Međunarodna podrška Sanaderu

Nekoliko vijesti prošli tjedan pokazalo je jasnu podršku koju međunarodna zajednica pruža Vladi Ive Sanadera. Počelo je izborom Republike Hrvatske u Vijeće sigurnosti, da bi krajem tjedna ministar financija Ivan Šuker, nakon sastanka s čelnicima Svjetske banke u Washingtonu, mogao pohvaliti kako će Hrvatska od početka sljedeće godine biti smještena među zemlje srednjeg dohotka. Točnije, regionalni Ured Svjetske banke u Zagrebu će se podijeliti na dva dijela. Hrvatska će kao jedina nečlanica Europske unije nalaziti u ovoj skupini, dok drugu skupinu, kako je istaknuo ministar Šuker, čine zemlje Balkana i srednje Azije. Vrijedi spomenuti i podršku koju je uputilo predsjedništvo Europske pučke stranke, najveće frakcije stranaka u Europskom parlamentu, u obliku rezolucije kojom je izraženo žaljenje zbog izostanka primjerenog i pravednog odgovora na zločine počinjene u Vukovaru.

Već samo ova dva-tri primjera čine jasnu poruku kako je međunarodna zajednica, odnosno njezin dio koji odlučuje o takvim stvarima, zadovoljan politikom koju vodi Sanaderova Vlada, i da je to spremna nagraditi onda kada najviše treba. Neposredno prije izbora.

No, u politici se uvijek nešto treba dati da bi se dobilo. Zbog čega je današnja Sanaderova Vlada nagrađena nije teško pogoditi. S HDZ-om na vlasti proveden je akcijski plan i hrvatski nacionalizam, kako se svojedobno premijer pohvalio u Oxfordu, sveden je na najmanju moguću mjeru. Ovo zadnje ne znači toliko da su građani zaboravili kojoj zemlji pripadaju, koliko to da su se strukture vlasti potpuno odrekle uplitanja u pitanja od nacionalne važnosti, ako bi to značilo bilo kakvo zamjeranje međunarodnim čimbenicima. Rad Haaškog suda jedan je od odličnih primjera u tom smislu. No, još i gore. Dokazivanje poslušnosti na domaćem terenu ide do te mjere da se može reći kako je trenutno odnos domaćeg pravosudnog sustava prema Domovinskom radu i gori nego onaj koji vidimo u Haagu, jedino što presude nemaju međunarodnu težinu. Da o medijima ni ne govorimo.

Što reći o opozicijskim strankama, SDP-u i HNS-u, koje osim HDZ-a imaju najviše šanse za formiranje nove Vlade nakon izbora. Za početak, njihova prva koalicijska Vlada koja je utrla put sluganskoj politici koju sada u potpunosti dominira Hrvatskom nije svojedobno pred izbore 2003. dobila podršku međunarodne zajednice. Bila je i za nju previše nesposobna.

Danas Milanović u SDP-u, kao i Vesna Pusić u HNS-u, šalju potpuno iste poruke. Obje stranke će ukinuti listu za dijasporu. I što još? Milanović i Vesna Pusić ističu zadnjih dana svoj "nulti stupanj tolerancije na korupciju". Ako to vrijedi za njihove stranke, zlobnici bi primijetili da će onda ostati bez utjecajnijeg dijela članstva. Račanova ideja da se izbori dobiju isticanjem "prohrvatskog" Ljube Jurčića nije prošla zbog Milanovićevog ega. Sve u svemu, u SDP-u i HNS-u nema ništa novoga naspram 2003. godine. Stoga nije baš jasno zašto bi bez podrške međunarodne zajednice dvojac SDP-HNS dobio izbore 2007. kada ih nije dobio ni 2003. godine.

M. M. 

{mxc}