Mi koji sudjelujemo u radu ovog Portala svakodnevno smo svjedoci prešućivanja vijesti i događaja vezanih u osobe iz javnog života koje nisu politički podobne, odnosno dio, kako se to nekada govorilo, "poštene inteligencije". Već sama naša udruga i njezin rad odličan su primjer upornog i sustavnog medijskog prešućivanja, i pored toga što ona okuplja više od tisuću intelektualaca, među kojima ima akademika, vrlo cijenjenih književnika, umjetnika, znanstvenika, itd. Inicijative, tribine i priopćenja HKV-a nikako ili se vrlo šturo pojavljuju u novinama, nikada na televiziji, čime je osigurano da Hrvatsko kulturno vijeće, pa onda i ono što ono ima za reći, ostane velikim dijelom skriveno široj javnosti. No, osim same udruge, na "crnoj listi" su i njezini članovi, pa čak i onda kada njihovo djelovanje uopće nije povezano s radom Hrvatskoga kulturnog vijeća. I ne treba se zavaravati kako je članstvo u udruzi kao što je Hrvatsko kulturno vijeće razlog ovakvoga prešućivanja. Zatajivanje je puno šire, masovnije i ozbiljnije, i obuhvaća zapravo sve one koji ne pripadaju "poštenoj inteligenciji", bili oni ili ne bili u Hrvatskom kulturnom vijeću, odnosno vezani uz nekakvu sličnu inicijativu.(mm)

 

 

Među partizanskim egzekutorima u poratnom Gospiću isticao se domaći Srbin Nikola Teslić koji je poubijao velik broj nevinih. Gonjen neobuzdanom mržnjom zbog ubojstva njegove dvije kćeri u veljači 1945, s partizanima je došao u Gospić i, gotovo bez pretjerivanja, iz dana u dan, iz noći u noć, ubijao nevine Hrvate gotovo legalno, ne skrivajući svoja nedjela i svoje zločine. No, kad je partizanski pokret uvelike osramotio i on je zatvoren, i tek formalno »reda radi« osuđen 20. srpnja 1945. čak na 7 godina prisilnoga rada s gubitkom građanskih prava u trajanju 3 godine. Kazna mu je ubrzo po višem sudu, što je bilo očekivati, 22. prosinca 1945. ublažena preinakom u kaznu lišenja slobode u trajanju 18 mjeseci. (Glas Koncila)

 

 

Donosimo propovijed biskupa Mile Bogovića koju je održao  16. listopada 2008. u Crkvi sv. Marka povodom obilježavanja 40. godišnjice smrti Brune Bušića. Izdvajamo: "Oni nam navješćuju ne samo da obezvrijedimo one koji su se izložili i založili svoje živote da bi nama bilo bolje, nego da se iz odgoja naše mladeži izbriše svaki osjećaj vrijednosti za žrtvu, za odricanje i stegu. Uz to za sve žrtve ne vrijede ista mjerila. To nužno za sobom povlači nezdravi odnos u društvu. Pravo zajedništvo na ovim našim prostorima napraviti će onda najveći iskorak kada se počne cijeniti sve žrtve: i one u Bleiburgu i one u Jasenovcu."

 

 

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, a radi se o strukovnoj udruzi koja okuplja hrvatske povjesničare umjetnosti, odnosno povjesničare umjetnosti Hrvatske, uputila je u ponedjeljak apel predsjedniku Vlade Ive Sanadera u svezi projekta izgradnje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. U njemu se vrlo oštro napala odluka gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića po kojoj se odustalo od prvobitnog nacrta arhitekta Nikola Bašića i krenulo u financijski višestruko manje ambicioznu izgradnju crkve s novim arhitektonskim rješenjem. O ovom apelu hrvatski mediji su opširno izvijestili, a u Jutarnjem listu smo tako mogli pročitati i da povjesničari umjetnosti smatraju kako bi Bašićeva crkva, "magistralno postavljena na platou Udbine iznad Krbavskoga polja, bila “suvremeni biljeg” u prostoru". No, kako obično crkve služe ne za suvremene biljege u prostoru već kao mjesto okupljanja vjernika, ovakva argumentacija nas se nije nimalo dojmila. No, ima toga još. (mm)

 

 

