Glasovanje »protiv«

Parlamentarni izbori za 6. saziv Hrvatskoga sabora - osim što su važni jer određuju kome i koliko pripada pravo prvenstva na sastavljanje vlade u sljedećem mandatu - značajni su jer otkrivaju tendencije, procese i odnose u sadašnjem hrvatskom društvu pa zaslužuju pomniju analizu.

Podatak da se više od trećine osoba s pravom glasa nije poslužilo svojim pravom - a to više što je broj apstinenata veći negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2003. - zaslužio bi znanstvenu analizu. No, budući da je mala vjerojatnost da bi itko u Hrvatskoj poduzeo takav napor, potrebno je pokušati osvijetliti barem neke važnije od mogućih razloga za takvo ponašanje tako velikoga dijela biračkog tijela. Uz one osobe koje su bile spriječene nekom višom silom kao i uz one koje su po svom izboru svjesno i odlučno potpuno apolitične i uz one ravnodušne i neodgovorne pa izlazak na izbore ne smatraju svojom dužnošću, velik broj osoba nije izišao na izbore jer su razočarani politikom, i to konkretno politikom, izbornim sustavom, strankama i kandidatima u Hrvatskoj.

Gotovo svi se slažu - a tako su govorili ili pisali i prije 25. studenoga - da su ovogodišnji izbori iznimno važni, sasvim je sigurno da je jedva moguće da bi itko bio neinformiran o održavanju izbora, pa nesudjelovanje u izborima može ponajprije značiti - prosvjed. Naime, birači koji su se pokajali što su dali glas određenoj političkoj opciji ili stranci videći što i kako je nakon toga djelovala, ne žele se više opeći i biti suodgovorni za postupanja s kojima se nikako ne mogu složiti. Vrlo je vjerojatno da ima osoba s takvim iskustvom svake stranke ili opcije koja je participirala bilo kao vlast bilo kao oporba u državnoj vlasti, pa je to znak nezadovoljstva stranačkim predvodnicima i stranačkim vrhuškama.

Objektivni promatrač vrlo lako može naći brojne važne i velike zamjerke svim strankama i opcijama, a ponajprije im se može prigovoriti da se premalo zalažu za konkretno opće dobro hrvatskih građana i da se premalo mijenjaju, premalo poboljšavaju, premalo lišavaju partitokratskih i podobničkih manira. Oni pak koji su izišli na izbore - a koji se ne ubrajaju u zaljubljenike svojih stranaka i opcija (takvi zbog toga nisu ni sposobni vidjeti njihove slabosti te im uvijek daju svoj glas) - uvelike su se poslužili onima najjačim, što im naše izborno zakonodavstvo omogućuje, a to je da budu protiv, da dadnu svoj glas tako da bude protiv stranke ili opcije koja im je antipatična ili opasna.

Tako je HDZ dobio glasove, osim one od svojih vjernih birača, i od onih koji su se uplašili ideološke retorike (npr. trajno spominjanje otvorenoga društva) i neodmjerenih katkad čak doživljenih kao »skojevskih« izjava predstavnika SDP-a. U dijelu biračkoga tijela zavladala je gotovo panika od SDP-ova skretanja s Račanove linije dok je bio na vlasti s koalicijskim partnerima i od povezivanja s HNS-om i njegovim u znatnoj mjeri kozmopolitskim, anacionalnim, sektaškim i ideološkim liberalizmom. Potpuno nepotrebno ušutkavanje nekih neistomišljenika pa i crkvene hijerarhije u predizbornoj kampanji, koje je zapravo značilo povratak prema nedemokratskom uskraćivanju prava na javni govor i nastup, motiviralo je mnoge građane da svoj glas dadnu HDZ-u, premda mu ga inače nikada ne bi dali.

HDZ je tako na ovim izborima dobio u izvjesnom smislu mandat da bude promotor demokratizacije u hrvatskom društvu, a koja je bila zaustavljena, osobito u mandatu dosadašnje vlade, sustavnim medijskim i ideološkim provođenjem tzv. detuđmanizacije. U tim okvirima treba tražiti i obrazloženje zašto su praktički s političke scene pometene sve druge stranke desnog centra ili one još desnije, kao i nezavisni kandidati. Izbori su, očito je, bili velik ideološki okršaj u hrvatskome društvu.

Podatak da SDP nije nikada dosada dobio ni približno toliko glasova kao na ovim izborima ne znači da su svi oni koji su mu dali svoj glas pristali uz njegovu političku opciju ni da su se priklonili lijevome centru. Izborni rezultat SDP-a ne znači da su birači prepoznali program ili tîm - kako se isticalo u promidžbi - već je ta stranka dobila glasove, uz one svojih vjernih birača, i onih koji su željeli kazniti HDZ zbog njegovih propusta, promašaja i nedorečenosti za 4-godišnje vladavine, koji žele promjenu makar tek toliku da vladajuća stranka izgubi vlast kad već ne mogu utjecati da bi stranka ili opcija na vlasti stvarno njegovala, ostvarivala i promovirala hrvatske nacionalne interese odnosno ostvarivala ono što je po njihovu mišljenju sada najpotrebnije.

Tako je, može se reći, na ovim parlamentarnim izborima maksimalno iskorištena jedina mogućnost stvarnog utjecaja na politiku, političke stranke i političare koju dopušta naše zakonodavstvo - da se bude protiv nekoga. Naime, oni koji glasuju »protiv«, ako ih je dovoljno, stvarno mogu spriječiti ili kazniti neku stranku ili opciju, a svi drugi koji glasuju »za« zapravo su samo iskorišteni da nekoj stranci ili opciji omoguće da radi što ona hoće u svom mandatu i da nikome za to ne odgovara do sljedećih izbora. Sve to pokazuje da je doista nužna promjena izbornoga zakonodavstva, da je nužno uspostaviti mogućnost biračima da nadziru one kojima su dali svoj glas i da ih na taj način i tijekom mandata mogu demokratskim sredstvima prisiljavati da budu učinkovitiji i odgovorniji.

Krajnji je čas - a na što potiče i iskustvo ovih parlamentarnih izbora - da se u hrvatskom društvu stvore zakonski i drugi uvjeti da svi građani svojim društvenim angažmanom, pa i sudjelovanjem u izborima, mogu svoju snagu pokazati tako da budu »za«, za boljitak nekoga aspekta ili cijeloga društva, jer dok je snaga samo u mogućnosti biti »protiv«, ne može biti pravoga napretka hrvatskoga društva.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

{mxc}