Balkanski Chavez

Teško je naći riječi kojim bi opisali Mesićevu prijetnju biskupu Jezerincu da mu ne će dopustiti ulazak u vojne objekte. Takva javna razina komunikacije jednog predsjednika države s vojnim ordinarijem spada u kavansko, šeretsko ponašanje kojim se izražava prezir prema jednom biskupu i samoj Katoličkoj Crkvi od strane „građanina-predsjednika“. Mesić više ne krije da njegova mržnja prema Crkvi nadilazi krajnji prag njegove sposobnosti za ideološkom samokontrolom. Mesićeva prostačka logika svodi se na pojednostavnjenu kapricioznost državnog poglavara koji želi demonstrirati svoju moć i koji se inati nad tim bezobraznim „popovima“ i vatikanskim agentima: ne će meni Papa biskupe u vojsci postavljat! Još samo fali pa da Mesić poput Staljina upita: A koliko taj rimski Papa ima divizija? Predsjednik države javno komunicira mimo minimuma diplomatske pristojnosti jer Crkvu doživljava kao vreću u koju svatko može udarati.

Sve je jasnija skrivena motivacija njegovog ponašanja: Mesićeva administracija svjesno koristi prigode za zaoštravanje prema Crkvi kako bi dovela u pitanje međunarodne ugovore između Hrvatske i Svete Stolice, kako bi iznašla argumente za reviziju ugovora posebno u segmentu vjeronauka i vojnog ordinarijata. Zapravo, predsjednikova poruka mons. Jezerincu može se drukčije iščitati: da ne želi samo istjerati vjeronauk iz škola nego i Crkvu iz vojske! To je poanta cijele ove predizborne priče oko „miješanja“ Crkve u politiku. Ideološki podtekst svega toga je konačna izolacija i marginalizacija Crkve u Hrvata kao još jedine vertikale u ovome narodu koju još nisu uspjeli rastočiti. Hrvatska je po ukusu Mesićeva klana previše bliska Vatikanu, previše bliska Crkvi i Crkva ima previše utjecaja u društvu kojeg treba maksimalno reducirati. Mesićevo agresivno ponašanje prema Crkvi nije samo stvar osobne nesnošljivosti nego i određene politike koja će doći na vidjelo ukoliko se promijeni vlast. Mesić bi sa SDP-om i HNS-om imao mogućnost potencirati i provesti u djelo reviziju ugovora s Vatikanom.

Predsjednik države se od početka kampanje nametnuo kao svojevrsni supervizor i korektor koji nastoji pristrano utjecati na predizborna zbivanja. Zato treba očekivati da će se još pristranije umiješati i u postizborna događanja ukoliko bude takva situacija koja bi pogodovala njegovom utjecaju. Bude li pat pozicija između HDZ-a i SDP-a za očekivati je da mandatara Vlade izabere među lijevim blokom. Ako dvije najveće stranke budu toliko izjednačene da nijedna ne bude mogla imati većinu za formiranje Vlade, Sanader bi mogao doći u poziciju birati: ili u koaliciju s SDP-om, pa podijeliti vlast prema Mesićevu receptu kojeg zagovara od početka, ili otići u oporbu i prihvatiti opet Mesićevo rješenje. U tom slučaju, ako se HDZ i SDP ne bi mogli dogovoriti, Mesić bi iz rukava izvukao Čačića kao mandatara. Dakako, ovo su sve obične analitičke spekulacije, konačnu riječ imaju birači. U svakom slučaju Mesićevo ponašanje upućuje na njegovo neraspoloženje da u bilo kakvoj kombinaciji dopusti Sanaderu ponovno formirati Vladu, osim u slučaju uvjerljive pobjede HDZ-a.

Kako bilo, Mesić ne će biti samo formalni promatrač nego aktivni djelitelj karata nakon izbora. Vrlo je vjerojatno da bi HDZ i HSP mogli dobiti potrebnu većinu, no u tom se slučaju može napraviti pritisak na Sanadera da ne koalira s HSP-om. Mesić je svojim izjavama i takvu mogućnost najavio. Zapravo, njegova arbitraža i miješanje u izbore je po sebi već skandalozno, no on je i dalje nedodirljiv u domaćim medijima. Njegov stil sve više podsjeća na stil venezuelanskog predsjednika Chaveza. Posebno u odnosu prema katolicima i Crkvi podsjeća na Chavezovu rogobatnost, ali i po osebujnom šeretskom shvaćanju demokracije. S američkom politikom uvijek je tako: dok im je južnoamerički Chavez glavni neprijatelj, balkanski im je Chavez „na ovim prostorima“ najvažniji prijatelj.

Zoran Vukman
Hrvatsko slovo

{mxc}