Crtice o stanju duha

1. Središnji Dnevnik Hrvatske televizije, čiji voditelji manje-više pripadaju istom svjetonazoru kao i Mesićevi savjetnici, nije imao sreće s izvještavanjem o svečanosti u Udbini. Ondje je pred gotovo dovršenom Crkvom hrvatskih mučenika misu predvodio monsignor Štambuk, biskup hvarski, brački i viški, te je u propovijedi (shodno imenu) bio slobodan reći i ovo: «Ne bi li bilo normalno da predsjednik Hrvatske bude katolik.»

Refleksom stečenim u informativno-političkim tečajevima, voditelj Đurica je suptilno prikazao tu misao kao blasfemičnu, očekujući da će dobiti veliku potporu njemu sličnih stranaka i osoba, što se međutim do svršetka nedjeljnog Dnevnika nije dogodilo, pa mu je dobro došlo i priopćenje do sada nepoznate omladinske organizacije. Budući da je na nesreću melodiozni Đurica i u ponedjeljak vodio Dnevnik, nakon cijeloga dana već očajnoga iščekivanja da njemu slične osobe i stranke ipak pošalju priopćenje protiv Štambuka i Crkve uopće – bio je prisiljen priznati da su on i omladinska organizacija jedini tako kruto shvatili biskupove riječi, no ipak je doveo pred ekran mladića ošišanog na mudžahedinski način, koji je u kameru ponovio da se radi o protuustavnom činu. Da to potvrdi, citirao je Đurica Ustav, što se obično čini u prijelomnim trenutcima povijesti kada se na ekranu kotrljaju slova za one koji ne čuju dobro (ali nisu gluhi). Štoviše, o slučaju je objavljena cijela reportaža: uvijek odmjereni dr. Adalbert Rebić opisao je budućega predsjednika kao osobu etičkog, moralnog integriteta, ali i dodao da ne bi bilo loše kada bi bio i dobar katolik. Vidjevši da ta izjava nosi vjetar u leđa biskupu Štambuku, pozvani su u pomoć sivi kadrovi sociološko-političkoga podzemlja, od kojih je jedan rekao da se «biskupu ne će ništa dogoditi», ali…itd. Rekao je to gotovo sa žaljenjem za vremenima represije.

No, što je s Ustavom? Što kaže Ustav? Da je zajamčena sloboda govora. Tu je slobodu iskoristio monsignor Štambuk, u skladu sa svojim stajalištem i u skladu s činjenicom da u Hrvatskoj živi devedeset posto katolika, ili možda više. Pa je li onda normalno da i predsjednik te države bude katolik? Jest, naravno. I zato je biskup Štambuk upotrijebio upravo tu riječ. Ali nije rekao: mora biti katolik. Da je to rekao, onda bi Đurica i njegova omladinska organizacija možda mogli potegnuti Ustav. Ovako su samo, u krajnjoj nelagodi, prilično bijedno završili predstavu u koju su ulagali tolike nade. A priopćenja nisu stigla…

2. Ako se čovjek i ne bavi aktivno politikom, ako samo prati politiku i razumije što se događa, sigurno ne će na pitanje tko je zaslužan za odmrzavanje odnosa Hrvatske i Slovenije – spomenuti Švedsku, i samo Švedsku. Učinio je to Zoran Milanović, neuki vođa SDP-a, koji je 1995. bio vjerojatno vrlo mlad pa mu se može i oprostiti. Naime, Švedsku koja sada predsjeda unionistima predvodi Karl Bildt (ili Carl kako neki pišu, vidio sam), a isti je taj Bildt doživio histerični slom kada je «Oluja» onako trijumfalno uspjela, i davao potpuno nekontrolirane protuhrvatske izjave. I sada bi taj Bildt navodno pomagao Hrvatskoj? Vidite, mladi gospodine Milanoviću, taj Bildt, to ružno pače europske politike, utopio bi Hrvatsku u žlici vode, kada bi međunarodni odnosi ovisili samo o njemu. A da je Washington odigrao kartu, bilo je jasno i površnom promatraču. Čak je bilo jasno da će ju odigrati i prije nego je pala na stol.

Ponavlja se tako priča koja traje desetljećima: «Europa» pokušava kao nešto riješiti, zaplete se kao pile u kučine, ponekad protiv svoje volje, ponekad s namjerom da ne učini ništa, i na kraju se mora umiješati Washington. To ne znači da ga glorificiram, ne znači da zaboravljam tko je JNA dao zeleno svjetlo da «sredi stanje u Jugoslaviji» itd., ali da je gotovo pravilo, to jest.

3. Kada se iz anonimnosti u koju će se uskoro i vratiti pojavio SDP-ov predsjednički kandidat Josipović, pitao sam se odakle mi je to (iz svijeta politike) prezime poznato. Onda sam, tražeći građu za roman o Jelačiću, shvatio odakle: vrlo korpulentni, čak divovskoga rasta, Turopoljac Josipović bio je u vrijeme prije 1848. vođa mađarona, žustri protivnik hrvatskoga narodnog preporoda.

4. Pita me tako školarac što su to kroatizmi. Dobro pitanje, velim, jer se i opet protiv njih vodi križarski rat. Kroatizmi su, naime, riječi koje pripadaju isključivo i samo korpusu hrvatskih riječi, što znači da ih ne rabi ni jedan drugi slavenski narod. A takvih, prelijepih riječi, ima za cijeli jedan rječnik. Originalnih hrvatskih. Dakle, radi se o hrvatskoj kulturnoj baštini, koju treba zaštititi kao i ostalo kulturno blago. A tko to opet vodi rat protiv kroatizama? Isti oni što su ga vodili i u vrijeme Jugoslavije, tvrdeći da tako nacionalisti produbljuju jaz između bratskih republika itd. Sada taj rat ima isti smisao: cilj je jezično približavanje ostalim bratskim državama na «zapadnom Balkanu», pri čemu kroatizmi smetaju i treba ih izbaciti ili što manje rabiti. Ilustracija? Niste li primijetili da je riječ «obljetnica» izgurana na račun «godišnjice», kada je to potrebno i kada nije. No navodim tu riječ doista kao ilustraciju, a za dulji napis ću svakako naći vremena. U svakom slučaju i kroatizme treba s mjerom upotrebljavati jer se može reći (pisati) «obljetnica Oluje», ali ne može «treća obljetnica boravka hrvatskih zapovjednika u Haagu».

5. Upravo pišem scenarij za dokumentarni film o Udbi. Materijala ima toliko da mi padaju sa stola, a ako će mi koji nedostajati, nazvat ću Budimira Lončara. No, tragajući za povijesnim podatcima, našao sam i autora sintagme «govor mržnje». Bio je to osobno Josip Broz, a sklop je upotrijebio govoreći o sudionicima Hrvatskoga proljeća. Ja to ili nisam znao ili sam zaboravio, pa me čitanje knjige Vlatka Pavletića eto danas podsjetilo. Hvala na pozornosti.

Hrvoje Hitrec

{mxc}