Slovenski i hrvatski političari već duže vrijeme muku muče s postizanjem dogovora oko pitanja kopnene i morske granice. Realan problem naravno ne postoji, hrvatske granice utvrđene od strane Badinterove komisije nakon raspada bivše Jugoslavije vrlo su precizno i dokumentirano zapisane i tu nikakvog objektivnog prijepora nema. Ili ga ne bi trebalo biti. No, slovenska je politika nakon 2000. godine očito uvidjela kako su se Hrvatskoj zaista i dogodile promjene u smislu da su na vlast došli ljudi koji su na žalost pa čak i iza leđa hrvatske javnosti u stanju pregovarati o najvrjednijim nacionalnim interesima kao što je to državni teritorij. Od tada do danas pritisci Slovenije po tom pitanju eskaliraju, da bi svoj vrhunac doživjeli u prosincu 2008. kad je Slovenija iskoristila svoj položaj kako bi Hrvatsku blokirala u pregovorima za EU. Učinila je to usprkos činjenici da su se u kolovozu 2007. godine Sanader i Janša okvirno, iako neformalno uspjeli usuglasiti kako je i za jednu i za drugu stranu najbolja opcija sud u Haagu i međunarodno pravo. Naime, Hrvatska je u nekoliko navrata predlagala i da se taj problem uputi na Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu, ali to su Slovenci rezolutno odbili, što je s njihove strane i razumljivo, jer bi time priznali da je upitna samo morska granica, a tu su hrvatski argumenti nepobitni. Ono što se pak dogodilo ovih dana, točnije u srijedu, moglo bi se ipak tumačiti kao jasna politička pljuska upućena Slovencima od strane europskih parlamentaraca.(mmb)

 

 

O brojnim intervjuima koje je Miroslav Tuđman kao kandidat za predsjednika Republike Hrvatske dao u susjednoj Bosni i Hercegovini već smo opširno izvijestili prošli tjedan u prilogu "Reakcije u BiH na stavove dr. Miroslava Tuđmana". Naravno, kao što je bilo i za očekivati, u "velikim" hrvatskim medijima Miroslav Tuđman nije dobio nikakav prostor, a zašto bi i bilo drugačije kada se već sama informacija da će nastupiti u utrci za predsjednika Republike skriva od javnosti već mjesecima. No, korak dalje otišla je Slobodna Dalmacija, koja također nije izvijestila kakvo je rješenje Miroslav Tuđman predložio za problem uporne majorizacije hrvatskog naroda u susjednoj zemlji, ali je pozvala u goste Bakira Izetbegovića, potpredsjednika Stranke demokratske akcije, da on hrvatskim čitateljima rastumači što predlaže i kakvu politiku vodi Miroslav Tuđman. Svoju privrženost Bakiru Izetbegoviću i njegovom političkom putu Slobodna Dalmacija iskazala je posvetivši dvije stranice za intervju, preko kojih je onda rastegnut golemi naslov "Bakir Izetbegović: I mladi Tuđman dijelio bi Bosnu". Moramo priznati kako upravo fascinira tehnika manipuliranja koju iskazuju pojedine redakcije, no valjda si ne mogu pomoći. Pa tako ni ova - iz Dugopolja.(mm)

 

 

Što se suđenja hrvatskim generalima za Oluju u Haagu tiče i dalje se nastavljaju svjedočenja, gdje raznorazni «stručnjaci» više ili manje neargumentirano uporno raspravljaju o besmislenoj tezi Tužiteljstva o navodnom prekomjernom granatiranju Knina. Teorija je uopće sama po sebi poprilično jadna, tim više što tužitelji nikako da uspiju dokazati svoje SF teze, a kako i bi kad postoje snimke grada neposredno nakon završetka akcije koje dokazuju suprotno. U namjerama im nije pomogla ni potraga za imaginarnim topničkim dnevnicima koji su poslužili jedino i isključivo kao još jedan način da se hrvatsku poslušnu političku «elitu» još jednom dovede na rub živčanog sloma. Najnoviji u nizu «topnički vještak», Nizozemac Harry Konings u nastavku višednevnog svjedočenja osporavao je topničku taktiku HV-a 4. kolovoza 1995. godine, ocjenjujući da vrsta topničkog oružja i rizik od stradanja civila nisu bili razmjerni vrijednosti vojnih ciljeva u Kninu, tadašnjem uporištu pobunjenih Srba. Kazao je kako topništvo možda i nije bilo pretjerano, ali ga nije trebalo biti uopće jer u gradu nije bilo gotovo nikakve obrane. Sipanje ovakvih bisera može značiti samo jedno, da Tužiteljstvo više nema apsolutno ništa čime bi moglo postići svoj cilj. Postavlja se pitanje kako jedan potpukovnik ili bilo tko drugi koga se kvalificira vojnim stručnjakom bilo koje vrste, uopće pri zdravoj svijesti može ovako nešto izjaviti, a da mu bar ne bude malo neugodno.(mmb)

