Zanemaruju li se dobri stari hrvatski običaji?

Ne znam za Vas, no mene osobno ovaj, sad već i pretjerano izražen fenomen bezrezervnog oduševljavanja sa svim uvjetno rečeno «novotarijama» koje nam dolaze sa svih strana svijeta – već pomalo živcira. Uzmimo samo primjer «vještičjeg ludila» koje zadnjih nekoliko godina masovno obuzima Hrvate, u najvećoj mjeri pripadnike mlađih generacija svakog 31. listopada u godini, odnosno dan prije Svih Svetih. Tako možemo primijetiti opću pomamu za svim «prikladnim» rekvizitima poput bundeva, svijeća i lutaka vještica koje nas zlokobno vrebaju iz svakog kutka. Ta i takva euforija ne zaobilazi ni škole ni vrtiće u kojima je obilježavanje tog – ne zaboravimo ponajprije poganskog običaja već postalo najnormalniji dio nastavnog plana i programa. A zašto, o čemu se tu zapravo radi, što se to slavi i kakve to sve skupa ima veze s ljudima, pretežno izjašnjenim kao katolicima u Republici Hrvatskoj? Pogledajmo.

Prevladava shvaćanje da je proslava popularnog Halloweena jedan od rijetkih dijelova američke tradicije, no radi se zapravo o starom keltskom festivalu iz 5. stoljeća prije Krista, kojim se obilježavao početak zime, tj. prelazak iz svjetla u tamu. Također, vjerovalo se da tijekom tog festivala duhovi mrtvih mogu ući u ovaj, naš svijet. Halloween se masovnije počeo obilježavati 80-ih godina 19. stoljeća. Isprva se to činilo samo pričanjem priča i recitiranjem pjesama, a tek su kasnije došle maske, bundeve i ostalo. Primjerice, 50-ih godina 20. stoljeća djeca su se počela maskirati. Stari Irci su za svoj festival koristili repu, koju su dubili i izrezivali joj oči, nos i usta te u nju stavljali svijeće. No kad je mnogo Iraca trbuhom za kruhom otišlo u SAD (i tamo proširilo taj običaj), bilo im je jako teško pronaći repu, ali zato je bundeva bilo u izobilju! Čak 86 posto Amerikanaca izjavljuje da ukrašava kuću za Noć vještica, stoga nije ni čudan podatak da za obilježavanje te noći potroše jako puno, a više samo za Božić!

Vratimo se sada malo u Hrvatsku. Problem, ako se o problemu uopće može i govoriti zapravo nije u tome što se određeni dio nacije svake godine na taj dan odrekne djela zdrava pameti pa slavi nešto o čem u stvari ne zna baš ništa, odnosno samo ono što se može vidjeti u američkim filmovima. Hrvati su ionako po svoj prirodi pretežno veseljaci pa nema ništa lošeg u tome da se s vremena na vrijeme pronađe razlog – makar i banalan poput ovog spomenutog da se popije koja više i «zaruži» do sitnih sati. Problem je zapravo u tome što smo uspjeli preslikati i iskopirati tuđe običaje do savršenstva, a istovremeno ne njegovati svoju tradiciju bar ne u mjeri u kojoj ona to svojim bogatstvom i ljepotom, a da ne spominjemo kulturnim značajem zaslužuje. Čemu Noć vještica kad imamo svoj dobri stari Fašnik? Primjetno je da proporcionalno s porastom popularnosti proslava koje nikako nisu dio hrvatske tradicije, pada interes, pogotovo djece i mladih za ono što je izvorno i prepoznatljivo naše. A što i tko stoji iza svega toga?

Odgovor je vrlo jednostavan – novac i zarada. Zašto se ne bi trošilo na gluposti poput Halloweena, Valentinova, St.Patrick’s day uostalom Hrvati danas slave i «zaljevaju» vjerojatno u istoj mjeri kao i Irci, ako ne i više! Pogledajmo što se događa za blagdan Svih Svetih. Svake smo godine sve dalje od same i prave biti tog dana, odnosno prisjećanja naših pokojnih. Umjesto toga, ljudima je važnije što i koliko će se kupiti i potrošiti na cvijeće i cvjetne aranžmane koji su svake godine sve više, moglo bi se reći i bezobraznije skuplji. A zašto ne bi i bili kad tako diktira zakon tržišta. Ako to isto «tržište» tih dana u godini za jedan te isti cvijet želi platiti tri puta veću cijenu nego inače – tko mu to uopće može i želi braniti. Uskoro dolazi Božić, u vrijeme kojeg groznica kupovanja dosiže svoju bizarnu kulminaciju. Dućani su prepuni, kartice se nemilosrdno «peglaju», bitno je samo što i koliko će se kupiti – poklona, hrane, pića...

Istovremeno, u Crkvi je u to svečano vrijeme svake godine sve manje i manje ljudi, jer na kraju krajeva do dijela kad se odlazi na polnoćku u većini filmova uopće ni ne dođe, ili se te scene tretiraju kao tamo neka sporedna stvar. A upravo to i jest smisao tih blagdana – druženje s obitelji i zajednički odlazak u Crkvu. Iz tog razloga, kao i svih prije pobrojanih postavlja se pitanje koliko će i u kojoj mjeri generacije koje dolaze cijeniti i držati do dobrih starih hrvatskih običaja i tradicije koju nazovimo to tako «mladi» narodi poput Amerikanaca mogu samo sanjati. Da li je riječ samo o nekakvom benignom pomodarstvu i pronalaženju novih razloga za dobru zabavu, ili o fenomenu koji bi dugoročno mogao utjecati na zanemarivanje dijela kulturne baštine Lijepe Naše – odgovor na to pitanje dat će vrijeme.

M.M.B.

{mxc}