Pake i Imrijevaca" (Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Podružnica Osijek, Ogranak Đakovo) u nakladi od 500 primjeraka. U knjizi su za svako mjesto navedene do sad poznate žrtve partizanskog pokreta i komunističkog režima, kao i iskazi i svjedočanstva. No, je li to dovoljno ili treba učiniti korak dalje od nametnutog nam poražavajućeg kriterija? "Prema svim pokazateljima, znatan broj Hrvata i drugih, iz Ruševa, Djedine Rijeke, Sovskog Dola, Pake i Imrijevaca stradao je ili nestao u poraću. Stoga je i naglasak ovog žrtvoslova na ratnim i poslijeratnim žrtvama/stradanju Hrvata. Poimence je popisano 226 mještana… stradalih kao vojnici i(li) kao civili tijekom drugoga svjetskog rata i u poraću. Što prije i preciznije dođemo do cjelovite istine o žrtvama rata i poraća Drugoga svjetskoga rata, totalitarnog komunističkog režima i velikosrpske agresije s početka devedesetih, to ćemo se efikasnije oduprijeti pogubnim manipuliranjima samozvanih antifašista, velikosrpske propagande i haaške politike "pomirbe naroda jugoistočne Europe."

 

 

Iz Večernjeg lista prenosimo kolumnu Tihomira Dujmovića u kojoj se pozabavio sa svim onim što se od hrvatskih političara i njihovih stranaka u ovo predizborno vrijeme može čuti. Postavlja pitanje zašto se u medijima uopće ne spominju ona pitanja koja su za interese hrvatske države od vitalnog značaja, dok se stranački čelnici uporno prepucavaju oko jednih te istih, moglo bi se reći trivijalnih stvari: "Mi zapravo imamo desetak ozbiljnih tema koje će bilo kojoj vlasti doći na dnevni red praktično čim sjedne u Banske dvore i stoga je frapantno da te teme preskače većina stranaka, kao što je fantastično da iste teme ignorira većina medija! Nešto bi demagogije čovjek otrpio ovih dana, no ignoriranje vitalnih političkih tema iritira! Pogledajte političke teme o kojima se govorilo do sada. Sve nevažnije od nevažnijeg, najčešće čisti futurizam lišen životne realnosti, izborna predstava kao fotogenična kulisa podmetnuta za kakvu dobru fotku! Nema dvojbe da je priča o tome treba li oporezovati špekulativni kapital nastao ulaganjem u dionice relevantna, ali da se tjednima dvije najveće stranke spore samo i jedino oko toga, to djeluje kao narihtana nogometna utakmica!"

 

 

Iz Večernjeg lista donosimo kolumnu Tihomira Dujmovića, u kojoj autor komentira hrvatsku politiku na Jadranu od Tuđmana preko Račanove pa sve do Sanaderove vlade. Posebno se osvrnuo na upravo aktualne rasprave oko gradnje Pelješkog mosta, te reakcije koje je posljednjih dana glede toga iznjela oporba predvođena SDP-ovim Zoranom Milanovićem. "Sad kad Sanader u toj priči, gradeći most na Pelješcu, pokušava ignorirati niz povijesnih perverzija uperenih primarno protiv hrvatskih interesa, napadaju ga onako kako, primjerice, Tita, Đilasa ili, recimo, Račana glede Pirana nikada nitko nije napadao! Sad predsjednik države napada premijera te iste države zato što je počeo graditi most! Nije Granić nigdje pogriješio, nije Đilas sugerirao ovakvu granicu na Neumu, a Tito kimnuo glavom i još zločinački potvrdio da Bokokotorski zaljev dobiva Crna Gora, ne, ništa tu nije važno, samo je Sanader krivac jer spašava što se spasiti može! I tu krivnju detektira predsjednik hrvatske države i predstavnik Hrvata u BiH Komšić! U isti glas! Ovdje više nitko ne dramatizira činjenicu da je kod Neuma hrvatska obala prepolovljena mimo svake logike! Ne, već predsjednik hrvatske države poručuje premijeru hrvatske države neka ne gradi most na Pelješcu! A poručuje mu to i hrvatski predstavnik u vrhu BiH Komšić koji to ponavlja grlatije od čelnika SDA! U istom dahu šef oporbe Milanović gradnju mosta proglašava šarlatanstvom! Moguće! Sve je moguće!"

 

 

Nenad Piskač u svom se uredničkom komentaru u Hrvatskom slovu osvrnuo na vanjskopolitički smjer kojim je Hrvatska nakon izbora 2000. godine krenula, a Sanaderova vlada nastavila, svesrdno «potpomognuta» utjecajem vanjskih čimbenika i određenih medija. Komentira način na koji je primjerice Jutarnji list od samog početka Sanaderove vlasti pokušavao sudjelovati i krojiti politiku – od načina na koji je trebalo sastaviti koaliciju, do odnosa prema haaškom sudu. "Dodajmo tomu da se isti list cijeli protekli mandat dosljedno i jednoumno trudi dokazati kako je za Hrvatsku najbolje: Bezuvjetna suradnja s Haaškim sudom, povratak Srba u neželjenu im hrvatsku državu i jačanje balkanske politike regionalne suradnje. Nemoguće je ne primijetiti kako je sve ispite Jutarnjeg lista aktualna koalicijska vlada položila, jer da nije JUL bi je već smijenio. I na kraju, je li Sanader svojim govorom u UN-u ispunio očekivanja i naputke JUL-a ili hrvatske većine?" Dovoljno je usporediti neke od njihovih tekstova s njegovim govorom, a zatim sve to s tri zbornika HKV-a – Haaški sud – zajednički zločinački pothvat – Što je to?.

 

 

Iz Hrvatskog slova donosimo komentar Zorana Vukmana u kojem piše o problematici natalitetne politike kako u Hrvatskoj, tako i općenito. Zaključuje kako je teško braniti stavove koji su sami po sebi sirovi i neinteligentni, poput onog nedavno izrečenog od HDZ-ove zastupnice Ivane Sušec Trakoštanec kako svaka žena vrijedi onoliko koliko ima djece. S druge je strane, teško braniti i stavove koji odlaze u drugu krajnost te negiraju svako majčinstvo i vrijednost rađanja kao darivanja novoga života. Vukman smatra da je rješenje tog problema zapravo u otkrivanju same biti rađanja i majčinstva, a to je ljubav. «I jedan i drugi radikalizam na rađanje gleda samo kao na biološki kontrapunkt vlastitih ideoloških sučeljavanja. Kad apstrahiramo svu onu bol i muku koju žena podnese dok rađa, a koju radost rođenja djeteta vrlo brzo gurne u zaborav, darivanje života novome biću, dolazak na svijet novoga stvorenja, duboko je mistični čin ukoliko je čin ž|eljenosti, ljubavi, pripadanja, jer svaka žena koja trudnoću dublje proživljava svjesna je toga da između nje i djeteta postoji jedan neponovljivi emotivni i duhovni rast koji je iznad svake biologije i gole naturalnosti. Zato bih parafrazirao tu nezgodnu izjavu i rekao: Svaka žena, kao i svaki čovjek, vrijedi onoliko koliko istinski ljubi. To je duboko kršćanski aksiom, kristovski, koji bi svaki kršćanin trebao iznova promisliti i aktualizirati u svom životu».