Ne znam za Vas, no mene osobno ovaj, sad već i pretjerano izražen fenomen bezrezervnog oduševljavanja sa svim uvjetno rečeno «novotarijama» koje nam dolaze sa svih strana svijeta – već pomalo živcira. Uzmimo samo primjer «vještičjeg ludila» koje zadnjih nekoliko godina masovno obuzima Hrvate, u najvećoj mjeri pripadnike mlađih generacija svakog 31. listopada u godini, odnosno dan prije Svih Svetih. Tako možemo primijetiti opću pomamu za svim «prikladnim» rekvizitima poput bundeva, svijeća i lutaka vještica koje nas zlokobno vrebaju iz svakog kutka. Ta i takva euforija ne zaobilazi ni škole ni vrtiće u kojima je obilježavanje tog – ne zaboravimo ponajprije poganskog običaja već postalo najnormalniji dio nastavnog plana i programa. A zašto, o čemu se tu zapravo radi, što se to slavi i kakve to sve skupa ima veze s nama u Republici Hrvatskoj?(mmb)

 

 

U utorak smo objavili prilog o predstavljanju knjige "Tuđmanizam i mesićizam" prof. dr. Zdravka Tomaca koje je upriličeno u ponedjeljak u 19 sati. Na slikama se lijepo vidi kako je velika dvorana hotela Sheratona u Zagrebu bila pretijesna za sve koji su nazočili ovom događaju. Mnoge osobe na slikama čitatelji ovoga portala će prepoznati kao istaknute osobe iz javnog života. No, ovaj skup ostao je potpuno prešućen u medijima. Ni jedna televizijska postaja nije poslala svoga reportera i snimatelja. Ni jedan dnevnik koji se tiska u Zagrebu - Vjesnik, Večernji list, Jutarnji list, 24 sata - nije u utorak donio ni slova o skupu koji pobudio toliko zanimanje dijela hrvatske javnosti. Kako to? Zar se sve novine i informativni programi raznih televizijskih postaja uređuju na istom mjestu? Očigledno, kada su neke teme koje odstupaju od službene istine u pitanju odgovor je - da.

 

 

Prenosimo članak o zaboravljenim žrtvama iz Domovinskog rata. Tomislav Vuković u Glasu Koncila donosi priču o zločinu koji se dogodio u zaselku Šašićima u Erveniku, nedaleko od Knina. Pripadnici tzv. »krajinske milicije« zvjerski su 18. siječnja 1992. pobili četveročlanu obitelj Čengić: 39-godišnjeg oca Dragu, 31-godišnju majku Nevenku i njihovo dvoje malodobne djece: 11-godišnjeg Slobodana i 4-godišnjeg Gorana. Damir Travica i Slobodan Kovačević pucali su u njih iz strojnica, zapalili ih u njihovoj obiteljskoj kući, a ranjenu majku, koja je pokušala pobjeći iz plamena noseći u naručju mrtvoga mlađeg sina, Kovačević je zaklao u dvorištu.

 

 

Nedavno smo na našem portalu pisali o tome kako su novinari Večernjeg lista i emisije Istraga-Nove tv, utvrdili kako su šestorica pripadnika vojske RSK sa područja Banovine i Kostajnice zapravo ubijena od strane svojih sunarodnjaka, a ne od pripadnika HV-a kako su tvrdili Savo Štrbac i njegov Veritas. Davor Ivanković u Večernjaku ponovno se bavi istom tematikom. U svom tekstu navodi kako je ekipa Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu, svojim kontinuiranim radom s ciljem da se argumentirano utvrdi prava istina o žrtvama tog rata bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost došla do podataka koji se uvelike razlikuju od onih koje Štrbac i njegovi ljudi kao potpuno legalne izvore, neometano i sustavno serviraju ICTY-u. Voditelj centra Ante Nazor decidirano tvrdi kako se očigledno radi o pokušaju manipulacije brojkama, kao što je to bio slučaj i sa žrtvama Jasenovca. Hrvatska politička elita ove i slične navode, kao i brojne provokacije i zabrinjavajuću velikosrpsku retoriku koja se ponovno i sve češće na ovim prostorima može čuti, uopće ne doživljava kao nešto na što bi trebalo obratiti pažnju, ili u određenim situacijama odreagirati. No nije problem samo i isključivo u vodećim ljudima hrvatske političke scene, pogledajmo malo u to što nam i na koji način svakodnevno servira većina hrvatskih medija.

