Prije nekih desetak godina na hrvatskoj je televiziji prikazan dokumentarni film «Olovne godine» autora Darka Dovranića koji je obiljem materijala i dokaza pokazao da je dan 27. srpnja 1941. bio samo i isključivo velikosrpski četnički ustanak u prostorima Hrvatske gdje su Srbi činili većinu, a ne nikako antifašistički ustanak. Film je zbog svoje autentičnosti doživio mnoge kritike takozvanih «neistomišljenika» među kojima je među najglasnijima bio i Stipe Šuvar, koji je spomenuti dokumentarac nazvao neoustaškom propagandom, nazivom, kojim su se posljednjih nekoliko godina obilato služili brojni «hrvatski» političari. No, istovremeno kako se digla prašina u medijima zbog objavljivanja takvog, mnogima neprihvatljivog novinarskog materijala koji je sadržajno bio čista suprotnost dotad u hrvatskoj javnosti afirmiranim «istinama», počeli su se javljati i živi svjedoci toga vremena koji su ne samo potvrdili autorovu verziju događaja, nego dokazali i da je prava istina još i kud i kamo brutalnija. S obzirom da je ove nedjelje u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i Saveza antifašista Hrvatske, proslavljena 67. obljetnica ustanka, te da je istoj između ostalih nazočio i Zoran Milanović koji je svojim nadahnutim govorom o tome kako hrvatskog antifašizma nema bez Srba oduševio prisutne, opravdano se postavlja pitanje koga ili što i s kojim ciljem je on to zapravo u Srbu slavio.(mmb)

 

 

Predsjednik Mesić i Socijaldemokratske partije Hrvatske povodom puštanja na slobodu i dolaska Zvonka Bušića u Domovinu potrudili su se javnost informirati o svojim stajalištima - koja su zapravo dobro poznata. Novost su jedino objašnjenja kojima su napali Bušićevu čin i žrtvu. Predsjednik Republike je istaknuo je kako je Bušićeva akcija štetila njemu, ali i svima koji su se 1971. našli u zatvoru. U maniri iskusnog manipulatora Mesić je tako svoje zatvorske mjesece stavio ispred Bušićevih zatvorskih godina, prešućujući kako je on zapravo robijao od svibnja 1975. do svibnja 1976., dok je do otmice zrakoplova i pogibije američkog policajca došlo u rujnu 1976. godine. Kako je događaj koji se još nije dogodio mogao naštetiti Predsjedniku Republike Hrvatske Stjepanu Mesiću zna samo on i valjda njegovi savjetnici. Toliko o hrvatskom predsjedniku, koji je ovaj puta uspio prijeći i preko koncepta uzročno posljedične veze. Sada malo o Partiji.(mm)

 

 

Prvo je Koncert Marka Perkovića Thompsona bio zabranjen u Umagu. Onda su mediji izvijestili kako je to učinjeno nakon uspješnog lobiranja saborskog zastupnika Damira Kajina kod predsjednika Republike Stjepana Mesića. Pa smo umjesto o Thompsonovoj glazbi u Umagu mogli pročitati razgovor iz ovog grada s "uvijek rado viđenom gošćom" Lepom Brenom, koja će na jesen pjevati navodno i u Hrvatskoj. Onda je pismo niza hrvatskih intelektualaca protiv zabrane održavanja Thompsonovog koncerta objavljeno na nekim hrvatskim internetskim Portalima, kao primjerice na ovom HKV-a. Postojanje ovog pisma većina visokotiražnih medija, naravno, nije prenijela, osim nekoliko izuzetaka. Jedan od tih izuzetaka jedan je od zagrebačkih dnevnih listova koji je pismo protiv zabrane Thompsonovog koncerta uspio povezati s budućim predsjedničkim izborima. Prošlo je onda još nešto dana i na scenu je stupila jedna od najviših moralnih vertikala hrvatskog društva i intelektualna veličina - dr. Ivo Banac koji trenutno vodi ha-ha-o.(mm)