 

 

Kada je američki predsjednik Franklin D. Roosevelt stupio na predsjedničku dužnost usred Velike depresije 1933. godine, u prvih 100 dana svojeg predsjedništva započeo je ambiciozan zakonodavni program i na taj je način postavio letvicu na određenoj visini za svoje nasljednike. Vođen njegovim primjerom, novoizabrani američki predsjednik Barack Obama na svojoj prvoj tiskovnoj konferenciji nakon pobjede na izborima izjavio je da je njegov najveći prioritet uvjeriti Kongres da odmah djeluje po pitanju rješavanja niza ekonomskih problema, odnosno krize. Od prvog predsjednika SAD-a južnoafričkog porijekla, američki narod koji ga je velikom većinom izabrao, u situaciji teške gospodarske krize očekuje mnogo. No, ne radi se samo o Amerikancima, oči čitavog svijeta uperene su u njega s nadom neke nove ere i neke nove Amerike kao prve sile svijeta. No, hoće li Obama uspjeti opravdati očekivanja, teško je reći. Jer, ako je suditi prema njegovim prvim predsjedničkim «koracima», prognoze možda i nisu baš najoptimističnije. O čemu je zapravo riječ. Obama je organizacijom svoje svečane predsjedničke inauguracije pomalo negativno iznenadio svoje sunarodnjake. Naime, svečanosti vezane uz inauguraciju novog predsjednika će koštati oko 170 milijuna dolara, što je rekordna svota u američkoj povijesti. (mmb)

 

 

U Hrvatskoj je u petak, 16. siječnja 2009. otvoreno najveće športsko natjecanje do danas održano u Republici Hrvatskoj, Svjetsko rukometno prvenstvo. Hrvatska država uložila je u organizaciju ne mala financijska sredstva, izgrađene su prekrasne dvorane u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku, Varaždinu i Poreču, za koje se nadamo da će poslije prvenstva služiti svojoj svrsi, podizanju razine hrvatskog športa. Naša sjajna rukometna reprezentacija od osamostaljenja osvojila je 2 olimpijska zlata, 1 svjetsko zlato, 2 svjetska srebra, 1 europsko srebro, 1 europska bronca. Od tih odličja 4 ih je osvojio naraštaj rukometaša koji velikim dijelom i danas igra za Hrvatsku, svjetsko i olimpijsko zlato, te svjetsko i olimpijsko srebro. Niti u jednom športu (s izuzetkom „malih“, tj. medijski daleko manje isticanih športova, primjerice boćanja) Hrvati nisu imali ni približno takve uspjehe. Dakle, ima sasvim dovoljno razloga za ponos Hrvata. Hrvati i jesu ponosni, pune primjerice splitsku dvoranu do vrha i kad igramo protiv Kuvajta ili Kube (koji bi kvalitetom teško mogli igrati u ne odveć jakoj Prvoj hrvatskoj rukometnoj lizi).(djl)

 

 

Neku večer sam za čitatelje međumrežnih stranica Hrvatskoga kulturnog vijeća analizirao Dnevnik HTV na obljetnicu međunarodnoga priznanja hrvatske države. Rekoh na svršetku teksta da sam jednim uhom čuo najavu (u istom poraznom Dnevniku) emisije u kojoj će se govoriti o ćirilici. Sutradan su mi otkrili da se radilo o «Pola ure kulture» koja je, dakle, emitirana 15. siječnja, na dan spomenute obljetnice, te mi je dostavljena i snimka. Dakle, «Pola ure kulture» i urednica Branka Kamenski nisu za rečeni dan mogli izabrati drugu temu, što držim običnom provokacijom, ali ne namjeravam samo tako prijeći preko tog besramnog izazivanja, to više što se radi o već godinu dana starom i stalnom rovarenju Pupovca i njegova kruga s ciljem da se srpska ćirilica uvede u hrvatske škole, makar i neobvezatno. To društvo ima poluge (u Ministarstvu kulture), ima utjecaja (u koaliciji su sa HDZ-om), ima simpatizere na javnoj televiziji koji će pripomoći da tema postane aktualnom. «Pola ure kulture» dobar je medij za takvu promidžbu, jer ta glupava emisija i postoji da bi relativizirala sve kulturne vrjednosti, a usput se bavi imponderabilijama, posve nezanimljivim hrvatskoj publici (pretplatnicima).(H.Hitrec)

