Detalji

Objavljeno: 04. lipnja 2010.

Pozornije sam pročitao knjigu Vande Boras Podravac "Dnevnik iz tuđine", pa premda o knjizi na drugome mjestu piše uvaženi Đuro Vidmarović, ipak ću i ja reći koju, zadržavajući se posebice na borbi Hrvata u Australiji za – hrvatski jezik. Poznati su mi bili tek okvirni podatci, a tek sada od Vande Boras Podravac saznajem detalje te bitke koja je završila 1980. priznanjem hrvatskoga jezika. Podsjećam: u samoj Hrvatskoj postojala je te godine u Ustavu odredba o hrvatskom književnom jeziku u javnoj uporabi, ali je ona imala i dodatak koji je govorio o hrvatskom ili srpskom jeziku, što je protuhrvatski dio komunističkog establišmenta obilno koristio, pa se voljom Šuvara i sličnih školski predmet nazivao hrvatskim ili srpskim. U Australiji je, znači, hrvatski jezik priznat deset godina prije nego u Hrvatskoj, koja je tek u božićnom Ustavu 1990. dobila nedvosmislenu odredbu.(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 04. lipnja 2010.

Uza stube, što iz doline u kojoj je izgrađena zgrada Krematorija vode prema cesti i autobusnoj stanici, polako se pojavljivao crn klobuk kišobrana i stala se pojavljivati figura čovjeka koji se njime zaštićen penjao uza stube. Kišilo je i niz rubove kišobrana cijedila se dosadna proljetnojesenja kiša. Takva je godina, kišna, pa je i mjesec svibanj, po mnogima najljepši mjesec godine, oblačan, mokar i siv. Kad se čovjek popeo na ravninu pločnika vidjelo se da se radi o postarijoj osobi višeg stasa, mogućem umirovljeniku, u odijelo za to mjesto i prigodu prikladne tamne boje. Došao je do pješačkog prijelaza što vodi na drugu stranu ceste i autobusne postaje i zastao. Ogledao se na obje strane i kad se uvjerio da je prolaz slobodan uputio se do krovom zaklonjena stajališta pod kojim je već sjedio drugi muškarac otprilike iste dobi, u tamnomodrom kišnom ogrtaču, sa šeširom na glavi. (M.Međimorec)

Detalji

Objavljeno: 03. lipnja 2010.

Obično se kaže da je demokracija najmanje loš politički sustav. Zaista, u svjetskim se demokratskim društvima vode javne (iako „politički korektne") rasprave o krupnim političkim opcijama i orijentacijama, odnosno tamo ipak nema rješenja „pod svaku cijenu", nego se ocjenjuje pro et contra. Kod nas pak nema ni takve „politički korektne demokracije", nego nas naši medijski i politički krugovi futraju jednoumno zašećerenim slikama svijetle budućnosti u Regiji unutar idealizirane EU. Zato prevodimo iz stranog tiska, doduše s malim zakašnjenjem, članak o nedavnom posjetu američkog ministra Britaniji i Njemačkoj, jer je višestruko poučan.(S.Barišić)

Detalji

Objavljeno: 03. lipnja 2010.

Benjamin Tolić, književni prevoditelj, publicist, diplomat i političar, rođen je 1943. godine u Osoju, općina Posušje. Završio je studij filozofije i germanistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Poznat je kao enciklopedijski obrazovan intelektualac, kao polemičar britka jezika, kao političar stekliškog naboja, te kao čovjek koji ostaje profesor i u interpersonalnoj komunikaciji. Kao enciklopedijski obrazovani intelektualac Tolić nije samozatajan u iskazivanju širine svoga znanja, što nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Politika mu je životna sudbina, bilo da se ona bavila njime, ili on njome, sve od pada Hrvatskog proljeća pa do najnovijih vremena. Kao hrvatski državotvorni političar ostao je dosljedan u nastojanjima da se ostvare vitalni nacionalni i državni ciljevi. Pri tome slijedi Starčevićevo učenje kao vertikalu hrvatske političke misli. Nesklon prihvaćanju rješenja koja su suprotna njegovim političkim uvjerenjima prolazio je turbulencije, od uspona do padanja na stranačkim hijerarhijskim ljestvicama. (Đ. Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 01. lipnja 2010.

