Pobrkani prioriteti hrvatske političke elite

Hrvatska je, pobijedivši Češku u trećem krugu, odnosno već u drugom kad je svima pa i Češkoj postalo jasno da se radi o prevelikoj brojčanoj nadmoći – što je izazvalo i njeno povlačenje kandidature – sa 184 glasova podrške postala članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Time je osigurala mjesto u “svjetskoj vladi”, operativnom tijelu UN-a u čiji opis poslova spada rješavanje konflikata i kriza u svijetu, od 1. siječnja 2008. do kraja 2009. Samo primanje ne može se i ne smije okarakterizirati nikako drugačije nego kao veliki uspjeh hrvatske vanjske politike za koji je najzaslužnija Vlada RH, dok bi sve ostale kvalifikacije u tom smislu bile zlonamjerne i nepoštene. No, s druge strane ne bi valjalo odlaziti ni u drugu krajnost te tom događaju dati pretjerano značenje i težinu. Jer, bez obzira na okolnost da je Hrvatska ovakvim slijedom događanja osigurala čvršću i bolju međunarodnu poziciju, ne treba zaboraviti da sve odluke u tom tijelu UN-a zapravo donosi pet stalnih članica, dok ostale ipak služe samo kao svojevrstan paravan demokracije.

No, u svakom slučaju – bolje da smo u prilici biti tamo kao određeni faktor kojeg se eto nešto i pita, nego kao samo tema tih istih organa na njihovom dnevnom redu. A da sam događaj nešto i vrijedi ne dokazuje samo to što smo u izravnom natjecanju uspjeli istisnuti Češku, već nam to pokazuje i reći ćemo to tako – nesportska reakcija susjednih nam Slovenaca koji su nam jedini od svih zemalja jugoistočne Europe uskratili svoj glas. Analitičari kažu kako je to prvi put da Slovenija nije podržala Hrvatsku u tako važnom multilateralnom događaju, što govori i o stupnju međudržavnih odnosa u ovom trenutku. No slovenska reakcija jako dobro pokazuje da je primanje Hrvatske u Vijeće sigurnosti nešto što im iz više razloga, a najviše zbog gubitka njihovog do sad ipak boljeg međunarodnog položaja u rješavanju međusobnih bilateralnih pitanja - očito ne odgovara. Svoj provincijski mentalitet Slovenci su još jednom pokazali i izjavom glasnogovornika slovenske misije pri UN-u Uroša Zvera koji je rekao sljedeće: «Za male države kao što su Slovenija i Hrvatska, to je prilika da sebe stave na zemljovid». Ovakvu samopodcjenjivačku i podaničku izjavu uopće nije potrebno komentirati, zgodnom se čini samo usputna napomena da su i Hrvatska i Slovenija i prije 16. listopada bile ucrtane (provjerili smo!) i na karti Europe i na karti svijeta. Toliko o tome.

No da se neke stvari i unutar države izgleda nikad ne mijenjaju dokazuje nam i izjava premijera Sanadera, koja mu je očigledno «pobjegla», a iz koje se ponovo dobro vidi kako on ustvari razmišlja. Tako je Sanader za Hinu izjavio da sada, kada je sve gotovo, može priznati da je bilo riskantno govoriti o Haaškom sudu, instituciji VS UN-a, dan prije nego što se odlučivalo o članstvu, dodavši da je govor bio dobro primljen. Za Jutarnji list, izjava je bila «ponešto» drugačija: «Sumnje su bile politikanske, ali im opraštam. Taj govor je pridonio a ne odmogao odluci o članstvu Hrvatske u Vijeću sigurnosti» - ustvrdio je Sanader te zaključio da nam članstvo u Vijeću sigurnosti može pomoći i u odnosima s Haagom. Kojem od «njih dvojice» vjerovati, pitanje je sad? Bez obzira na proturječnost njegovih izjava, koje se, navikli smo znaju promijeniti kako mu u kojem trenutku najbolje odgovara, ono što objema zajedničko jest problem krivo posloženih prioriteta.

Jer kako si vodeći hrvatski političar, nekoliko dana nakon što se solidarizirao s vukovarskim žrtvama i njihovim obiteljima, te ostavio dojam pred širom javnosti kako mu je glavna misija u New Yorku izboriti se za pravdu – dan kasnije može dopustiti da primanje u Vijeće sigurnosti stavi ispred toga? Pa što je važnije, pravda za žrtve Domovinskog rata i kažnjavanje zločinaca, ili dizanje pločice za ili protiv o nekim pitanjima koje nam u većini slučajeva ne će biti važna. Na kraju krajeva, kao da će Hrvatska o bilo čemu stvarno odlučivati u Vijeću sigurnosti. Prije će to biti oni koji su i do sada odlučivali, pa i o našim sudbinama? Postavlja se pitanje ako zadovoljenje pravde za hrvatske žrtve i sprječavanje falsificiranja hrvatske povijesti nije glavni prioritet za hrvatskog premijera, zašto bi moralo biti za svjetske moćnike i što u tom smislu uopće možemo očekivati? Jedan od odgovora na to pitanje stigao nam je i nedavno u obliku sramotnih presuda krvnicima s Ovčare. To je ona «pravda» koja nam svim zajedno ne gine ako se prioriteti hrvatske političke elite pod hitno ne počnu mijenjati.

M.M.B.

{mxc}