Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća donosi niz tekstova posvećenih povjesničaru umjetnosti, arheologu, muzeologu, kolekcionaru, darovatelju i utemeljitelju muzeja, galerija i drugih kulturnih ustanova u Republici Hrvatskoj dr. Antunu Baueru (Vukovar, 18. kolovoza 1911. – Zagreb, 9. travnja 2000.) koji su objavljeni u knjižici „Život i rad dr. Antuna Bauera – prema kazivanju dr. Antuna Bauera“ (Đakovo, UPT, 1994.) autorice Nevenke Nekić. Neka ovi prilozi budu skroman doprinos čuvanju uspomene na osobu koja je svojim radom silno oplemenila i nemjerljivo zadužila hrvatsku kulturu, a prepuštena je – kao i toliki drugi naši velezaslužnici – potpunomu zaboravu. (hkv)

Život i rad dr. Antuna Bauera (2)

Školovanje i kulturno stasanje u Vukovaru

U Vukovaru moga djetinjstva postojalo je pjevačko društvo »Dunav«, »Hrvatski dom« s Čitaonicom koja je primala sve novine i časopise. Također je bio i »Hrvatski sokol« koji je imao svoju glazbu, ali prva glazba u Vukovaru bila je vatrogasna. Kasnije, 1920. dolazi ovamo »Bata« i osniva tvornicu i društvo »Jadranska straža« koja je bila jugoslavenski orijentirana.

Početkom rata 1914. doselili smo se u Vukovar i otac je bio upravitelj vojne bolnice u Vukovaru, a ujedno pomagao djedu oko vinogradarstva grofa Eltza. Tu sam pohađao osnovnu školu od 1918. Sjećam se kraja rata i dolaska srpske vojske koje su se svi plašili, jer je ušla kao razbijačka banda, nasilno, pljačkajući, mlateći i razbijajući. Govorilo se – ide horda. Srećom mi je škola bila vrlo blizu. Lijepa barokna prizemnica u kojoj ćemo jednog dalekog dana otvoriti prvu galeriju. Prije 1918. Vukovar je bio izrazito hrvatski grad u kojem su dominirali »Hrvatski sokol« i Hrvatska seljačka stranka. U nju su se svi uključili – i Nijemci i Mađari. Osim Srba. Od 1918. došlo je na gimnaziju prvi put i srpskih profesora. Tako sam u šestom razredu došao u sukob s profesorom Svetozarom Lončarom. Predavao je povijest i bio zamjenik radikalskog poslanika Milašinovića. Bio nam je razrednik i velikosrbin, hrvatožder koji je mrzio sve hrvatsko. Nije nam dopustio da nosimo značke »Hrvatskog sokola«. Nosio sam značku i zato me nije pitao, nego uvijek davao negativnu ocjenu. Potužio sam se direktoru škole i morao odgovarati pred komisijom na kraju godine. Na ispitu se pokazalo da znam više povijesti nego što piše u udžbeniku. Zato mi je na početku sedmog razreda rekao taj Lončar na prvom satu povijesti: »Ne ćeš proći ni da Bog Otac siđe s neba!« Znao sam da mrzi moje članstvo u »Hrvatskom sokolu«, tim više što sam bio član i konjičkog sokola. Naime, otac mi je poklonio malog bosanskog konjića nakon četvrtog razreda jer sam bio najbolji đak. Bila je to kobilica Mala, draga, razmažena. Tako sam ipak odlučio napustiti vukovarsku gimnaziju i prijeći u Osijek. Pozvao me je naš rođak Ernest Pašer i smjestio u Sjemenište. Tu sam završio gimnaziju.

Gimnazijalac u svom ateljeu

Kraj Sjemeništa bio je gradski muzej. To je moj prvi muzej. U njemu je bio jedan čovjek – stari profesor Celestin, podvornik, kustos i direktor u jednoj osobi. Kad je vidio s kakvim zanimanjem promatram svaki predmet, dolazim svaki čas i dugo ostajem, pozvao me je da mu pomažem i otada sam provodio dane i dane s njim. Učio me je svemu – što je original, kopija, kako se restaurira, odlijeva, modelira i tu sam modelirao svoju prvu glinu. Ostalo vrijeme radio sam u konviktu prve slike i plakete. Izradio sam plakete Stjepana Radića, Lunačeka, slikao uljenim bojama na kartonu. U zborniku đačkog društva »Prosvjeta« izišla su moja dva priloga – plakete. Profesor crtanja Iso Jung bio je oduševljen i mislio je da ću krenuti njegovim stopama. On je sačuvao moje radove iz škole.

Nevenka Nekić

(nastavlja se) 

Povezano

N. Nekić: Život i rad dr. Antuna Bauera (1)