 

 

Uhićenje Radovana Karadžića sigurno je vijest dana koja će imati posljedice na Republiku Hrvatsku. Nova vlast u Srbiji, riskirajući ponešto unutarnjih napetosti, riješila se na efektan način možda i najvećeg tereta koji ju je opterećivao na ubrzanom putu približavanja Europskoj Uniji, odnosno ponovnog zauzimanja aktivne uloge u svojem neposrednom okruženju. Budući da ne treba sumnjati ni sekunde da će zbog predavanja Radovana Karadžića Haaškom sudu Srbija biti bogato nagrađena i kompenzirana, bit će zanimljivo pratiti na čiji račun. Republika Hrvatska, s vodstvom kakvo ima, prva na pada na pamet, ali i Bosna i Hercegovina nakon srpske predaje Kosova ne će nužno biti pošteđena raznih dogovora, ma koliko se dio tamošnjeg stanovništva radovao najnovijoj vijesti. Naime, ne treba zaboraviti kako je Srbija ostala pošteđena bilo kakve međunarodnopravne odgovornosti za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i kako slučaj Karadžić tu ništa zasigurno ne će promijeniti.(mm)

 

 

Kapetan Kristo Laptalo koji je zajedno s prvim časnikom Konstantinom Metelevim i vođom palube Narcisom Garciom po zapovjednoj i i osobnoj odgovornosti bio osumnjičen za krijumčarenje 51 kilograma kokaina, pronađenih u kutijama koje su iskrcane s broda "Coral Sea", osuđen je na sudu u grčkom Patrasu na 14 godina zatvora i 200 000 eura kazne, dok su suoptuženi oslobođeni. Primjer ovoga čovjeka i njegovoga suđenja najbolje pokazuje koliko je pravo subjektivan pojam, a pravda različita ovisno o očima promatrača i koliko se brzo, doslovce preko noći može uništiti dugogodišnja karijera, život jednoga čovjeka i njegove obitelji. Presuda je donesena bez ikakvih odgovarajućih dokaza koji se u pravnom smislu za bilo kakvu osudu i dokazivanje krivnje zahtijevaju. Čak su i iskazi svjedoka tužiteljstva prema navodima tamo prisutnih hrvatskih medija išla u korist Laptala, jer su mahom potvrđivali kako kapetan nije mogao imati uvida u sadržaj cjelokupnoga tereta, a provedena je i privatna istraga. Sudac je na kraju Laptala proglasio krivim zbog «zapovjedne» odgovornosti, ma što god to značilo, jer po njegovim riječima – kapetan je ipak kapetan. A ako i nije imao dovoljno dokaza, za savjet i mišljenje mogao se obratiti velikom hrvatskom dušebrižniku Ivanu Zvonimiru Čičku, kojem su izgleda neke stvari poznate čak i prije nego što se i dogode.(mmb)

 

 