Ovih su dana hrvatski mediji prepuni članaka na temu korupcije. Korupcija je kako znamo, zlouporaba javnih ovlasti radi stjecanja osobnoga dobitka što je priznat ćete – vrlo širok pojam. S druge strane, korupcija je i vrlo široko rasprostranjena i infiltrirana u svim porama hrvatskoga društva. Prije svega, to podrazumjeva organizirani i gospodarski kriminal te lošu, bahatu vlast i njezine posljedice kako na razvoj same države, tako i na kvalitetu i standard života takozvanog običnog čovjeka. Hrvatska je vlast u posljednje vrijeme poduzela nekoliko akcija s ciljem suzbijanja korupcije, za sad izgleda mahom s malo ili ništa uspjeha, barem ne onog proklamiranog. No nije to ništa pretjerano iznenađujuće ako se u obzir uzme činjenica kako riba smrdi od glave, odnosno da najveći problem što se korupcije tiče leži baš u samoj državnoj upravi, koja je po default-u neodvojiva od vlasti same. One iste, koja problem pokušava i riješiti, no pritom bi ponajprije trebalo odstraniti kukolj iz žita, samo pitanje je koliko tu žita uopće i ima. No s druge strane, nije baš da sve te antikorupcijske akcije koje dobrim dijelom kreću od državnoig odvjetništva nisu polučile baš nikakve rezultate. Najbolje se to vidi ako se u obzir uzme činjenica kakva je danas opća percepcija o primjerice liječnicima, koji su oduvijek kotirali kao iznimno cjenjena i visoko moralna profesija. Danas ih se stavlja u zajednički koš s primjerice političarima, što dovoljno govori o ugledu profesije, ako se zna da su političari danas najomraženija vrsta u Hrvata.(mmb)

 

 

Da pušenje nije zdrava navika, slažem se. Ako su cigarete toliko štetne kao što kažu da jesu, zašto se onda javno prodaju u dućanima i na kioscima? I još na kutijama piše da će pušači tragično skončati, nacrtane su ponegdje i mrtvačke glave, i slično. Što bi se dogodilo da na polici s namirnicama stoje proizvodi na kojima piše da su štetni za zdravlje, štoviše smrtonosni? Nastala bi panika, intervenirao bi Zavod za javno zdravlje, umiješala bi se policija, u zatvoru bi se našli i trgovac i proizvođač. A prodaja cigareta se tolerira. Nešto tu nije u redu. Je li biljka koja se zove duhan i koja je prehranila naraštaje Hrvata, posebno u Hercegovini, doista kancerogena po sebi, ili su kancerogeni dodatci koji se miješaju u tvornicama cigareta? Ako je tako, dajte nam čistu škiju, i recite točno tko je, kada i gdje od te bezazlene biljke stvorio monstruma uz pomoć nedoličnih začina, te zašto licemjerna država s jedne strane trlja ruke prihodima od prodaje duhana (cigareta), a zatim dio tih novaca ulaže u isto tako licemjerne kampanje protiv pušenja, zagorčavajući život svojim pušećim građanima?(H.Hitrec)

 

 

Stotine hrvatskih građana tijekom Domovinskog rata ubijene su mučki u svojim kućama. Na okupiranim područjima, primjerice, samo u UNPA zonama Istok i Jug u nadležnosti Ujedinjenih naroda nakon dolaska postrojbi UNPROFOR-a ubijeno je 600 osoba, a oko 7.000 je protjerano. Na ulicama Osijeka zbog svakodnevnog bombardiranja grada, a bez ikakvog vojnog opravdanja, poginulo je gotovo 1.000 osoba. Ovčara je jedno od mjesta koji su simboli stradanja građana Vukovara, no po broju na žalost radi se tek o manjem dijelu žrtava. Naime, samo nestalih u Vukovaru je bilo više od 2.500 osoba. Svi ti brojni zločini prošli su nekažnjeno, odnosno broj osoba koji je za njih odgovarao je neznatan. Hrvatsko Državno odvjetništvo i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić te, ali i brojne druge zločine su u svom radu potpuno ignorirali.(mm)

 

 

U proljeće ove godine HKV je organizirao tribinu o stanju u hrvatskom kazalištu pod naslovom Kuda ide hrvatsko kazalište uz sudjelovanje nekolicine glumaca, autora, kazališnih kritičara i redatelja. Tada je zaključeno da je stanje u kazalištu loše, ali su pobrojani razlozi za to stanje bili dijametralno suprotni od brzoplete i nesolidne raščlambe koju nam je povodom kraja Festivala svjetskog kazališta u Jutarnjem listu predstavio Tomislav Čadež. Predstave i zaključak o kretanju suvremenog europskog kazališta zahtijevaju ozbiljniju raščlambu od Čadeževe, ali neke od teza koje je nepromišljeno i nevješto izložio zahtijevaju bar ovakav kratak osvrt i ocjenu. Zaključujući da smo u Zagrebu vidjeli u deset dana pet vrhunskih predstava kakve se u nas gotovo nikad ne pokušaju proizvesti Čadež otkriva i koji su razlozi za to: U nas vladuju sitna kulturna korupcija i scenski voluntarizam, nesolidnost i brzopletost, glumci su rastrzani između TV-sapunica i reklama, nezadovoljni kazališnim plaćama, redatelji su većinom nezainteresirani ili lijeni, što se svodi na isto, našim nakaradnim socijalističkim kazališnim sustavom već cijelu vječnost upravlja staračka klika, uglavnom redatelja, navodnih Gavellinih sljedbenika, mladi redatelji su mediokriteti, novac se vrti u uskom krugu, neki su na dnevnicama već 30 godina, svaki dan. Joško Juvančić i Georgij Paro pokupili su ih dosad više nego bilo koji političar njihove dobi.(M.Međimorec)