Ako je itko bio istinski narodni zastupnik u prošlom sazivu Sabora onda je to svakako bila Ruža. Moram odmah reći, zbog ovog osvrta, da ne pripadam političkoj opciji njene stranke a ni bilo koje druge što nije za pohvalu, no opredijelila sam se za neovisnost u ovom u čemu djelujem. Pratim rad zastupnika i teško je pronaći nekog tko djeluje neovisno od uspostavljenih stranačkih pravila. Ruža za koju mogu primijetiti da je stranački disciplinirana, ipak se izdvojila u jedinstvenoj borbi protiv pošasti droge na prostorima Hrvatske, posebno na području na kojem živi i koji zastupa. Njen predsjednik morao je uključiti cijelu stranku, politički je mogao poentirati, što bi koristilo i njemu i stranci, ali taštine su ipak iznad svih političkih pravila. Rezultat ima. Postotak droge kod mladih je poražavajući, postotak sudjelovanja žena u našem Saboru zadovoljava, mnoge pripadaju liberalnoj opciji, Ruža iskazuje konzervativne vrijednosti. Za njih sve trebao bi biti zajednički interes kvaliteta obiteljskog života, kvalitetan odgoj, obrazovanje i budućnost mladih. Kako inače osigurati budućnost države.

 

 

Slaven Bilić je briljantan, ne samo kao nogometni stručnjak, nacionalni selektor i psiholog, nego kao i vrlo uspješan diplomat, i to baš s Englezima! Ponosan kao pobjednik, ali skroman i samozatajan u svome uspjehu i veličanstvenoj pobjedi nad Gordim (i bahatim) Albionom. Za 20 minuta razgovora i 90 minuta briljantne igre Vatrenih na Wembleyu, slika Hrvatske u očima Engleske publike promijenila se za 180 stupnjeva, i to naravno na bolje. Dva dana sam čekao najavljeni razgovor na BBC-u, “Hard talk” (Teški/ neugodni/ razgovor) s pobjedničkim hrvatskim izbornikom Slavenom Bilićem.

 

 

Prije dvije godine, 11. lipnja 2005. godine u Chicagu nastupala je mlada reprezentacija Hrvatske u susretu s odabranom nogometnom momčadi "Chicago Fire". Trener i učitelj mlade nogometne reprezentacije Hrvatske do 21. godine bio je Slaven Bilić. Nakon nogometnog susreta mlada reprezentacija Hrvatske bila je gost Hrvatske zajednice Chicaga na večernjem banketu u Hrvatskom kulturnom centru u Chicagu. Zabilježio sam TV kamerom taj jedinstveni događaj za nas Hrvate. Tijekom večeri zamolio sam gospodina Slavena Bilića za kraći TV intervju. Bez oklijevanja i na veoma ljubazan način pristao je odmah na intervju.

 

 

Po nalogu misteriozne “međunarodne zajednice”, čije je već ime semantički šuplja sintagma skovana za lokalne hrvatske bedake, Hrvatska se trsi da ima što bolje odnose sa susjednom Srbijom. Srbijom, zbog čije imperijalne politike tijekom XX. stoljeća pobijeno je i protjerano na stotine tisuća Hrvata. Naravno, neki od Hrvata to - to približavanje i normalizaciju odnosa - rade dobrovoljno, iz ljubavi; neki prisilom i ucjenom, a brojni i za novce. Ta nasilna ljubav ide toliko daleko da aktualni predsjednik vlade i predsjednik pobjedničke države govore kako će “Hrvatska demokratizirati Srbiju”! Ali iz Srbije ciklički dolaze uvijek iste ideje, uvijek iste pretenzije na uništenje Hrvata, “uvek veje isti vetar”. Tako mi je dopao ruku časopis Instituta za savremenu istoriju, broj 2 iz 2005. godine, kao separat pod nazivom “Istorija 20. veka”. Među različitim člancima, pojavljuje se prilog stanovitog “Dr Nikole Žutića” pod naslovom “Srbi svi i svuda – ‘Hrvatske zemlje bez Hrvata’”. Netko će odmahnuti rukom, tja! Ali, nije tako, na te stvari uvijek treba odgovoriti, odgovoriti grdno i žestoko.

