Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi niz tekstova posvećenih povjesničaru umjetnosti, arheologu, muzeologu, kolekcionaru, darovatelju i utemeljitelju muzeja, galerija i drugih kulturnih ustanova u Republici Hrvatskoj dr. Antunu Baueru (Vukovar, 18. kolovoza 1911. – Zagreb, 9. travnja 2000.) koji su objavljeni u knjižici „Život i rad dr. Antuna Bauera – prema kazivanju dr. Antuna Bauera“ (Đakovo, UPT, 1994.) autorice Nevenke Nekić. Neka ovi prilozi budu skroman doprinos čuvanju uspomene na osobu koja je svojim radom silno oplemenila i nemjerljivo zadužila hrvatsku kulturu, a prepuštena je – kao i toliki drugi naši velezaslužnici – potpunomu zaboravu. (hkv)

Život i rad dr. Antuna Bauera (13)

Susret s Mimarom

Mimaru sam upoznao u Salzburgu. Tamo su mi rekli da je jedan jugoslavenski kolekcionar došao u grad i kupio dvorac Neuhaus te slaže svoju kolekciju. Bio je to neogotski dvorac na brijegu iznad grada sa 70 dvorana. Htio sam to vidjeti. Došao sam do dvorca i Mimara me primio, ali vrlo hladno. Odmah je rekao da nije zainteresiran za razgovor jer ništa ne prodaje i ne kupuje. Rekao sam da to ni mene ne zanima, nego da sam došao vidjeti kolekcionara jer sam i sam kolekcionar. »A tko ste vi?« Onda reknem da sam pik-sibner iz Zagreba, osnivač Gipsoteke i predavač na Sveučilištu. »A vi ste taj Bauer« (izgovorio je Baver i tako je ostalo), odmah je promijenio ton i pozdravio me kao prijatelja. Tada sam rekao da mislim kako nije dobro što svoju zbirku ostavlja u Salzburgu koji je tako bogat umjetninama i galerijama, tako da će ta zbirka biti sekundarnog značaja. A kad bi bila u Zagrebu, bila bi najznačajnija zbirka na Balkanu. Onda je Mimara sasuo žuč i na Tita i na Rankovića, Bakarića – oni su lopovi koji su pokrali njegova djela. Sve što je poslao za Strossmayerovu galeriju, sve je pokradeno. Znao sam za taj događaj. Ipak sam ostao bez riječi.

Onda je uslijedila akcija za vraćanje umjetnina koje su za vrijeme rata odnesene u Njemačku. Sad se radilo na njihovoj repatrijaciji. Predstavnik Jugoslavije u tom odboru bio je Ante Topić Mimara. Tom je prilikom izvukao dva vagona umjetnina koja su vraćena Jugoslaviji. Ta su dva vagona pratili članovi međunarodnog odbora sve do granice. Tu je preuzela srpska ekipa i odvezla blago u Beograd. Tada se izgubio svaki trag tim umjetninama. Odbor je postavljao zahtjev da se potvrdi prijem tih djela u zaduženim organizacijama. Tada je iz Beograda stigao odgovor da je to uzeo Mimara i da se to nalazi u njegovoj zbirci. Tu se umiješao i Interpol. Konstatirano je da, naravno, Mimara nema veze s tim slučajem, da su umjetnine stigle u Beograd, a onda nestale. Poslije te konstatacije, brzo se u Beogradu pronašlo 130 djela i predalo u Narodni muzej, ali samo u pohranu, a ne u vlasništvo ni za izlaganje. To je bio samo mali dio svega blaga.

Reakcija Mimare, nakon što je dobio tu satisfakciju, bila je: što se dogodilo s mojim djelima koje sam uputio preko Beograda za Strossmayerovu galeriju? Tada je tužio Jugoslaviju međunarodnom sudu u Haagu i Interpolu. Da bi se to zataškalo, Tito poziva Mimaru na Brijune u goste, a direktor Strossmayerove galerije dobio je ovlast da pregleda urede ministarstava i sličnih službi. Tada se ustanovilo da su Ranković i neki drugi drugovi dijelili to Mimarino blago Naseru, Haileu Selasiju, Nehruu... Gospodin Zlamalik našao je samo mali dio tih djela, oko 50 slika je nedostajalo. Kad se o tome raspravljalo pred međunarodnim faktorima, Ranković je izjavio da je to Mimara pokrao Židovima. Tada je Mimara načinio katalog svih djela i to je poslano na sve strane kako bi se moglo provjeriti ima li istine u takvoj tvrdnji. Nitko se nikada nije javio kao pokradeni vlasnik.

Dopisivao sam se s Mimarom i nagovarao ga da dođe u Zagreb. Na kraju je prihvatio. Mnogo je puta rekao: »Jedino Baver je 'kriv' da sam došao u Zagreb«. Ostali smo u tijesnom i iskrenom prijateljskom kontaktu. Savjetovali smo se oko prostora koji bi bio prikladan za njegovu donaciju hrvatskom narodu. Najprije se počeo uređivati Jezuitski samostan na Gornjem gradu i zamolio me da vidim kako izgleda. Kad smo došli u restaurirane prostorije, opazili smo da se pod runi čim ga dodirneš nogom. Stavili smo tu primjedbu jer se vidjelo da to nije beton, nedostajalo je nešto u njemu, netko je tu dobro zaradio i upropastio zgradu. Stepenice su bile više za nekoliko centimetara pa su se morale rušiti i ponovno graditi, a tada su ostale preniske, zato su opet zidali. Ni danas nisu dobre. Tada je Mimara rekao da ne će dopustiti da se takve makinacije vezuju uz njegovo ime i odustao je od muzejskog prostora. Činjenica da nije bio zadovoljan preradbom olakšala mu je odluku.

Naše prijateljstvo trajalo je doslovno do posljednjeg dana njegova života. Toga dana, 29. siječnja 1987. pozvao me je da dođem k njemu u poslijepodnevnim satima. Međutim umro mi je brat i ja sam imao obveze u obitelji. Kasnije uvečer nazvao me je i pitao zašto nisam došao. Obećao sam doći izjutra. Ali te je noći njemu pozlilo i tijekom noći je umro u bolnici Rebro. Tako sam bio posljednji put u razgovoru s prijateljem.

Nevenka Nekić

(nastavlja se)

Povezano

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (1)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (2)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (3)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (4)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (5)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (6)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (7)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (8)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (9)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (10)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (11)

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (12)