 

 

Datuma međunarodnoga priznanja moderne hrvatske države prisjetio se i Dnevnik Hrvatske televizije navečer 15. siječnja 2009. Što su djevojke i mladići rođeni 1992. mogli saznati iz emitirane reportaže? Da je Hrvatska u to vrijeme bila u ratu, što je točno. S kim je to vodila rat, ostalo bi iz spikerskoga teksta nepoznato, no na sreću je jedan umirovljeni general spomenuo vekosrpsku agresiju, te je situacija donekle razjašnjena. Drugi zaslužnik, koji je u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio u partizanima, a u Domovinskom ratu se doista iskazao kao liječnik i organizator, rekao je mladim gledateljima da su se oni u svjetskom ratu borili protiv Nijemaca, a u Domovinskom ratu za svoju državu. Elegantno je prešutio tko je bio na drugoj strani u Domovinskom ratu. Osim nekoliko kadrova slavlja «na terenu», ostali dio teksta o hrvatskoj državi išao je preko snimaka praznoga Vladina stola i prazne sabornice. Zašto? Da se djevojkama i mladićima rođenima početkom devedesetih ne pokažu članovi tadašnje Vlade, zastupnici u Hrvatskom saboru u to vrijeme ili nedajbože predsjednik države, dr. Franjo Tuđman, te vojno vodstvo Republike Hrvatske. Ovako su momci i djevojke dobili dojam da je Hrvatska u trenutku priznanja bila posve obezglavljena, ili da su svi tadanji državni i vojni čelnici zločinci koje ne treba spominjati u jubilarnim zgodama, što je na crti Haaškoga suda.(H.Hitrec)

 

 

U časopisu «Jezik» objavljen je nedavno napis jezikoslovca Marija Grčevića pod naslovom «Poteškoće u priznavanju hrvatskoga jezika u inozemstvu», te članak Stjepana Babića «Još o hrvatskom jeziku u Europskoj Uniji». Budući da je broj pretplatnika i čitatelja «Jezika» žalibože manji nego što taj odlično uređivan i značajan časopis zaslužuje, prenosim širokom krugu zainteresiranih bitne dijelove spomenutih članaka. Mario Grčević, jedan od najboljih suvremenih hrvatskih lingvista mlađega naraštaja, podsjeća u uvodu na autrougarski, a zatim jugoslavenski unitarizam, odnosno na sudbinu hrvatskoga jezika u višenacionalnim državama ili državnim zajednicama kojih je Hrvatska bila član. Upozorava zatim da će Hrvatska ulaskom u EU opet ući u sličnu višenacionalnu državnu zajednicu i kaže: « U Hrvatskoj smatraju da se zato ne treba brinuti, jer je poznato da EU poštuje višejezičnost i da je jezično tolerantna. Međutim, neki u inozemstvu smatraju da bi upravnim tijelima u EU bilo najpraktičnije da se srednjojužnoslavenski prostor u književnome jeziku izjednači, onako kako se pokušavao izjednačiti u Austro-Ugarskoj Monarhiji, zatim u objema Jugoslavijama, a trenutačno na haškome Međunarodnome sudu za bivšu Jugoslaviju. Proteklih se godina haški jezični pristup i nomnacija «BHS» jezika (bosansko-srpsko-hrvatski) širi i na sve više lektorata zapadnih europskih sveučilišta. Stoga se ondje hrvatski jezik, i kada je isključivi predmet nastave, često zove upravo onako kako se zove na Haškom sudu, unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi strana slavistika već odavno prihvatila da su hrvatski i srpski dva posebna književna jezika.(H.Hitrec)