Uzvikivanje pokliča «Za dom spremni!» odista skriva u sebi ozbiljan problem. A taj se problem naziva frustracija. Frustracija zbog političke elite i načina na koji ona upravlja ovom državom, u svim segmentima, a koja je objektivno postala doslovno nepodnošljiva. «Za dom spremni!» zapravo je izravna poruka i provokacija upućena vlasti, koja se, ako je sudeći po raspoloženju građana navijača svaku vjerodostojnost i vrijednost poštovanja. A premijer Sanader itekako je svjestan te činjenice, kao što je svjestan i što se njemu i ostalima na političkoj sceni danas time zapravo poručuje. A da je tome tako, potvrdit će svatko tko je «spornoj» utakmici nazočio.

Za početak, treba reći kako na utakmicama hrvatske reprezentacije do sada koliko mi znamo nikada nije cijeli stadion vikalo «Za dom spremni!». Ovi pokliči uslijedili su nakon što se svečana loža oglušila na pozive navijača s drugih tribina da im se pridruže u navijanju «U boj, u boj, za narod svoj!». A danas, kad se ustaštvo Hrvatima imputira sa svih strana, a ponajviše čak i od vlastite političke elite, reakcija navijača je jasna, otvoreno suprotstavljanje ignoriranju naroda. I premijer ju je kao i ostali članovi predsjedništva HDZ-a jako dobro razumio. To, što se i ovoga puta odlučio oglušiti, vrlo će mu se vjerojatno vratiti na prvim sljedećim izborima.

M.M.B.

{mxc}