Kada je američki predsjednik Franklin D. Roosevelt stupio na predsjedničku dužnost usred Velike depresije 1933. godine, u prvih 100 dana svojeg predsjedništva započeo je ambiciozan zakonodavni program i na taj je način postavio letvicu na određenoj visini za svoje nasljednike. Vođen njegovim primjerom, novoizabrani američki predsjednik Barack Obama na svojoj prvoj tiskovnoj konferenciji nakon pobjede na izborima izjavio je da je njegov najveći prioritet uvjeriti Kongres da odmah djeluje po pitanju rješavanja niza ekonomskih problema, odnosno krize. Od prvog predsjednika SAD-a južnoafričkog porijekla, američki narod koji ga je velikom većinom izabrao, u situaciji teške gospodarske krize očekuje mnogo. No, ne radi se samo o Amerikancima, oči čitavog svijeta uperene su u njega s nadom neke nove ere i neke nove Amerike kao prve sile svijeta. No, hoće li Obama uspjeti opravdati očekivanja, teško je reći. Jer, ako je suditi prema njegovim prvim predsjedničkim «koracima», prognoze možda i nisu baš najoptimističnije. O čemu je zapravo riječ.

Obama je organizacijom svoje svečane predsjedničke inauguracije pomalo negativno iznenadio svoje sunarodnjake. Naime, svečanosti vezane uz inauguraciju novog predsjednika će koštati oko 170 milijuna dolara, što je rekordna svota u američkoj povijesti. Osim same inauguracije, proces uključuje ritualno putovanje vlakom od Philadelphije do Washingtona i veliki glazbeni koncert na kojem će nastupate vodeće pop i rock zvijezde te 10 inauguracijskih balova, što sveukupno traje nekoliko dana. U američkim medijima se javljaju glasovi koji u pitanje dovode nužnost da Obamina inauguracija izazove takvo trošenje novca i državnih resursa u trenutku kada su SAD upetljane u dva rata, odnosno pogođene nesagledivom ekonomskom krizom i nezamislivim proračunskim deficitom. Također, ovakva šarada u stilu velikog Oprah showa na pruža sigurnost da će se s njegovim predsjednikovanjem zaista, kako to američki mediji bobmbastično najavljuju, dogoditi velika prekretnica, odnosno kraj jedne ere i jednog smjera američke politike. Drugi potez o kojem se u Americi sada već naveliko govori jest Obamina najava o spektakularnom preuređenju Bijele kuće, za koje će, u hollywoodskom stilu biti angažiran dekorater koji je već uređivao kuće Cindy Crawford, Dustina Hoffmana i Stevena Spielberga, a za svoj će posao biti plaćen oko milijun i pol kuna.

Naravno da nismo pozvani niti želimo ulaziti u rasprave koliko je taj «facelifting» Bijele kuće u ovom trenutku primarna stvar, ali vrijedi napomenuti kako bi Amerikancima danas puno više trebale promjene duboko iznutra, dok za fasadu uvijek ostaje vremena. Ovako bi se moglo zaključiti kako je teško očekivati nekakve strukturalne radikalne reorganizacije. Prije će biti riječ o «peglanju» Bushevom administracijom narušenog ugleda još uvijek prve sile svijeta. Temeljem izloženog ne može se naravno prosuđivati budući Obamin rad, ali ponekad činjenice, ma koliko ih za sad malo bilo, mogu relativno pouzdano odrediti smjer u kojem bi se stvari u bliskoj budućnosti mogle odvijati. Bilo kako bilo, poželimo Obami da Ameriku, čija politika neposredno i posredno itekako utječe na svjetska pa tako i hrvatska zbivanja vodi odgovorno i s istinskom ambicijom da promjeni ono što ne valja i na taj način najbolje opravda povjerenje svojih birača. U suprotnom, inauguracija Baracka Obame ne će biti početak neke nove ere, već pri kraj ere u kojoj su Sjedinjene Američke Države dominirale svijetom.

M.M.B.

{mxc}