 

 

Nekoliko vijesti prošli tjedan pokazalo je jasnu podršku koju međunarodna zajednica pruža Vladi Ive Sanadera. Počelo je izborom Republike Hrvatske u Vijeće sigurnosti, da bi krajem tjedna ministar financija Ivan Šuker, nakon sastanka s čelnicima Svjetske banke u Washingtonu, mogao pohvaliti kako će Hrvatska od početka sljedeće godine biti smještena među zemlje srednjeg dohotka. Točnije, regionalni Ured Svjetske banke u Zagrebu će se podijeliti na dva dijela. Hrvatska će kao jedina nečlanica Europske unije nalaziti u ovoj skupini, dok drugu skupinu, kako je istaknuo ministar Šuker, čine zemlje Balkana i srednje Azije. No, u politici se uvijek nešto treba dati da bi se dobilo. Zbog čega je današnja Sanaderova Vlada nagrađena nije teško pogoditi.(mm)

 

 

Kao što smo najavili i ove subote donosimo priču o zaboravljenim žrtvama iz Domovinskog rata. Autor Tomislav Vuković u Glasu Koncila prepričao je istinit tragični događaj iz Karanca kod Belog Manastira. Na napuštenoj farmi Sudaraš nedaleko od Belog Manastira domaći su Srbi 17. listopada 1991. ubili  50-godišnjeg oca Vinka Čička i njegova tri sina: 27-godišnjeg Ivana, 25-godišnjeg Antu i 23-godišnjeg Matu. Prije toga su ih toliko mučili i unakazili da su članovima obitelji zabranili otvoriti ljesove. "Pitanje jesu li HHO ili koja slična nevladina udruga pokazale barem znatiželju za tragediju obitelji Čičak, ili, možda, voditelj koje televizijske emisije (uz jednu jedinu časnu iznimku), ili redatelj filmova o zločinima u Domovinskome ratu - zvuči danas u Hrvatskoj, nažalost, prilično smiješno!"

 

 

Pisali smo kako je HSP 30. rujna ove godine u svim gradovima i većim mjestima u Hrvatskoj pokrenuo potpisivanje peticije za raspisivanje referenduma o suspenziji Ustavnog zakona o suradnji s Haškim sudom, odnosno o prekidu suradnje s tim i takvim sudom. I ovog smo puta, kao i prošlog kad smo prvi put o ovoj temi pisali, nazvali sjedište HSP-a gdje nam je ljubazno priopćeno kako je do jučer peticiju potpisalo 296 tisuća ljudi, a tu je brojku isto tako na tiskovnoj konferenciji potvrdio i predsjednik stranke Anto Đapić, te kazao kako očekuje da će sakupiti svih 400 tisuća iako je, s obzirom da je vremenski rok od dva tjedna u kojem su potpisi trebali biti sakupljeni već prošao, njeno potpisivanje sada samo od moralnog značaja. HSP je vjerojatno kao stranka izvukao nekakvu korist od potpisivanja peticije budući da su mnogi hrvatski građani u današnje vrijeme već sretni kada se njihov angažman može zabilježiti kao moralni čin, bez ikakve stvarne mogućnosti da se bilo što stvarno u Hrvatskoj promijeni. S druge strane, svima je jasno da se imalo agresivnije krenulo u medije, primjerice s nekoliko plaćenih oglasa kojima bi se građane obavijestilo gdje se može potpisati peticija, potreban broj potpisa koji se kreće oko 440 tisuća sigurno bio sakupljen u roku.(mmb)

 

 

Hrvatska je, pobijedivši Češku u trećem krugu, odnosno već u drugom kad je svima pa i Češkoj postalo jasno da se radi o prevelikoj brojčanoj nadmoći – što je izazvalo i njeno povlačenje kandidature – sa 184 glasova podrške postala članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Time je osigurala mjesto u “svjetskoj vladi”, operativnom tijelu UN-a u čiji opis poslova spada rješavanje konflikata i kriza u svijetu, od 1. siječnja 2008. do kraja 2009. Samo primanje ne može se i ne smije okarakterizirati nikako drugačije nego kao veliki uspjeh hrvatske vanjske politike za koji je najzaslužnija Vlada RH, dok bi sve ostale kvalifikacije u tom smislu bile zlonamjerne i nepoštene. No, isto tako primjećujemo prema načinu na koji su shvaćena veza između Sanaderovog govora u Glavnoj skupštini o radu Haaškog suda i primanja Hrvatske u Vijeće sigurnosti koliko su prioriteti hrvatske političke elite pobrkani.(mmb)