JUL-ova brnjica

Da koalicijska vlada nije ispunila JUL-ove ciljeve, JUL bi je već smijenio

Milanovićeva izjava kako Sanader brani hrvatske interese s previše galame i na štetu Hrvatske prvorazredna je glupost i zloća, osobito zato što je izrečena u kontekstu besramne prvostupanjske presude MKSJ velikosrpskim agresorima Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću. Ne bi se Milanović zaletio da dan prije njegove izjave nije objavljena vijest kako je šef Haa{kog tribunala uputio pismo UN-u u kojemu se žali na navodni pritisak Republike Hrvatske na neovisnost MKSJ. S Pocarovim vjetrom u leđa Milanović se osjeća jakim, kao što se 1945. osjećao jakim generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije J. B. Tito sa Churchil-Staljinovim vjetrom u leđa. Tako je Milanović i u praksi pokazao da mu je Tito uzor. Partija u Hrvatskoj nikad samostalno i bez vanjskog (protuhrvatskog) vjetra u leđa ne ide u osvajanje vlasti.

Osovina Pocard – Milanović dobro funkcionira i vani i u Hrvatskoj. Tihu galamu nastalu po presudi Hrvatska, međutim, nije mogla izbjeći zbog monstruoznosti haaške presude. Zabrinjavajuće je što nije bila jača i snažnija (sjetimo se Ruande!). Zabrinjavajuće je, međutim, i to što se Hrvatska od dolaska Milanovićeva prethodnika Račana na vlast – okrenula budućnosti zaboravivši prošlost i što tu politiku Sanader nije nadišao. Uopće stoga ne čudi što je Jutarnji list 10. listopada donio naslov što premijer Sanader treba reći u UN-u?. Poruka je došla samo dva dana poslije odluke da će Sanader, a ne Mesić, govoriti na Općoj skupštini. Poruka je članka da ne smije tamo galamiti, nego treba nastupiti baš onako milanovićevsko-račanovsko-haaško-mesićevski, onako pokornički, nesamostalno, kako smo kao država vani nastupali od 3. siječnja 2000. do danas. Onim političkim stilom, dakle, i onom retorikom koja je pridonijela sramnoj presudi vukovarskim krvnicima, na koju, poručuje Titov slijednik, ne smijemo galamiti.

Nije prvi put da medijski stroj potpomognut vanjskim čimbenicima nameće demokratski izabranoj vlasti kako treba „nastupiti“ i pritom kroji hrvatsku prošlost, sadašnjost i budućnost. Već na početku Sanaderova mandata vanjski čimbenici i medijski stroj objasnili su kako treba nastupiti glede sklapanja koalicije – bez HSP-a. A kad je u koaliciju umjesto HSP-a neprirodno uletio Pupovac, onda su objasnili kako i sama koalicija treba „nastupiti“. Evo što je Jutarnji list (zamj. gl. ur. Davor Butković, 6. prosinca 2003.) poručio na početku mandata. Prvo, "da će politika Ive Sanadera i na području kreiranja dominantne društvene atmosfere, kao i na vanjskopolitičkom području, biti, zapravo, politika kontinuiteta" Račanove koalicije. Drugo, predstavnici „krajnje desnice“ - "žele da Hrvatska drastično skrene u desno i da se što je snažnije moguće ospori liberalni sustav vrijednosti, koji je promovirala Račanova vlada, te da se umjesto dostignutog stupnja liberalizma.... počinje uspostavljati radikalni konzervativno-nacionalistički model, s Crkvom kao glavnim orijentacijskim elementom...".

Treće, "Promjene koje HDZ želi donijeti ne bi trebale, ponovimo, biti promjene koje zadiru u već postignuti stupanj liberalizacije... ". Butković je k tomu locirao i zagovornike „krajnje desnog stava“, to su oni "koji se oglašavaju kako u minornim publikacijama poput Hrvatskog slova i Fokusa, ali i u reprezentativnom (za stavove Katoličke crkve) Glasu Koncila". Nekoliko dana kasnije isti list i autor idu korak dalje: "Sanaderov HDZ mora poći od činjenice da je Tuđmanova ostavština neupotrebljiva"; "jedan od glavnih jamstava uspjeha te stranke u predstojećem mandatu jest što veći i što očigledniji odmak od Tuđmanova političkog i svjetonazorskog naslijeđa"; itd. Dodajmo tomu da se isti list cijeli protekli mandat dosljedno i jednoumno trudi dokazati kako je za Hrvatsku najbolje: Bezuvjetna suradnja s Haaškim sudom, povratak Srba u neželjenu im hrvatsku državu i jačanje balkanske politike regionalne suradnje. Nemoguće je ne primijetiti kako je sve ispite Jutarnjeg lista aktualna koalicijska vlada položila, jer da nije JUL bi je već smijenio. I na kraju, je li Sanader svojim govorom u UN-u ispunio očekivanja i naputke JUL-a ili hrvatske većine?

Usporedite, dakle, njegov govor u UN-u (15. listopada) s tekstom što premijer Sanader treba reći u UN-u? (JUL, 10. listopada), a onda sve to s tri zbornika HKV-a – Haaški sud – zajednički zločinački pothvat – Što je to?. Upozoravam eventualne komparatiste da predsjednik vlade nije glasnogovornik JUL-a, kako ne bi došlo do nepotrebne zabune. S obzirom da sam došao do margine stranice, stignem samo još napisati kako premijer u UN-u nije „galamio“, pa možemo zaključiti da su njegovim „nastupom“ zadovoljni i SDP i Pantovčak i JUL i kompletan Savez za Haag. Jer: „Teško je vjerovati da će Sanaderov govor imati neki ozbiljniji učinak… Međutim, riječ je o vrlo rijetkom primjeru pravog državničkog govora, što ga je održao neki od hrvatskih političara“ (D. Butković}, JUL, 16. listopada).

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo

{mxc}