Miljenko Jergović, pisac i poznati kolumnist Jutarnjeg lista, u najnovijem uratku od 24.ožujka, doista je nadmašio sebe, komentirajući novootkriveno mjesto komunističkog zločina u Hudoj jami. Od ovog, u nekim krugovima intelektualaca i političara Hrvatske, izuzetno cijenjenog i nagrađivanog pisca, imali smo priliku, u redovno izlazećim kolumnama, pročitati mnoge osvrte i tvrdnje na aktualne ljude i događaje, najblaže rečeno vrijednih polemičkih odgovora. S vremenom, navikli smo da je takva, „literarna“, vrsta komentiranja dnevnopolitičkih zbivanja ovog autora, u skladu sa svjetonazorom vlasničke strukture ovog lista. Kako demokratska društva karakterizira sloboda izražavanja i u pisanim medijima, čitatelji bi svoje eventualno neslaganje s uredničkom politikom i političkom obojenošću dnevnih novina, trebao lako razriješiti na novinskom kiosku, odabirom nekih drugih, njemu svjetonazorski bliskijih novina. Specifičnost je Hrvatske da malobrojnim i redovnim konzumentima dnevnih novina mogućnost odabira baš i nije prevelika, pogotovo ako zaželi redovnu informiranost o zbivanjima u najvećem gradu. Zbog toga je i utjecaj spomenutog lista, na čitatelje, nezanemariv. A među istima, osobne stavove formiraju i mlađi čitatelji Jergovićevih kolumni, prihvaćajući izrečeno, bez dubljeg poznavanja okolnosti o kojima Jergović zbori. (D.Tučkar)

 

 

Vjerujem kako je danas u Hrvatskoj svakome tko pročita naslov ovog priloga prva asocijacija Sud u Haagu i optužba protiv Hrvatske i njenih generala, za uporabu „prekomjernog granatiranja“ Knina u danima oslobađanja zemlje. Iako je apsurdnost ove optužbe vidljiva svakom dobronamjernom i objektivnom promatraču, očito je nastojanje da međunarodna politika odredi što je bila istina u olujnom Kninu kao što i tu istu politiku ne zanima je li bilo prekomjernog granatiranja u drugim slučajevima ovog strašnog rata, na pr. Vukovaru. Tzv. „topnički dnevnici“ koji nedostaju tužiteljstvu imaju jasno je to i neku drugu ulogu, u „širem pogledu na Hrvatsku“ osim ove sudske. No, namjera mi je bila podsjetiti na jednu drugu obljetnicu koja je također, s raznih političkih strana bila punih 64 godine propagandno iskorištavana zamagljujući suštinu, a to je nekažnjeni zločin protiv civilnog stanovništva. Iako su direktni krivci za II svjetski rat iskusili međunarodni sud za brojne počinjene zločine, tzv. „međunarodna pravda“ locirana „ad hock“ u Nurnbergu i te kako je žmirila na barem jedno oko amnestirajući pobjednike, antifašističku koaliciju, od bilo kakve odgovornosti za također brojne počinjene ratne zločine.(D.Tučkar)

 

 

Svakodnevno smo zahvaljujući medijskoj povezanosti zasipani nizom informacija o zbivanjima iz cijelog svijeta, u čemu se teško snalaziti, izdvajati bitne od nebitnih posebno iz naše perspektive malene zemlje u predvorju „velike“ Europe, okupirane brojnim, prije svega gospodarskim problemima što se reflektiraju na naše male živote. Ipak, često smo u prilici u nekim vijestima s tko zna koje strane zemaljske kugle, vidjeti ne samo informaciju već moguću komparaciju političkog stava sa sličnim problemom naše mlade države. Posjeta japanskog premijera Taro Aso otoku Sahalinu na poziv ruskog predsjednika Medvedeva, tumači se kao prilika da se riješi granični spor dviju zemalja koji traje cijelo stoljeće. Završetkom II svjetskog rata tadašnji je SSSR iskoristio priliku kao pripadnik pobjedničke koalicije i jednostavno pripojio, do tada podijeljen otok Sahalin i četri manja Kurilska otoka. Otok Sahalin bio je podijeljen kao posljedica rata 1905 g., a Japan je sve do danas odbio priznati pravo današnjoj Rusiji da „ozakoni za sva vremena“ okupirano otočje pa Mirovni sporazum između dvije zemlje nije potpisan do danas! Ovi otoci, iako zemljopisno više nego očito sastavni dio Japana kao i brojna druga granična područja na svim dijelovima bivšeg SSSRa doživjela su sudbinu karakterističnu za poražene – pripojenje pobjedniku.(D.Tučkar)

 

 

Povijest je ne jednom svjedočila kako se neki događaji, posebno zločini počinjeni iz ideoloških razloga, bolje rečeno zabluda, ako povijesno u smislu struke nisu ispravno valorizirani vraćaju kad-tad , te vladajućim garniturama predstavljaju „vrući krumpir“. Tog „krumpira“ svi se klone ili imaju tumačenja kojima se zbivanja iz prošlosti „lakiraju“. No, i tada se problemi uporno vraćaju sve dok se u povijesne knjige ne ubilježi istina o prošlim zbivanjima. Naravno, sud povijesti nije i sud pravde, pa se oni koji su stradali u bližim ili daljim povijesnim zbivanjima rijetko kada dobiju zadovoljštini, no povijesna osuda za krivce je zbog svog bezvremenskog roka trajanja višestruko teža od osude ovozemaljskih sudova. Izvještajne su agencije ovog tjedna donijele dvije nepovezane vijesti, s raznih strana svijeta, u kojima su zbivanja od prije nekoliko desetaka godina ponovno aktualizirana, upravo zato što su bila povijesno neispravno valorizirana. Poveznica između ovih zbivanja vremenski i zemljopisno udaljenih jest propala ideologija komunizma i tragična zastranjena njene nasilne provedbe. Trebali bi to imati na umu svi sljedbenici i branitelji komunističke ideologije i u našoj zemlji, jer duhovi prošlosti s ovih naših prostora i te kako opterećuju našu svakodnevnicu.(D.Tučkar)

