Nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch, sa sjedištem u Washingtonu, u četvrtak je objavila izvješće o stanju ljudskih prava u svijetu za 2008. godinu u kojem, u dijelu koji se odnosi na Hrvatsku, ocjenjuje kako je "tijekom 2007. godine u Hrvatskoj došlo do skromnih postignuća u poštivanju ljudskih prava koja su djelomice povezana s njenom kandidaturom za članstvo u Europskoj uniji". Ključni problemi koji još uvijek postoje odnose se na naslijeđe iz rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. Ostvaren je, ali još uvijek nedostatan, napredak u otklanjanju preostalih zapreka koje stoje na putu povratku i reintegraciji izbjeglih Srba. Napravljeni su neki pomaci k utvrđivanju stvarne odgovornosti za povrede ljudskih prava tijekom rata, s tim da su još uvijek u pitanju nepristranost i učinkovitost kaznenih progona pred domaćim sudovima, ističe HRW. I tako dalje. I tako dalje. I tako dalje. Dakle, iz izvješća organizacije koja sebe voli nazivati organizacijom koja «štiti» ljudska prava s lakoćom se može iščitati pristranost, neobjektivnost, površnost, i zlonamjernost. A, nakon velikosrpske agresije koja je devedesetih godina počinjena nad građanima Republike Hrvatske, i u situaciji da danas u Haagu sudi hrvatskim generalima za zajednički zločinački pothvat dok Šljivančanin slobodno šeće, opravdano se postavlja pitanje do kad će se ovakve idiotarije raznoraznih «izvješća» o raznoraznim «napredcima» hrvatske civiliziranosti i demokracije morati trpjeti i zbog čega?(mmb)

 

 

Predsjednik Vlade dr. Ivo Sanader ocijenio je u srijedu da je slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel "prešao mjeru koja je uobičajena u diplomatskim odnosima dviju zemalja", kada je na sjednici Vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta u kontekstu rasprave o hrvatskom Zaštićenom ekološko-ribolovnom pojasu izjavio da je Hrvatska posljednjih mjeseci praktički prekinula diplomatske odnose sa Slovenijom i da već pet, šest mjeseci nema kontakata na razini ministara vanjskih poslova. "Hrvatska nije prekinula diplomatske odnose sa Slovenijom, a ako je netko to pokušao, onda je to Rupel", rekao je Sanader i dodao da je glavni hrvatski pregovarač s Europskom unijom Vladimir Drobnjak još jesenas tražio sastanak u slovenskom Ministarstvu vanjskih poslova, ali da još nije dobio termin.(mmb)

 

 

Nakon totalnog neuspjeha Hrvatske stranke prava na prošlim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, gdje su pokazavši da su ih određeni potezi njihova stranačkoga vođe Ante Đapića, koji je svojim autokratskim ponašanjem izazvao i izlazak dvojice , za tu stranku veoma važnih ljudi – Tadića i Rožića, odveli u posve krivom smjeru, što je na kraju rezultiralo i samo jednim osvojenim mandatom u Saboru. Stranka koja se nekad predstavljala kao izrazito državotvorno orijentirana, počela je u tom smislu raditi prevelike kompromise i ustupke pragmatične naravi, koji su jedan za drugim pokazivali sve manje onog što im je nekoć predstavljalo primarni interes, a sve više beskompromisnu Đapićevu želju za vlasti, a takva se «politika» počela naplaćivati, tako da Đapić danas ima problema sa onim ljudima koji su oduvijek predstavljali samu kičmu stranke. Tako postoji vrlo velika vjerojatnost da će na unutarstranačkim izborima koji HSP-u predstoje u travnju ove godine, kao Đapićev protukandidat biti jedna od najaktivnijih i u javnosti najomiljenijih političarki, Ruža Tomašić.(mmb)

 

 