Čitamo u medijima o najnovijim zabranama koncerata pjevača Marka Perkovića Thompsona, u Umagu i u Otoku. O Thompsonu na ovome mjestu ne treba previše trošiti riječi, jer u današnje vrijeme svi znaju što njegovo ime većini Hrvata predstavlja – automatski ga se povezuje s domoljubljem, Domovinskim ratom, braniteljima... No, za one bliže vlasti i medijima on je sinonim za nešto negativno, promoviranje nekakvoga neoustaštva (što je u današnje vrijeme na ovim prostorima sve popularniji izraz), a sve to naravno bez neke stvarne podloge i argumenata. Jer, ako ćemo govoriti o pjevanju tih «zabranjenih « pjesama, Thompson je i sam priznao da ih je pjevao za vrijeme rata, odnosno nakon izbora 2000. godine, kao znak bunta protiv novoizabrane vlasti. Također je priznao i da je to bila pogreška koja je dala «štofa» njegovim neistomišljenicima da ga po medijima, što stranim, što domaćim, razvlače kao nekakvog neonacističkog gurua. Činjenica koja je jasna kao dan jest da niti su Hrvati nacisti, niti je Thompson njihov vođa. Ovdje je zapravo posrijedi jedna prljava politika, koja se dobrom starom provjerenom srbo-komunističkom metodom začepljivanja Hrvatima usta ustaštvom i nabijanja povijesne krivnje služi kako bi i dalje ostvarivala svoje dobro poznate ideološke ciljeve. A onda se jave takozvani «lijevi intelektualci» sa svojih «visina» komentirajući posprdno kako tamo neki ograničeni i primitivni nacionalisti ništa ne razumiju pa im se valjda ne treba previše ni objašnjavati, oni se, iako deklarirani humanisti, liberalisti i pacifisti tada prvi zalažu za ništa drugo no primjenu represivnih mjera protiv onih koji su za razliku od njih u zabludi, iskazujući pri tome svoju rasističku prirodu.(mmb)

 

 

Vuk dlaku mijenja, ali ćud...Tako bi nekako išla stara hrvatska poslovica, koja jako dobro pristaje uz mladog i ambicioznog predsjednika najjače oporbene stranke, SDP-a, jednog, jedinog i neponovljivog Zorana Milanovića. A što Milanovića čini tako jedinstvenim? Odgovor je vrlo jednostavan – količina vlastite političke bahatosti koja ga je na prošlim izborima vjerojatno koštala pobjede, a sudeći po izjavama koje danas daje, ta ga prošlost ničemu i nije naučila. Tako na novinarska pitanja i dalje odgovara posprdno, ironično i umišljeno, ostavljajući pritom dojam napuhanog purana. I zato ga ljudi ne vole. Pustimo sada stranke, programe, razlike između takozvanih lijevih i nepostojećih desnih koje su u Hrvatskoj danas zanemarive. Ako se u obzir uzme činjenica da Hrvati svoju političku elitu danas većinom karakteriziraju rečenicom – svi su oni isti, ono što na kraju presuđuje vjerojatno je karizma i dojam političara kao govornika i javne osobe. A to je element koji Milanoviću itekako nedostaje i kojem velikim dijelom može zahvaliti izborni neuspjeh.(mmb)

 

 

Kako prenose mediji predsjednik Republike Stjepan Mesić razgovarao je u ponedjeljak navečer u Parizu s bivšim francuskim ministrom pravosuđa i predsjednikom Ustavnoga vijeća Robertom Badinterom. Tzv. “Badinterovo povjerenstvo” je 1991. godine presudilo da se Jugoslavija raspada, te je odlučilo da se granice među državama nastalima od bivših jugoslavenskih republika ne mogu mijenjati osim slobodno postignutim sporazumom, a da inače bivše granice postaju granice zaštićene međunarodnim pravom. Predsjednik je Mesić tom prigodom, kako je priznao novinarima, s Badinterom porazgovarao o graničnim problemima sa susjednom nam Slovenijom. Badinter mu je navodno dao i svoje mišljenje i savjete, ali niti jedan niti drugi više od toga nisu željeli podijeliti s javnosti. Kako su hrvatski građani već navikli da politička elita o stvarima koje su od najvitalnijih nacionalnih interesa razgovaraju potajno, kriomice i daleko od njihovih očiju i ušiju, a kako se to već često puta pokazalo prilično lošom strategijom, ne treba čuditi što situacije poput ovih unaprijed bude nervozu i nepovjerenje. No, iako se trenutno bavi značajnim stvarima za hrvatsku državu, jer što je svakoj zemlji bitno ako to nisu njene granice, Mesić je ne želeći ništa prepustiti slučaju uspio prokomentirati i navodnu potporu koju je biskup Juraj Jezerinac pružio takozvanoj novoj «braniteljskoj» stranici.(mmb)