 

 

EU je mozaik sastavljen od 27 kamenčića u kojem se svakodnevno dogodi mnoštvo, za stanovnika Hrvatske, više ili manje interesantnih događaja što napune novinske stupce i možda privuku našu pažnju zbog asocijacija sa našom svakodnevnicom. Gradom Sheffieldom ovih će dana kružiti i prevoziti putnike poseban tramvaj, posebno uređen u okviru kampanje protiv diskriminacije psihički bolesnih osoba. Unutrašnjost takvog tramvaja, sva u bijelom, izgleda poput soba u psihijatrijskim ustanovama, uz niz statističkih podataka i slogana poput: “Jedna od 4 osobe ima psihičkih problema, a to je 50 osoba na ovaj tramvaj, no one ne moraju provesti cijeli dan u ćeliji!“. Popularno nazvan „tapecirana tramvajska ćelija“, projekt je financiran od nekog lutrijskog fonda i podržan od mnogih javnih osoba, a sudeći po slikama, prihvaćen je od građana. Usprkos bijelih ploha, „umjetnici“ grafita, kojih sigurno i u Engleskoj ima, nisu poželjeli dati svoj „doprinos“ ovom tramvaju. Neminovno, kao stanovnika najvećeg grada Hrvatske s tramvajskim prometom, te svjedoka odnosa zagrebačkih „umjetnika grafita“ spram ZETovih vozila, pothodnika, novih fasada, čak u najstrožem centru grada, nameće se pitanje kako stati na kraj rečenoj devastaciji.(D.Tučkar)

 

 

Ovog tjedna i naš tisak je prenio dvije vijesti, neuočljive i skrivene na marginama tiskovina, bez posebnih komentara i reakcija. Kako je Hrvatska usprkos slovenskih blokada i klipova prošla dobar dio puta prema konačnom prijelazu iz statusa kandidata u člana EU zajednice, što je postavljen za glavni vanjskopolitički cilj, naši bi se birači što će jednom na referendumu odlučiti kojim putem zemlja treba dalje ići, ipak trebali imati „širu sliku“ od one koje prezentiraju političke garniture. Dakako, oba odgovora na referendumsko pitanje pristupanja EU, imaju i pozitivnih i negativnih obrazloženja, a ovakve vijesti s margina mogu također utjecati na trenutno raspoloženje birača. Na volju čitatelja ovih redaka ostaje koliko će te vijesti utjecati na njihove osobne stavove u promišljanju Hrvatske budućnosti. (D.Tučkar)

 

 

Predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU Vesna Pusić je za sjednicu ovog tijela (23. siječnja) najavila pokretanje inicijative za izmjenu Ustava RH: „Izmjene Ustava ozbiljan su posao, a Nacionalni odbor pravo je mjesto na kojemu se ta tema može otvoriti. Budući da se mora osigurati većina od 102 zastupnička glasa, što nije lako, ključno je započeti razgovore i vidjeti o kojim se stvarima stranke u Saboru mogu složiti.” Usprkos slovenskih blokada pregovora, proces pristupanja EU se “zahuktao” i očito je postojanje “dobre volje” unutar Unije za hrvatskim priključenjem, neovisno o još “sitnim preduvjetima” na koje će naši političari morati pristati, a koji će još pristizati kako će se približavati datum pristupanja. Ipak, u svim ovim političkim kombinacijama sada se shvatilo kako za formalnu provedbu priključenja treba osigurati i “volju birača Hrvatske” ne bi li se to zaista i dogodilo. (D.Tučkar)

 

 

Posljednje desetljeće je nedvojbeno izmijenilo svijet i našu svakodnevnicu, nekako tiho i neprimjetno, usprkos burnog tehnološkog napretka. Nekako, postalo je samo po sebi razumljivo i čini nam se da smo „oduvijek“ imali mobitel, računalo, pristup neiscrpnim vrelima informacijama u mreži „svih mreža“. World Wide Web ili „paučina“ koja je povezala svijet, dala nam je neslućene mogućnosti lakog dostupa informacijama, te doslovno omogućila da svijet promatramo kao „globalno selo“. Cjenovna pristupačnost, omogućila je kupovine računala, praktički svima, pa gotovo u čudu ili barem kao „ekscentrika“ promatramo one koji u kući nemaju računalo. Ipak, ova umrežena spravica, simbol ere globalizacijskog kapitalizma, u naše živote unjela je i neke danas već tvrdo ukorijenjene nove riječi, zanimanja, djelatnosti, navike, uloge u društvu. Jezici naroda širom svijeta, uz posebnu opasnost po jezike brojčano malih naroda, ubrzano se pod globalnim utjecajem obrasca života i ponašanja, posebno mlađih generacija, mijenjaju novim riječima, frazama, kovanicama izvornog engleskog jezika. Jedna od takovih novih riječi jest, riječ blog i bloger, koje i u engleskom jeziku predstavljaju novu riječ.(D.Tučkar)