Cijelu prošlu godinu gledali smo i slušali nadmene slovenske političare kako se pripremaju za predsjedanje Europskom unijom i daju pompozne izjave i najave. Kad ono, 29 dana nakon dobivanja predsjedanja EU, stvoriše velike probleme kako EU tako i najvećoj svjetskoj sili SAD. Naime, slovenska diplomacija, u trenutcima kada se nije bavila pumpanjem skandala oko ZERP-a, pustila je u medije sadržaj ozbiljnih i tajnih razgovora sa SAD-om, u kojima je sudjelovala kao predstavnik EU-a. Ovakvi postupci doveli su do toga da se cijeli svijet sada smije, a europske zemlje zabrinuto razmišljaju kako za ovih pet mjeseci prebroditi političko nedonošče na njihovom čelu. Nesposobni susjedi tako su na najjasniji način sami razotkrili svoj «balkanski» pristup politici (a to je inače pridjev kojim redovito vole častiti hrvatsku stranu). Dodamo li tome soliranje oko guranja Srbije prema EU, dok sami Srbi ne žele tamo nego se priklanjaju trenutno zbog Kosova Rusiji - i u manje od mjesec dana slovenska diplomacija nanizala je rijetko viđen niz promašaja. Tako i slovenski motivi u pristupu prema Hrvatskoj postaju svima jasniji, da ne kažemo trensparentni. Hoće li to netko napokon iskoristiti?(mmb)

 

 

Suđenje generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu nastavljeno je čitanjem dokumentacije i prikazivanjem videosnimki nastalih tijekom akcije zauzimanja sela u Medačkom džepu. Na snimkama se ne vide srpski civili i vojnici. Sela su napuštena, a na materijalu snimljenom neposredno nakon ulaska HV-a gotovo sve kuće su čitave uz manja oštećenja. No, na snimkama s datumima 14. i 15. rujna, odnosno pri povlačenju, većina je kuća uništena i zapaljena. Videosnimke sugeriraju dakle da su toliko spominjani navodi takozvanog Aneksa VII, odnosno izvješća za Vijeće sigurnosti UN-a, točni. Dakle, u Aneksa VII se zaključuje da ubijanja i masakriranja srpskih civila nije bilo, ali da su kuće od strane pripadnika HV-a naknadno srušene. Ipak, tek uzimanje u obzir svih činjenica koje su u ovom konkretnom slučaju u ono vrijeme bile relevantne može se dobiti cjelovitija slika i odgovor na pitanje zašto su se tada možda povlačili određeni potezi koje je iz današnje perspektive teško razumjeti i opravdati, naravno ako ih se izvuče iz šireg konteksta. Naime, nakon uspješno provedene akcije u Medačkom džepu u kojoj je poginulo 6 i ranjeno 53 hrvatskih vojnika, Hrvatska vojska se našla u situaciji da je bila prisiljena na povlačenje, dok su na njihove položaje trebale doći snage UN-a. Već samo zbog toga što je na područjima koja su držale snage UNPROFOR-a, prema službenim podacima ubijeno oko 600 Hrvata, jasno je da dolazak UNPROFOR-a 1993. u Medački džep nije ulijevalo nikakvu sigurnost.(mmb)

 

 

Ovih su se dana u pojedinim hrvatskim medijima, a u svezi sa suđenjem hrvatskim generalima Norcu i Ademiju za navodne zločine koji su se dogodili tijekom akcije Medački džep, pojavili napisi o postojanju stanovitoga dokumenta za koji su obrane Ademija i Norca, prema haaškim pravilima, znale, a koji je objavljen na britanskim i hrvatskim internetskim stranicama. Riječ je o dokumentu koji su izradili UN-ovi istražitelji za Vijeće sigurnosti, godinu dana nakon akcije HV-a u Medačkom džepu. Iako ime dokumenta u hrvatskim medijima nije navedeno, po sadržaju bi se moglo zaključiti da se radi o takozvanom Aneksu VII, o kojem smo već prije dosta vremena pisali na našem portalu, neke smo dijelove i preveli, a vezano uz spomenuti dokument donijeli smo i dio vjerojatno najopsežnije i najtemeljitijie znanstvene studije o zbivanjima u Medačkom džepu koju je napisao član Upravnog odbora HKV-a Miroslav Međimorec.  Podsjećamo, iz dijelova spomenutog dokumenta koji sma ranije donjeli može se zaključiti kako namjernih ubojstava srpskoga civilnog stanovništva za vrijeme trajanja akcije nije bilo. Haag je svojedobno i pored ovakvih zaključaka UN-ovih istražitelja, svejedno, pokrenuo proces, a Savo Štrbac "osigurao" svjedoke optužbe. Iako su pojedine dijelove teksta pojedini mediji sada prenijeli kao senzacionalno otkriće valja naglasiti da se radi o podacima koji su već dulje poznati, i konkretno na našem portalu objavljivani. Postavlja se pitanje stoga, kako je moguće da je našoj maloj redakciji ovaj dokument poznat već duže vrijeme, a drugima - kao nije.(mmb)