 

 

Donosimo dirljivo pismo hrvatskoga državljanina iz Venezuele, Josipa Hrgetića, u kojem on podsjeća na ulogu hrvatske emigracije u stvaranju nezavisne Hrvatske te izražava ogorčenje prema stavovima da dijaspora ne bi smjela imati pravo glasa: "Kada čitam ovakve stvari samo mogu se sijetiti koliko su Hrvati iz emigracije radili i se borili da imamo slobodnu Hrvatsku i da je Hrvat vlasnik svoga. Koliko se novaca skupilo i poslalo Hrvatskoj da se bori protiv Jugoslavenske armije. Koliko se hrane, robe i lijekova poslalo preko karitas u Hrvatskoj za naše ljude. Kakvu politiku smo svi vodili da se hrvatski glas čuje u svijetu kada su komunisti tukli po Vukovaru ili Dubrovniku. Znam da Hrvatska ne bi bili slobodna da nisu Hrvati iz Hrvatske se borili i da su svoju krv dali za našu Lijepu. Ali ovo sto sada SPD traži je jako ružno. "Već sam te iskoristio, sada te ne trebam ". Ja sam Hrvat rođen u Venecueli pred 44 godina, nikad nisam se bavio sa politikom. Ali volim, branim i ljubim "Moju Hrvatsku"."

 

 

Kada su u pitanju skandalozni događaji u baranjskom selu Jagodnjak i četničkih aktivnosti ravnatelja tamošnje osnovne škole, zadarskog četnika Ležaje Milovana, hrvatski mediji djeluju s distancom, neutralno, kao da se to događa u nekoj drugoj zemlji, tko zna gdje. Napaćena Baranja, svedena kao prirepak slavonskoj županiji, je potpuno isključena iz medijske pozornosti agramerskih novinara, valjda da bi se zaboravili mnogobrojni srpski zločini koji su se tamo dogodili u posljednjem ratu. Dobiva se dojam kao da se Baranja želi predati Srbima - ili što? Treba se samo sjetiti kako su prije nekoliko godina slali iz Zagreba, iz Zavoda za mirovinsko osiguranje, pisma u selo Čeminac, pored Belog Manastira, s oznakom “Srbija”. Toliko o “hrvatskoj metropoli”. Zbog svega ovoga želio bih više reći o tome što se to zbiva (i zbivalo) u Baranji, budući da o tome dosta znam, jer sam imao krvavu nesreću da tamo ostavim veći dio svojega života.

 

 

Dana 18. studenoga 2007. je završila u Marriott hotelu u New Orleans (Louisiana) četverodnevna konvencija Američke udruge za promicanje slavističkih znanosti/American Association for the Advancement of Slavic Studies (AAASS). To je bila 39. godišnja konvencija ove najveće slavističke udruge u Americi. Na rasporedu konvencije bilo je ukupno 420 panela i okruglih stolova. Kad se uzme da gotovo na svakom panelu i okruglom stolu sudjeluje petero ljudi, lako je zaključiti da je to bio skup na kojem je mnogo toga publici predstavljeno. Članovi Udruge za hrvatske znanosti/Association for Croatian Studies (ACS), koja je dio krovne udruge AAASS-a, sudjelovali su sa nekoliko panela i na konvenciji. Teme koje su se ticale Hrvatske i Hrvata, bile su Krleža, iz povijesti hrvatske glazbe, hrvatski latinisti, hrvtska radikalna desnica poslije Prvog svjetskog rata, ustav Bosne i Hercegovine, povijest i tragičan nestanak njemačke manjine na području bivše Jugo-države, ekonomija, između tradicionalizma i kozmopolitanizma, procijene tajnih američkih službi o propaloj državi itd.

 

 

Ovogodišnje komemorativne svaćanosti u Vukovaru otvaraju stare, ali nažalost i posve nove nepravde. Sramotne su nedavne blage i oslobađajuće presude Haškog suda odgovornim zapovjednicima JNA za genocid u Vukovaru. Sramotno je i to da general Veljko Kadijević, odgovoran po zapovjednoj odgovornosti za JNA zločine, nije zajedno sa Blagojem Adžićem završio u Haagu, već mirno i nesmetano dijeli intervjue iz Moskve. Sramotno je i to da su srpski koljači za svoja zločinačka djela u tzv. SAO krajini i Srbiji dobili status heroja, te su nagrađeni raznim povlasticama, činovima, pravima na stan, pravima na automobil i odlikovanjima. Nedugo nakon osvajanja Vukovara Šljivančanina su generali Kadijević i Adžić promaknuli u čin potpukovnika. Ovih dana otkriveno je i postojanje srpske zlatne medalje »oslobodioca Vukovara 18.11.1991.«, za ubijanje civila, žena i djece. Medalja prikazuje žrtve agresije, a dokaz je planiranih pokolja i istrebljenja, za što se dodjeljivala neposredno nakon počinjenih zlodjela. Njezina vrijednost bila je velika čak do 10 tisuća njemačkih maraka, piše Večernji list.