Šutnja koja bi nas mogla skupo stajati

Nedavno smo na Portalu pisali o tome kako su novinari Večernjeg lista i emisije Istraga-Nove tv, utvrdili kako su šestorica pripadnika vojske RSK sa područja Banovine i Kostajnice zapravo ubijena od strane svojih sunarodnjaka, a ne od pripadnika HV-a kako su tvrdili Savo Štrbac i njegov Veritas. Davor Ivanković u Večernjaku ponovno se bavi istom tematikom. U svom tekstu navodi kako je ekipa Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu, svojim kontinuiranim radom s ciljem da se argumentirano utvrdi prava istina o žrtvama tog rata bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost došla do podataka koji se uvelike razlikuju od onih koje Štrbac i njegovi ljudi kao potpuno legalne izvore, neometano i sustavno serviraju ICTY-u.

Voditelj centra Ante Nazor decidirano tvrdi kako se očigledno radi o pokušaju manipulacije brojkama, kao što je to bio slučaj i sa žrtvama Jasenovca. Nazor ističe, kako su on i njegov tim istražitelja do sad na temelju dokumentacije koje su hrvatske snage zapljenile tijekom oslobodilačkih vojnih akcija 1995. godine došli do sljedećih podataka: «Od ukupno navedenog broja poginulih oko 300 osoba je ubijeno u međusobnim "srpskim" obračunima, 236 je umrlo prirodnom smrću, 417 je život izgubilo nesretnim slučajem. Odnos poginulih/nestalih muškaraca i žena prema Veritasu je 85 prema 15 posto, prema Centru žena je 4,3 posto. Dosad su u Centru sa sigurnošću detektirali više od 400 osoba sa Štrpčevog popisa koje nisu ubile hrvatske snage. Jasno je da riječ nije o slučajnim pogreškama, nego o namjeri Veritasa i Štrpca za manipulacijom srpskim žrtvama zaključuje A. Nazor»

Kako hrvatska politička elita ove i slične navode, kao i brojne provokacije i zabrinjavajuću velikosrpsku retoriku koja se ponovno i sve češće na ovim prostorima može čuti, uopće ne doživljava kao nešto na što bi trebalo obratiti pažnju, ili u određenim situacijama odreagirati, razni će «Štrbci» i dalje neometano raditi svoj «posao», slagati laž na laž dok potpuno ne uspiju u svom vražjem naumu i ne skroje svoju i njihovu potpuno novu «istinu» kojom će hrvatski narod biti obilježen zauvijek. No nije problem samo i isključivo u vodećim ljudima hrvatske političke scene, pogledajmo malo u to što nam i na koji način svakodnevno servira većina hrvatskih medija.

U devet od deset emisija informativnog karaktera spominju se suđenja časnicima HV-a, pitamo se zašto se više uopće ili veoma rijetko (prilikom godišnjice nekog velikog zločina koji se ipak ne može prešutjeti) – ne spominju srpski zločini, kojih je na našu žalost bilo toliko da bi se na temelju njih mogle napraviti tone novinarskog materijala, naravno kad bi postojala bilo kakva ambicija u tom smislu. Jasno je da sve dok će se zločini koje je eventualno počinila hrvatska strana, a kojih je u usporedbi sa srpskim zločinima bar 30 puta manje, u većini hrvatskih medija provlačiti kao svakodnevna tema, tada će i suđenja našim generalima biti nešto što se na te teme «prirodno» nadovezuje. Ili obrnuto. Možda se hrvatskim generalima sudi kako bi tema hrvatskih zločina, stvarnih ili izmišljenih, svejedno je, svaki dan opsjedala građane preko medija. 

S druge strane, o vukovarskoj se trojci nekoliko dana pisalo i govorilo, a nakon toga, ponovno smo se vratili na hrvatska suđenja, prepustivši presude za Ovčaru Vijeću sigurnosti UN-a, jer kako su ustvrdili Mesić i Sanader – mi smo učinili sve što se moglo. Ne će li prije biti da je ovaj prvi učinio sve što je htio, a ovaj drugi sve što je smio?

M.M.B.

{mxc}