 

 

S obzirom na činjenicu da čitava optužnica stoji na vrlo klimavim nogama, haaško je Tužiteljstvo reagiralo i u zadnji čas pribavilo opsežnu «ekspertizu» Reynauda Theunensa od gotovo 700 stranica koja po svemu sudeći predstavlja glavnu osovinu iliti kičmu čitavog slučaja protiv hrvatskih generala vezano uz akciju Oluja, i tzv. zločinačkog zajedničkog pothvata. A da bi se manjkava i nevjerodostojna optužnica protiv hrvatskih generala još malo dodatno osnažila, tužiteljstvo je dovelo još jednog svjedoka eksperta, umirovljenoga britanskog general-bojnika Andrew Pringlea. O najvažnijim promišljanjima ovog zadnjeg u skraćenom obliku izvijestila je Hina. Budući da se oba navedena "stručnjaka" ne razlikuju ni u čemu u svojoj ulozi i namjeni, umjesto da se bavimo jedino ekspertizom Belgijca Reynauda Theunensa, za što će zasigurno biti još prilike, ovdje ćemo također komentirati stručno mišljenje britanskoga eksperta haaškog Tužiteljstva - koji se sasvim profesionalizirao u svojstvu svjedoka pojavivši se jednako kao i njegov belgijski kolega u nizu haaških procesa. Spomenuti britanski časnik, nakon silnih proučavanja ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u svojstvu vojnog eksperta, zaključio je kako ga je doktrina JNA iznenadila u sličnosti s doktrinom NATO-a ili britanske vojske i drugih zapadnoeuropskih zemalja. Istina, može biti da mi možda ne znamo kakvom se doktrinom vode NATO i britanske snage, primjerice, trenutno u Iraku, ali u svakom slučaju znamo da njegova razmišljanja o tome kako je Hrvatska vojska tijekom Domovinskog rata funkcionirala po JNA doktrini nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Ni blizu tako neuspješno, i nizašto osim za oslobođenje Domovine.

 

 

Hrvati su opet u vrhu europskog rukometa. Naime, u nedjelju su u Norveškoj, izgubivši u finalu protiv danske ekipe postali europski doprvaci, nastavivši tako na najbolji mogući način kontinuitet «paklenih» uspjeha s velikih natjecanja. Uzevši u obzir činjenicu da su se izbornik Červar i njegovi dečki još od priprema borili s ozljedama, ali i standardnim podmetanjima od strane pojedinih novinara, koja su nažalost kulminirala usred samoga prvenstva, ostvarili su junački podvig, za koji zaslužuju iskrene čestitke i svaku pohvalu. Pero Metličić, kapetan hrvatske rukometne reprezentacije, nakon finalne utakmice izgledao je kao da je izašao iz gladijatorske arene. Flaster na čelu, flaster ispod oka. Konstatirao je kako dovoljno govori podatak kako su ovo prvenstvo završili sa samo sedam zdravih igrača. Ono zbog čega su hrvatski pakleni rukometaši i ovoga puta pobjednici jest njihova neosporna i hvale vrijedna želja i ljubav s kojom igraju za svoju reprezentaciju i domovinu, što je za svakog od njih, kako ističu i Balić, Metličić, Dominiković, Sulić i svi ostali uvijek i iznova poseban, jedinstveni događaj. A još kada bi se na njih ugledalii političari koji su se požurili im poslati telegrame podrške, gdje bi nam bio kraj...(mmb)