Kako bi ste se vi dragi čitatelji osjećali kada bi u dnevnim novinama o sebi pročitali da ste taliban, kvisling, poticatelj zločina i osoba kojoj trebao suditi neki poseban sud, viši od onoga u Haagu? Vjerojatno ne baš najugodnije. A upravo je tim riječima o književniku Mili Pešordi u Jutarnjem listu pisao Predrag Matvejević, i to u vrijeme kada je trećesiječanjska vlast na svim razinama preraspoređivala i otpuštala tisuće ljudi u skladu s „narodnom" voljom. Biti žigosan 2001. od srane jednog od udarnijih režimskih intelektualaca kao „poticatelj ratnih zločina" u SDP-u sklonom dnevniku značilo je samo jedno, da u javnom životu vi ne bi trebali više što tražiti.(mm)

Detalji

Objavljeno: 01. lipnja 2010.

Što se vidjelo i dalo zaključiti iz prvih sto dana I. Josipovića? Njegova stajališta prema nešto daljoj i nešto bližoj povijesti postala su posve jasna. Prema totalitarnim sustavima 20. stoljeća: zločinački je bio samo onaj fašistički (nacistički), ali ne i onaj komunistički. Koliko sam pratio, Josipović nikada i nigdje nije izrijekom potvrdio da je antikomunist, a kako je već uvriježeno načelo civiliziranoga svijeta da samo antikomunist može biti i antifašist, I.J. se sam diskvalificirao kao prešutni podupiratelj jednoga zločinačkog sustava. S tim je u svezi i izbjegavanje pojavljivanja na Bleiburgu, izostanak nedvosmislene osude komunističkih zločina i traženje odgovornosti za (još žive) zločince. Izlika da na Bleiburg ne ide jer se ondje pokušava obaviti revizija povijesti, krajnje je licemjerna i lažna. Genocid nad hrvatskim narodom nakon svršetka rata jest povijesna istina i nema povjesničara ni iole upućenoga čovjeka koji to negira. Revizija povijesti bila bi kada bi netko uspio dokazati neku drugu istinu.(H.Hitrec)

Detalji

Objavljeno: 01. lipnja 2010.

Utjecaj kajdanke i klavijatura na hrvatsku politiku još je neistražena i neosvijetljena strana novije hrvatske povijesti, osobito kad je riječ o žrtvama jugokomunizma. Nakon što su Staljinove orgulje odsvirale posljednje taktove, na scenu je stupio poznati majstor na klavijaturama – Josip Broz Tito. Njegove temeljni taktovi protegnuli su se do današnjih dana. Ivo Josipović otkad je na Pantovčaku ustoličen za predsjednika, postao je, "duboko žalim" (I. Josipović) nezaobilazna zvijezda u programima klasične glazbe, a javnosti je najpoznatija njegova kompozicija Ars Diaboli. Gdje je crpio nadahnuće, nije poznato. Jesu li to lik i nedjelo Josipa Broza? Ili prigušena svijest o masovnim, sustavnim i prikrivenim stratištima njegova totalitarnog režima? Ne ulazeći u umjetničku slobodu, tek bilježim dva moguća vrela nadahnuća.(N.Piskač)

Detalji

Objavljeno: 31. svibnja 2010.

Prof. dr. Vinko Brešić (1952.), istaknuti je hrvatski književni povjesničar i redoviti profesor na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kako piše u obavijesti o autoru, dr. Brešić je „profesionalno usmjeren na područje novije hrvatske književnosti, uz desetak objavljenih knjiga. Priredio je izdanja djela dvadeset hrvatskih pisaca XIX. i XX. st.; sastavio više antologija i zbornika, pokrenuo i uređivao časopis za poeziju 'Zrcalo' (1991. – 1994.), te časopis za hrvatsku književnost i kulturu 'Nova Croatica' (2008.). Piše i objavljuje studije, članke, eseje i kritike uglavnom iz područja književne kroatistike». U knjizi koju predstavljamo sakupljeno je četrdeset Brešićevih književno-kritičarskih tekstova nastalih tijekom posljednjega desetljeća.(Đ. Vidmarović)